Na današnji dan prije 43 godine, 4. travnja 1983., nogometni svijet zavijen je u crno viješću o iznenadnoj smrti Bernarda Vukasa. Legendarni Bajdo, najveći nogometaš Hajduka svih vremena, preminuo je u Zagrebu, naglo i šokantno, ostavivši iza sebe nasljeđe koje i danas živi među navijačima i sportskim zaljubljenicima. Osobito u Splitu.
Vijest o smrti jednog od najvećih sportaša s ovih prostora odjeknula je poput bombe. Bernard Vukas preminuo je od posljedica srčanog udara, nepunih mjesec dana prije svog 56. rođendana. Njegov odlazak bio je šok za sve koji su ga poznavali i divili se njegovoj nogometnoj umjetnosti. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj, a na njegovom nadgrobnom spomeniku uklesane su riječi koje najbolje opisuju njegov život i karijeru: "Igra, nadahnuće i smisao".
Rođeni Zagrepčanin s Trešnjevke, Bernard Vukas, nogomet je počeo igrati u Concordiji, od 1945. nastupao je za juniorsku momčad Fiskulturnog društva Amater (od 1946. Zagreb), a 1947. godine prešao u Hajduk. Tada je bio 20-godišnjak, talent koji je već zadivio Zagreb, ali iz nekog razloga promaknuo je Dinamovoj pozornosti i završio u Hajduku. Čak je s Dinamom bio na turneji po Bugarskoj, no očito je bilo procijenjeno kako nije dovoljno dobar za plave.
Ako je Hajduk svojedobno u svojim rukama imao Luku Modrića i olako ga pustio, Dinamov propust s Vukasom više od pola stoljeća ranije otprilike je sličnih razmjera.
Vukas je u Hajduku ostvario iznimnu igračku karijeru i popularnost. U dresu bijelih odigrao je nevjerojatnih 615 utakmica i postigao čak 300 pogodaka, predvodeći zlatnu generaciju kluba do tri naslova prvaka Jugoslavije. Posebno se pamti sezona 1950. godine, kada je Hajduk osvojio prvenstvo bez ijednog poraza, što je rekord koji u Jugoslaviji nikada nije bio srušen.
Kad mu je kao prvom profesionalcu iz Jugoslavije nakon Drugog svjetskoga rata bio dopušten odlazak u inozemstvo, od 1957. do 1959. igrao je za Bolognu, a od 1962. do 1966. nastupao je u austrijskim klubovima Austria Klagenfurt, GAK i Kapfenberger.
Vukasova slava nadišla je granice tadašnje države. Bio je svjetska klasa, igrač kojeg su autoriteti uspoređivali s velikanima poput Maradone, Platinija i Di Stéfana. Dva puta je imao čast nastupiti za reprezentacije najviše svjetske razine, Fife i Europe. U listopadu 1953. godine, na mitskom Wembleyju, u utakmici protiv Engleske povodom 90. godišnjice engleskog nogometa, Vukas je briljirao u dresu selekcije Fife. U remiju 4:4 upisao je dvije asistencije i izborio jedanaesterac, zadivivši cijeli svijet.
Dvije godine kasnije u Belfastu odigrao je utakmicu života. Kao kapetan europske reprezentacije, u pobjedi 4:1 protiv Velike Britanije postigao je hat-trick u samo 11 minuta i potvrdio status jednog od najboljih igrača svog vremena.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 59 utakmica i postigao 22 pogotka. Osvojio je dvije srebrne olimpijske medalje, u Londonu 1948. i Helsinkiju 1952. godine, a nastupio je i na dva Svjetska prvenstva, 1950. i 1954. godine.
Popularni Bajdo bio je više od običnog nogometaša; bio je simbol Splita, zvijezda koju se moglo vidjeti na jednoj od prvih Vespi u gradu, idol generacija i čovjek čije su driblinge protivnici mogli samo promatrati. Njegova povezanost s klubom najbolje je sažeta u izjavi ugraviranoj na Vukasovom spomeniku ispred Poljuda: "Da se ponovno rodim, bio bih igrač Hajduka".
Bio je nogometni umjetnik, poznat po neuhvatljivom driblingu, eleganciji i borbenosti. Hrvatski nogometni savez proglasio ga je 2004. godine najboljim hrvatskim nogometašem 20. stoljeća.
Nakon završetka igračke karijere, Vukas je kratko obnašao funkciju sportskog direktora Hajduka, a kasnije i NK Zagreba. Njegova strast prema nogometu nikada nije jenjavala, no prerana smrt prekinula je sve planove. Danas, više od četiri desetljeća nakon njegova odlaska, sjećanje na Bajdu ne blijedi. Ulice u Splitu i Zagrebu nose njegovo ime, a spomenik ispred Poljuda vječni je podsjetnik na veličinu čovjeka koji je bio sinonim za Hajduk i nogometnu genijalnost.
Njegova igra na terenu bila je čista poezija, a cijeli život posvećen lopti i dresu kojeg je najviše volio - Hajdukovom.
Otvori KEKS Pay
Da li znate pjesmu, kojom se svake godine otvara Splitski festival. "Nima Splita do Splita", ili tako nekako se zove. Da li znate, tko je tu pjesmu napisao? Dva rođena Purgera, kojima je Kaj bio u krvi. To su Ivica Krajać i Nikica Kalođera. Nikada na festivalu u Splitu nećete čuti taj podatak.