Ponajbolji Cibonin pojedinac u iznenađujućoj pobjedi nad Partizanom bio je 20-godišnji Danko Branković. Mlađahni centar skrenuo je pozornost na sebe kontrolom reketa (tri blokade), pogođenom tricom, ali i istrčavanjem kontri, što kod igrača od 216 centimetara baš i nije česta pojava. No moderna košarka kreće se upravo u tom smjeru pa i Danko na tom segmentu igre dosta radi.
– Za igrača moje visine sve je važnije da može trčati puno i brzo. Tako se izgleda razvija moderna košarka, što daje veliku prednost nad sporijim centrima.
Ono što se dalo primijetiti u odnosu na prošlu sezonu jest i da je Danko čvršći u dvobojima.
– Moja uloga u svakoj utakmici jest prvenstveno obrana i zatvaranje reketa, odnosno pomoć suigračima. Cijelo ljeto je teretana bila na prvom mjestu, zajedno s radom na šutu. Preko ljeta sam kondiciju radio s Ivanom Antunovićem, a za sadašnje stanje zaslužan je i Krševan Sorić.
Taj i takav Branković ostavio je snažan dojam i na Acu Petrovića, na trenera koji će ga u večerašnjem finalu turnira Cibone i Pesara sa svojim igračima pokušati napasti na slabim mjestima.
– Dečko je sjajno kontrolirao reket. On što me kod njega fascinira jest da on ne skače na fintu, ne ispada iz pozicije obrane, a manje i prodornije igrače čeka dolje na blokadi.
Kada se ovaj oporavi, Danko će u momčadi imati konkurenciju za minutažu u Antoniju Vrankoviću (213 cm, 24), a on mu je istodobno i odličan sparing-partner na treninzima.
– Ja sam zadovoljan svojom ulogom u momčadi, a Vrana i ja ćemo jedan drugoga činiti boljim na svakom treningu. Kod nas centara taj razvitak uvijek sporije ide jer mišići i kosti teže prate taj nagli rast pa za sebe još ne mogu reći da sam formiran igrač. Ono što je Danka zaobišlo, i što je dobro za njegovu motoriku, jest slučaj naglog izrastanja od 10-15 centimetara u samo jednoj godini. Kazao nam je to njegov otac Branko, nekad i sam košarkaš, ali kao klinac.
– Danko je imao kontinuitet rasta, no treba reći da je on rekorder Petrove bolnice otkako se evidentiraju ta mjerenja: rođen je s 58 centimetara. Uvijek je bio za glavu viši od svojih vršnjaka, a kada sam ga učio hodati, ljudi su mi govorili zašto dijete od tri godine već ne hoda, a on je imao tek devet mjeseci.
Upravo je otac bio taj koji ga je odveo na prvi košarkaški trening u KK Maksimir.
– Svoj prvi košarkaški trening Danko je odradio u drugom razredu osnovne škole, ali s namjerom da tako visoko dijete razvije osnovne motoričke elemente. No, kako mu je sve to dobro išlo, s 11 godina odveo sam ga u Cibonu.
Kakvih slika se Danko sjeća iz svojih sportskih početaka?
– Moj prvi sport bilo je plivanje, ali sam nakon nekog vremena dobio upalu pluća pa smo plivanje prekrižili. S obzirom na to da u Maksimiru nisu imali moje godište, ja sam košarku počeo trenirati s dvije godine starijim klincima.
Kada smo tatu pitali je li Danko obiteljski projekt, kazao nam je:
– Obiteljski planovi na tu temu ne postoje. Danko je autonoman od svoje 18. godine i od trenutka kada je potpisao prvi profesionalni ugovor, odnosno kada je brigu o njegovoj karijeri preuzela agencija Miška Ražnatovića. Ja sam od onih roditelja koji drži da s djetetom napraviš što možeš do 15. ili 16. godine, a poslije je sve na djetetu.
Što pak Branković junior o svemu zbori?
– Moja najveća podrška je moj otac i on upravlja svom logistikom, a tu je i da me bodri u nekim situacijama, zajedno s mojom majkom i dva brata.
A stariji brat koji se zove Filip ima 32 godine, živi u Švicarskoj i ima status poručnika švicarske vojske koji se može uvijek aktivirati, ali nije zaposlen u vojsci, već u biznisu. Mlađi brat Vito talentirani je vaterpolist, trenirati je počeo u Medveščaku, a sada je mladostaš i, iako mu je tek 15 godina, već trenira s juniorima. I čini se da je to momak o kojem će se prije ili kasnije pisati kao o novoj vaterpolskoj nadi, baš kao što se o Danku sada piše u kontekstu košarke.
Štoviše, uz Prkačina i Gnjidića, također cibose, on je nova hrvatska NBA perspektiva.
– Moj konačni cilj jest zaigrati u NBA ligi, ja ciljam na najviše, a u kojem će se smjeru moja karijera odvijati, to nitko ne zna – zaključio je Branković.
E tako.Bravo!Bivši europski prvak to zaslužuje!Heja jeja Cibosi!!!