SUBOTA 22. 9.
Što
još iz EU traže u Hrvatskoj
Naravno, bili su u pravu oni koji su i prije i poslije uhićenja
Gotovine pisali i govorili da će se i bez Haaga uvijek naći neki razlog
kad se želi ucjenjivati Hrvatsku, čiji su političari spremni na sva
poniženja i ustupke na putu do EU. Sada nam prigovaraju zbog pravosuđa,
korupcije i manjina. “Analizirajmo” taj trojni
prigovor. Dobro pravosuđe je važno i radi zaštite kapitala i
ulaganja. No kako to da tvrtkama iz zemalja EU stanje u hrvatskom
pravosuđu nije smetalo kad su kupovali banke i velike, profitabilne
državne tvrtke? Kad je pak o korupciji riječ, poznato je da je
dužnosničko-činovnički kadar Unije jedan od najkorumpiranijih na kugli
zemaljskoj! A manjine? Manjinskog stanovništva u Francuskoj
ima nekoliko postotaka više nego u Hrvatskoj, ali ni u
francuskom Ustavu ni u zakonima nema nijedne odredbe o manjinama! Osim
toga, manjine u Hrvatskoj imaju mnogo veća prava nego bilo gdje u
Europi, a nipošto se ne može dogoditi da neki ministar
manjine nazove “smećem” koje treba
“pomesti s ulica” i da još nakon toga
bude izabran za predsjednika države, kao Sarkozy u Francuskoj.
Što je, dakle, cilj novog pritiska iz EU? Ono što
još nije prodano: poljoprivredno zemljište,
šume, vode..., nakon što se Sanader
velikodušno odrekao mora.
NEDJELJA 23. 9.
Utočište
'švedskom četniku’
Supredsjedatelj Europske unije na Konferenciji o bivšoj
Jugoslaviji u vrijeme rata Šveđanin Carl Bildt,
sadašnji švedski ministar vanjskih poslova, ima
toliko “zasluga” za Hrvatsku da bi – kad
bi imao imalo obraza – Lijepu našu zaobilazio
cijeli život. A da ima dostojanstva, hrvatsko bi ga političko vodstvo
dovijeka proglasilo nepoželjnom osobom u našoj zemlji. Čim
je počela Oluja, sve je učinio ne bi li je zaustavio i spasio
“SAO Krajinu”. Usto, tu je oslobodilačku akciju
nazvao “terorističkim napadom”, a dr. Franju
Tuđmana ratnim zločincem, pa je hrvatska vlast i službeno žestoko
prosvjedovala protiv Bildtova neprijateljstva prema Hrvatskoj. Osim
toga, gdje god je imao priliku, išao je naruku Srbima, pa se
tako protivio zamisli o bombardiranju srpskih položaja u BiH te toliko
otvoreno bio na strani srpske agresije da ga je i švedski
tisak proglašavao “srpskim čovjekom”
(serbenars man). Unatoč svemu tome, na tragu Mesić –
Sanaderove politike, koja uključuje i poklonstvo žrtve krvniku,
posljednjih ga se godina u Hrvatskoj pazi i mazi, prodaju mu se u
bescjenje nekretnine na Korčuli gdje gradi kuću koju ne prijavljuje
švedskim poreznim vlastima, pa bi mogao izgubiti fotelju!
Ništa zato – tom “švedskom
četniku” Hrvatska će uvijek dati utočište.
PONEDJELJAK 24. 9.
I
Denis Latin napušta Mesića
Odjekuje Mesićeva potpora predizbornim programima SDP-a i HNS-a,
što izaziva veselje u te dvije stranke i nevješto
skrivano razočarenje u HDZ-u.
No Mesić bitno više ni na što ne može utjecati,
ljudima je toliko dosadio da su mnogi vjerojatno i zaboravili da je
predsjednik države. To jest, funkciju je pojeo čovjek, pa se u javnosti
pojavljuje mnogo više kao Stjepan Mesić nego kao prvi čovjek
Hrvatske. Zacijelo to i sam osjeća, pa si na različite načine
pokušava vratiti izgubljenu važnost i autoritet čas se
priklanjajući jednoj čas drugoj stranačkoj moći, ovisno o tome koja mu
je u određenom trenutku za taj naum pogodnija. Kad je krenula akcija
“Maestro”, posve se s njome poistovjetio, kao i sa
Sanaderom i Bajićem s kojima je zajedno trijumfirao. Pa je onda nedavno
i Sanaderovu i Račanovu vlast optužio zbog silnog zaduživanja zemlje,
da bi sad pohvalio program jedne od tih garnitura, kao da svatko ne
može sročiti program koji može biti jednako zavodljiv kao
što mogu biti nesposobni oni koji su ga napisali. Mesića
napušta čak i prijatelj Denis Latin, koji ga je u
današnjoj “Latinici” uvrstio u
kriminalna nadmetanja između hrvatskih tajkuna koja se baš
puno i ne razlikuju od nadmetanja među strankama.
UTORAK 25. 9.
Da
nisam pristojan kako jesam
Napustivši HSP, Tonči Tadić i Miroslav Rožić izabrali su za
sebe političku smrt, a Đapiću omogućili da se u stranci još
više raširi, iako je već odavno to
širenje prešlo granice dobra ukusa. Vrijeme koje
su izabrali svjedoči o njihovoj spremnosti na žrtvu: odrekli su se vrlo
vjerojatnog ponovnog ulaska u Sabor. Ipak, koliko god oni prigovaraju
Đapiću zbog političke trgovine, i sami su trgovali svojim kukavstvom
odustajanja i uzmicanja. Predali su se. U hrvatskoj politici oni
više nikad ništa neće značiti, jer odmetnici ne
uspijevaju, osim ako im Bog nije dao karakterne osobine kakve su i Bogu
nezamislive, a ima ih, na primjer, Mate Granić. Nijedna stranka kao
pravaši nije imala tu zadaću i tu povijesnu povlasticu da
bude stranka-ličnost, a nijedna danas nije tako bezlična kao HSP!
Upravo su je Tonči Tadić i Miroslav Rožić štitili od
potonuća u potpuno kompromiserstvo i u onu vrstu termitnjaka u kojem je
sve podređeno opstanku debele matice. Od toga potonuća mogli su je i
ubuduće čuvati, ali oni su se radije odlučili za tipično hrvatsko
junaštvo – trijumfalno napuštanje
terena. Da nisam pristojan kao što jesam, rekao bih im: fuck
you!
SRIJEDA 26. 9.
I
sunce i zrak oni nam daju!
Može li se masovnije poslovanje dionicama, kao što je sada
slučaj s dionicama TH-T-a, urediti tako da ne izgleda kao
darežljivost vlasti prema građanima, koji bi onda na tu darželjivost
trebali uzvratiti glasovima na izborima? Može li se tako urediti i
božićnica za umirovljenike? Hoće li ubuduće svaka povoljnost koju
građani osjete u životu biti pripisana moćnoj i milostivoj vlasti? Hoće
li u svoje zasluge vlast početi pripisivati i svakidašnji
izlazak sunca, postojanje zraka koji udišemo...? Od svih
dobrih djela najgora su ona koja se čine da bi se iznudila zahvalnost,
jer to više nisu dobra djela, nego iznuđivanje zahvalnosti,
ucjenjivanje onih koji su u neimaštini upravo tom
neimaštinom. To je kao nuđenje ručka čovjeku kojeg si
izgladnio, nuđenje vode žednome kojeg si danima držao bez vode,
ogrtanje toplim pokrivačem onoga koga si pustio da se do kostiju
smrzne... Ali kakvi su političari, takvi su i tajkuni: nakon
što su narodu toliko toga oteli, eto ih sa svojim
sitnišem u mnoštvu humanitarnih akcija, u
srcedrapateljnim scenama u kojima pomažu sirotiniji. Komunisti u
socijalizmu nisu ni izdaleka kao danas hrvatski političari i tajkuni
narodu oduzimali ponos da bi mu omogućili egzistenciju!
ČETVRTAK 27.9.
Nogomet:
igra života i smrti
Ne bih htio reći, jer to ne znam, da je smrt 13-godišnjeg
Matea Vajagića na treningu djece iz Varteksove nogometne
škole posljedica jedne vrste nasilja roditelja nad djecom u
kojoj vide sportske genije, pa onda u budućnosti i milijune kuna ili
eura. Osobno sam se, ne jednom, uvjerio da takvih nasilnika ima, i da
ih je bilo već u mojoj generaciji, koja je u djetinjstvu imala posve
suprotno iskustvo. Naime, mi smo na selu zbog dangubljenja u nogometnoj
ili kojoj drugoj igri bili u nemilosti roditelja, a često smo
zarađivali i batine. Odavno i u Zagrebu i drugdje na nogometnim
igralištima možete vidjeti obratnu brižljivost, to jest
stotine i tisuće roditelja kako na treninge ili utakmice dovode svoje
buduće Ronalde i Ronaldinhe, Bobane i Modriće. Traže veze, vezice i
zagovore ne bi li im sin iz pionira ili juniora lošijeg
kluba prešao u podmladak jačeg kluba, pa čak i fizički
nasrću na trenera koji im, po njihovu mišljenju, zapostavlja
dijete ne uvrštavajući ga u prvu jedanaestoricu. Kolone
roditelja inficiranih napisima o golemim svotama što se tako
brzo i u tako ranoj mladosti mogu zaraditi stoje pred jednom od
najizdašnijih blagajni u svijetu kruha i igara –
onom nogometnom. Pa i pod cijenu – smrti.
PETAK 28. 9.
Pet
posto – maksimum Vesne Pusić
Objašnjavaju politološki stručnjaci
zašto je, prema posljednjim istraživanjima, tako jako
oslabio HNS, pa bi s pet posto glasova imao samo četiri zastupnika u
Saboru. Razlog je, kažu profesori M. Kasapović i I. Grdešić,
i u činjenici da je Čačić prerano počeo kampanju, da se
previše isticao kao lider ljevice, a manje se suprotstavljao
Sanaderu, da su se u međuvremenu pojavili novi respektabilni lideri i
kandidati za premijera, itd. Profesor Grdešić ide tako
daleko da tvrdi kako se politički centar nije oporavio još
od debakla Koalicije narodnog sporazuma 1990. godine, što
baš i nije točno, jer je 1992. godine HSLS dobio čak 18
posto glasova! No nitko ni među stručnjacima ni među novinskim
komentatorima da uoči jedno pravilo. Čim predsjednica HNS-a Vesna Pusić
mjesec-dva zašuti, toj stranci poraste rejting, pogotovo ako
se nečim istakne tko drugi iz njezina vodstva. Čim se pak Vesna Pusić
iznova aktivira, HNS pada. Nije, dakle, riječ o mogućem
“oporavku centra”, nego o osobi koja ustrajno
opanjkava svoju vlastitu zemlju, Domovinski rat i njegove zapovjednike
te koja je zašititila HNS-ove sudionike gotovo nepreglednog
niza kriminalnih afera.
TJEDNA INVENTURA
