Gabriela Beatriz Sabatini jedna je od najprepoznatljivijih tenisačica s kraja dvadesetog stoljeća. Odrasla je promatrajući oca Osvalda, tadašnjeg izvršnog direktora u tvrtki General Motors, te starijeg brata Osvalda mlađeg kako igraju tenis u lokalnom seoskom klubu u njihovom rodnom gradu. Već sa šest godina uzela je reket u ruke i počela neumorno udarati lopticu o zid, pokazujući zapanjujući prirodni talent koji nije mogao proći nezapaženo. Njezin brat kasnije je ispričao kako ga je stalno preklinjala da joj dopusti igrati, a kada joj je napokon dao stari reket, po cijele je dane udarala lopticu, pokazujući nevjerojatnu tehniku za tako malu djevojčicu. Otac ju je ubrzo upisao u lokalni teniski program na zemljanim terenima, a do desete godine Sabatini je već bila rangirana kao prva igračica u zemlji u kategoriji do 12 godina. Bila je iznimno motivirana, mrzila je gubiti, a taj natjecateljski duh pratio ju je u svim aspektima života, od tenisa do stolnog tenisa, gdje bi se redovito borila i plakala ako bi izgubila.
Njezin meteorski uspon nastavio se nevjerojatnom brzinom, pa je već s 13 godina postala najmlađa igračica koja je osvojila prestižni Orange Bowl turnir. Godine 1984. dosegla je poziciju broj jedan na svjetskoj juniorskoj ljestvici, osvojivši juniorski Roland Garros i pobijedivši na sedam od osam juniorskih turnira na kojima je nastupila. Shvativši da je prerasla lokalnu konkurenciju, nakon samo jedne godine srednje škole donijela je hrabru odluku o preseljenju. Potpisala je ugovor s trenerom Patriciom Apeyjem, bivšim čileanskim Davis Cup reprezentativcem, te se preselila u Key Biscayne na Floridi kako bi ozbiljnije trenirala. To je značilo prekid redovnog školovanja u dobi od samo 14 godina i ulazak u surovi svijet odraslih profesionalaca. Njena izoliranost bila je pojačana činjenicom da pune tri godine nije naučila govoriti engleski jezik, što je u kombinaciji s njenom urođenom sramežljivošću često stvaralo dojam hladne i distancirane osobe. Ipak, u rodnoj Argentini, koja se u to vrijeme oporavljala od posljedica rata za Falklandske otoke i dugotrajne diktature, Sabatini je brzo postala nacionalni idol.
Sabatini je kasnije u životu priznala zapanjujuću činjenicu da je u mlađim danima bila toliko sramežljiva da je namjerno gubila mečeve, posebno polufinala, samo kako bi izbjegla razgovore s novinarima i držanje govora na ceremonijama dodjele pehara nakon finala. Njezin strah od javnog nastupa i nesigurnost u vlastiti engleski jezik stvorili su ogromnu prepreku koju je godinama morala savladavati. Tek kada je želja za pobjedama i osvajanjem turnira postala jača od tog straha, prestala je podsvjesno sabotirati vlastite nastupe. Njena pojava na terenu bila je fascinantna suprotnost njenom unutarnjem stanju. Teniski dužnosnik Tim Tinling primijetio je da postoji određena arogancija u njenom držanju, u načinu na koji nosi glavu, što joj je davalo karizmu velike zvijezde. Njena igra, prepuna teških topspin udaraca s osnovne linije i iznimne fizičke snage, nije odavala sliku uplašene tinejdžerice, već prave ratnice na terenu. Profesionalnoj turneji pridružila se sa samo 14 godina, a nedugo zatim šokirala je teniski svijet probivši se u polufinale francuskog Roland Garrosa sa samo 15 godina, postavši tada najmlađa kojoj je to pošlo za rukom.
U tom ranom razdoblju njene profesionalne karijere počelo se oblikovati rivalstvo koje će definirati ženski tenis krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Gabriela Sabatini i njemačka senzacija Steffi Graf bile su prepoznate kao apsolutna budućnost tenisa. Mnogi stručnjaci, pa čak i teniske legende poput Chris Evert i Martine Navratilove, smatrali su da Sabatini posjeduje veći prirodni talent. U njihovim prvim susretima, Graf je redovito odnosila pobjede zahvaljujući nevjerojatnoj mentalnoj snazi i ubojitom forhendu, ali Sabatini je uvijek bila opasan protivnik, tjerajući Njemicu na duge mečeve u tri seta. Shvativši da joj nedostaje fizičke izdržljivosti za osvajanje najvećih naslova, Sabatini je 1987. godine zaposlila španjolskog stručnjaka Angela Gimeneza. Pod njegovim vodstvom uvela je rigorozne treninge koji su uključivali trčanje po sat vremena dnevno i dugačka iscrpljujuća vježbanja na terenu. Rezultati su bili vidljivi već 1988. godine kada je napokon uspjela prekinuti niz poraza protiv Graf, pobijedivši je u dva seta na turniru u Boca Ratonu, a zatim i na turniru u Amelia Islandu nakon velikog preokreta. Iste te godine osvojila je i srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Seulu, gdje je imala čast nositi argentinsku zastavu na ceremoniji otvaranja.
Usprkos velikom napretku, Sabatini je krajem osamdesetih godina i dalje imala problema s ostvarivanjem svog punog potencijala na Grand Slam turnirima. Često bi stizala do polufinala, ali veliki naslovi bi joj izmicali, zbog čega su mnogi smatrali da nema onaj ključni instinkt ubojice na terenu. Nakon ispadanja s Roland Garrosa 1990. godine, odlučila je napraviti radikalan zaokret. Angažirala je brazilskog trenera Carlosa Kirmayra, koji je uvidio da fizički treninzi s utezima usporavaju njenu igru, pa ju je usmjerio na vježbe brzine. Još važnije, uveo je suradnju sa sportskim psihologom jer je smatrao da Gabriela previse razmišlja o tenisu. Njena rutina postala je opuštenija, poticao ju je na bavljenje fotografijom, učenje francuskog jezika i turistička razgledavanja gradova u kojima je igrala. Kirmayr je također prekinuo njeno partnerstvo u parovima sa Steffi Graf, smatrajući da Sabatini ne profitira iz tog odnosa jer je Njemica bila mentalno dominantnija.
Ove naizgled male promjene u načinu života i treniranja donijele su povijesni rezultat na US Openu 1990. godine. Kirmayr je za nju osmislio specifičnu taktiku protiv Graf, tjerajući je da češće izlazi na mrežu i prisiljava Njemicu na udarce iz trka. Sabatini je na tom turniru igrala briljantno, svladavši Mary Joe Fernandez u teškom polufinalu, da bi u velikom finalu potpuno nadigrala Steffi Graf. Bio je to najvažniji trenutak njene karijere, ostvarenje sna nakon godina odricanja i posvećenosti sportu. Od tog trenutka započeo je nevjerojatan niz dug gotovo dvije godine tijekom kojeg je Sabatini dobila čak osam od 11 mečeva protiv velike Njemice. Pobijeđivala ju je na svim podlogama i činilo se da je napokon pronašla rješenje za igračicu koja je dominirala ostatkom teniskog svijeta. Svoj vrhunac dosegnula je u travnju 1991. godine kada je njen rejting bio drugi na svijetu, a 1991. godine odigrala je i legendarno finale Wimbledona protiv Graf, gdje je bila udaljena samo dva poena od naslova, ali je na kraju izgubila dramatični treći set.
Nakon briljantnih rezultata na početku devedesetih, karijera Gabriele Sabatini počela je polako ići silaznom putanjom. Već 1992. godine počeli su ozbiljni problemi s tendinitisom, a njen relativno slab drugi servis postao je sve veća meta za agresivne protivnice. Iako su joj mnogi savjetovali da uzme dužu pauzu i zaliječi ozljede, ona je odlučila nastaviti igrati, što je dodatno iscrpilo njeno tijelo i um. Njena forma postala je nestabilna, a jedan od najtežih trenutaka doživjela je na Roland Garrosu 1993. godine. U četvrtfinalnom meču protiv Mary Joe Fernandez vodila je s ogromnih 6:1, 5:1 i imala je čak pet meč lopti za prolazak u polufinale, no uslijedio je neobjašnjiv pad koncentracije. Izgubila je taj meč nakon drame u trećem setu, a njezin tadašnji trener Dennis Ralston izjavio je da se nakon tog poraza ugasila vatra u njoj i da je nikada više nije uspjela vratiti.
Do 1994. godine zabilježila je pune dvije sezone bez ijednog osvojenog turnira, a njena motivacija za svakodnevnim napornim treninzima drastično je pala. Iako se kratko uspjela vratiti osvajanjem završnog Mastersa 1995. godine, problemi s napuknutim trbušnim mišićima spriječili su je da nastupi na ključnim turnirima sljedeće sezone. Svoj posljednji profesionalni meč odigrala je sredinom listopada 1996. godine protiv Jennifer Capriati na dvoranskom turniru u švicarskom Zürichu. Nakon poraza, Sabatini je u svlačionici gorko zaplakala. Nije plakala zbog tuge za izgubljenim mečem, već zbog nevjerojatnog osjećaja olakšanja što je svemu došao kraj. Na press konferenciji povodom umirovljenja objasnila je da želi posvetiti život stvarima koje je zaista usrećuju. Njen tadašnji trener Juan Nunez potvrdio je da se previše trošila pokušavajući usrećiti navijače, obitelj i trenere, pritom zanemarujući vlastite potrebe i sreću. Sa samo 26 godina oprostila se od profesionalnog tenisa.
Zanimljivo je da Gabriela Sabatini nakon umirovljenja nije upala u depresiju s kojom se suočava veliki broj profesionalnih sportaša nakon završetka karijere. Glavni razlog za to bila je njena iznimna poslovna snalažljivost i jasan plan za budućnost. Još kao 19-godišnjakinja, daleke 1989. godine, u suradnji s jednom njemačkom tvrtkom pokrenula je vlastitu liniju parfema. Bila je uključena u svaki korak procesa, od odabira aroma do dizajniranja ambalaže. Tijekom godina njeno poslovno carstvo znatno se proširilo pa su pod njenim imenom proizvedeni deseci različitih mirisa, a kasnije je lansirala i linije odjeće, posteljine i ručnih satova. Procjenjuje se da je tijekom teniske karijere zaradila između osam i 11 milijuna dolara isključivo od turnirskih nagrada, no njeni prihodi od poslovnih pothvata i sponzorskih ugovora donijeli su joj dodatnih dvadesetak milijuna.
Njen privatni život uvijek je izazivao veliki interes medija, iako se ona trudila držati ga daleko od očiju javnosti. Nikada se nije udavala, no mediji su je povezivali s mnogim poznatim osobama. Zabilježeno je da je kratko izlazila s Donaldom Trumpom, puno prije njegovog političkog uspona, a ranih devedesetih viđala se i s popularnim pjevačem Rickyjem Martinom. Kasnije su se spominjala imena poput francuskog tenisača Henrija Lecontea, pjevača Michaela Boltona te njenog sunarodnjaka Juana Martina del Potra. Unatoč brojnim glasinama, Sabatini je izgradila vrlo miran i ispunjen život, putujući svijetom i posvećujući se aktivnostima koje je ispunjavaju radošću. Postala je pasionirana ljubiteljica biciklizma pa je u svojim četrdesetim i pedesetim godinama redovito vozila bicikl po nekoliko sati dnevno, istražujući krajolike Južne Afrike i prateći rute slavnog Tour de Francea.
Zanimljiv podatak o njenom životu izvan terena jest i njena velika ljubav prema glazbi. Sabatini je priznala da pjevanje za nju predstavlja bijeg u neki drugi svijet te je nakon teniske karijere uzimala privatne satove pjevanja, slušajući izvođače poput Adele, Celine Dion i Phila Collinsa. Iako nikada nije željela nastupati javno, glazba joj je postala jedan od glavnih izvora unutarnjeg mira. U svojim pedesetim godinama osjeća se mlađe nego ikad, započinjući svaki dan sportom, bilo to trčanje, plivanje ili biciklizam. S ukupno 27 osvojenih titula u pojedinačnoj konkurenciji, 14 naslova u parovima i jednim pojedinačnim Grand Slam naslovom, njeno ime zauvijek je upisano u Međunarodnu tenisku kuću slavnih.
Otvori KEKS Pay
Kaj ste se raspisali o Štefi Graf i o Sabatini no niko ne spominje Moniku Seleš za koju je Navratilova u ono doba rekla da je najbolja Nisu zabadav izvršili atentat na nju.