Aktualan primjer 23-godišnjeg Ukrajinca Ilije Kovtuna, kojeg je ruska agresija na njegovu domovinu natjerala na bijeg, potaknuo nas je da malo prevrtimo film sportske povijesti u Lijepoj Našoj u posljednja tri desetljeća. I da se prisjetimo svih najznačajnijih stranaca koji su postali pozlatom hrvatskom sportu.
Krenulo je s idejom odbojkaškog mecene Nevena Barača začetom još u vrijeme bivše SFRJ, krajem 80-ih. Taj poslovni čovjek, koji je surađivao s poslovnim subjektima bivšeg SSSR-a, strastveni zaljubljenik u odbojku, odlučio se poduzeti nešto odvažno za korist njegova voljenog Hrvatskog akademskog odbojkaškog kluba Mladost. Predosjetivši snagu vala društvenih promjena na europskom istoku, Barać je uspio nagovoriti tada najboljeg svjetskog trenera Nikolaja Karpolja da se s nekoliko odabranih djevojaka preseli u Zagreb.
On je sa sobom odlučio povesti tada ponajbolju svjetsku tehničarku Irinu Kirilovu te Jelenu Čebukinu i Valentinu Makovjeckaju. A one su u ljeto 1990. u Mladost stigle kao aktualne svjetske prvakinje i olimpijske pobjednice (iz Seula 1988.). U veljači 1991. mladostašice su postale prvakinje Europe, a njene Ruskinje su 1992. u Barceloni postale olimpijskim doprvakinjama.
Tri srebra odbojkašica
I dok se klupski domet smatrao profesionalnim angažmanom, ono na što su pristale Kirilova i Čebukina, a poslije i Tatjana Sidorenko, bilo je pitanje promjene sportskog državljanstva. A upravo zahvaljujući tome hrvatska ženska reprezentacija osvojit će tri europska srebra, a prva dva (1995. i 1997.) uz maksimalan angažman Kirilove i Čebukine. Jedno srebro osvojila je i Sidorenko, baš kao i tehničarka Maria Lihtenštajn (1999.), koja je naslijedila "caricu Irinu". A uza sve njih, uz pedagošku palicu svog oca Ivice Jelića, Barbara Ružić (djevojački Jelić) izrasla je u najbolju odbojkašicu Europe, koju je počast zavrijedila tri godine uzastopce (1998.–2000.), o čemu nam je rekla:
– Najviše sam naučila od Kirilove, a sve te Ruskinje bile su nama vjetar u leđa, pomažući nam svojim iskustvom.
Još jedan Nikolaj (Pešalov), a ovaj je bio od bugarske vrste, obilježio je hrvatski sport. Naime, u razdoblju između 1998. i 2004. godine ovaj dizač utega za Hrvatsku je na velikim natjecanjima osvojio 16 medalja. U kolektivnoj memoriji zapisana je ona najblistavija iz Sydneya 2000. godine, gdje je Pešalov (62 kg) osvojio prvo hrvatskog pojedinačno olimpijsko zlato da bi se četiri godine poslije iz Atene vratio s olimpijskom broncom u kategoriji više (69 kg).
Za prelazak pod hrvatsku zastavu sportaša koji je do tog trenutka imao 15 medalja s najvećih svjetskih natjecanja (dvije olimpijske, pet svjetskih i osam europskih) najzaslužniji je tadašnji hrvatski izbornik Boško Čavka, koji ga je na taj potez počeo nagovarati u vrijeme Prvenstva Europe u Rijeci (1997.). Na koncu se sve dogodilo uz podosta cjenkanja jer su Bugari krenuli s odštetnim zahtjevom od 300 tisuća njemačkih maraka da bi sve završilo na 60 tisuća USD. Kako je Čavka tada bio kondicijski trener Gorana Ivaniševića, teniski as je Nikolaju i financijski pomagao, a postao je i njegov veliki navijač.
Isto su pokušali napraviti s još jednim trofejnim bugarskim dizačem, šesterostrukim europskim i trostrukim svjetskim prvakom Jotom Jotovim, no njegov uzorak s Mediteranskih igara u Tunisu (2001.) pokazao je nedozvoljene supstance pa je morao vratiti obje zlatne medalje.
Zbog određenog nezadovoljstva u vlastitoj reprezentaciji, karataš Junior Lefevre morao je promijeniti sportsko državljanstvo da bi postao svjetski prvak, a na našu sreću uzeo je hrvatsku putovnicu. Evo kako je to u jednom razgovoru objasnio popularni Žućko.
– Dogodilo se to jer sam bio odveć lajav. Nakon što sam osvojio europsko zlato za Belgiju, rekao sam da je predsjednik našeg saveza šupak. Krao je novac pa sam to rekao. Nakon toga me nisu htjeli prijaviti na veliko natjecanje. Na koncu sam završio s njima na sudu, koji je presudio da mogu nastupiti na SP-u, ali bez trenera.
Osjetivši da se nešto događa i na političkoj relaciji između Valonaca i Flamanaca, a Lefevre je tih godina dolazio na Croatia Open, ljudi iz hrvatskog karatea osjetili su priliku i pridobili trofejnog karataša pod hrvatski stijeg, pod kojim je ovaj sjajni Belgijac osvojio svjetsko zlato u kategoriji do 70 kilograma (2000.), a potom i svjetsko srebro (2002.). A osvojio je za Hrvatsku i nekoliko europskih odličja, pa tako i zlato 1999. i prava je šteta što se natjecateljski umirovio već s 25 godina.
Možda će netko reći da je i karataš Enver Idrizi (makedonski Albanac), svjetski doprvak i dvostruki europski prvak, uvezeni sportaš, no njega doživljavamo nekako našim. Naš je bio i slovenski rukometni as Iztok Puc, tada igrač Zagreba, koji se na koncu predomislio i zaigrao za matičnu mu Sloveniju. No to se dogodilo tek nakon što je s Hrvatskom osvojio europsku broncu (1994.), svjetsko srebro (1995.) i olimpijsko zlato (1996.) postigavši 325 pogodaka u 65 odigranih utakmica.
Kurioziteta radi treba reći da je Puc nastupio na Olimpijskim igrama i za Sloveniju, koja je to izborila na Prvenstvu Europe (2000.) usred Zagreba, u utakmici za peto mjesto, posljednje koje je vodilo u Sydney. "Janezi" su slavili s 25:24, a jedan od junaka te pobjede bio je Iztok Puc.
U vrijeme kada je hrvatski vaterpolo jedino u Mari Jokoviću imao svjetsku ljevoruku klasu, Hrvatska je uvezla dva vrhunska ljevaka, Xavija Garciju i Konstantina Harkova, i ostvarila pun pogodak.
Uvezeni ljevoruki majstori
Nakon što su mu se Španjolci zahvalili kada je imao samo 29 godina, Xavi je koju godinu poslije stekao pravo igranja za Hrvatsku, u kojoj je tih godina igrao klupski vaterpolo (pet godina u Primorju, a potom šest godina za Jug). Na koncu je u Hrvatskoj zasnovao i obitelj, a čini se da tim putem idem i Rus Konstantin Harkov.
Garcia je s Hrvatskom osvojio olimpijsko srebro (2016.), svjetsko zlato (2017.) te svjetsku i europsku broncu. Harkov je pak za Lijepu Našu počeo nastupati 2022. godine i svojom ubojitom ljevicom pridonio je hrvatskom olimpijskom srebru (2024.), svjetskom zlatu (2024.) te dvama europskim odličjima (zlato iz 2022. i srebro iz 2024. godine).
Bez obzira na to što nije osvojio nijedno odličje, u ovu priču uključit ćemo i brazilskog nogometaša Eduarda da Silvu. Doduše, on nije uvezen kao pojačanje, kao gotov igrač, već je doveden (sa samo 15 godina) da bi se u Hrvatskoj (u Dinamu) razvijao. A razvio se u plemenita igrača koji će u 64 utakmice u dresu s hrvatskim grbom zabiti 29 pogodaka.
Otvori KEKS Pay
