U 80. gdini preminuo je australski vozač formule 1 Alan Jones, koji je ostao upamćen kao jedan od najčvršćih momaka u povijesti utrka i čovjek koji je momčadi Williams donio prvu titulu svjetskog prvaka. Rođen u Melbourneu Alan Stanley Jones ostavio je neizbrisiv trag u povijesti automobilističkog sporta kao vozač koji nije poznavao kompromise. Njegov karakter oblikovan je u specifičnim okolnostima, uz oca Stana Jonesa koji je bio poznati australski vozač i ugledni trgovac automobilima u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Otac je imao priliku otići u Europu i voziti za velike momčadi, ali je odlučio ostati kod kuće kako bi se brinuo o poslu i obitelji. Međutim, ekonomska recesija u Australiji dovela je očev posao do bankrota, što je značilo da mladi Alan mora sam pronaći put do uspjeha. Nije imao financijsko zaleđe koje je inače presudno u svijetu utrka, ali je imao čeličnu volju i urođeni talent.
Kada je odlučio da njegova budućnost u motosportu mora biti izvan domovine, Alan je otišao u Europu s nevjerojatno malim sredstvima. U London je stigao 1970. godine sa svega 50 funti u džepu, odlučan u namjeri da uspije pod svaku cijenu. Kako bi preživio i financirao svoje prve korake u utrkama, morao je biti izrazito snalažljiv i svestran u pronalaženju izvora zarade. Pokrenuo je posao prodaje rabljenih kombija svojim sunarodnjacima koji su dolazili u Englesku, a ubrzo mu se pridružila i tadašnja djevojka, a kasnije supruga Beverley. Zajedno su unajmili kuću u kojoj su iznajmljivali sobe strancima, pri čemu je Alan osobno pripremao doručak za goste kako bi uštedio svaki novčić. Svi ti skromni prihodi odlazili su na financiranje trkaće karijere s minimalnim budžetom, uz brojna odricanja i mukotrpan fizički rad.
Njegovi počeci u europskim natjecanjima bili su obilježeni sporim napretkom, teškim nesrećama i bolnim obiteljskim gubicima. Tijekom jedne utrke u Formuli 3 na stazi Brands Hatch doživio je težak sudar u kojem je slomio nogu, no ni to ga nije uspjelo odvratiti od njegovog konačnog cilja. Sreća mu se napokon malo nasmiješila kada je dobio sponzorirano mjesto u bolidu momčadi GRD s kojim je počeo bilježiti bolje rezultate na stazi. Nažalost, neposredno prije njegove prve velike pobjede na poznatoj stazi Silverstone 1973. godine, njegov je otac iznenada preminuo od srčanog udara u dobi od samo 51 godine. Taj je gubitak strahovito pogodio mladog vozača koji je čitav život tražio očevo odobravanje i podršku s tribina. Kada je očev lijes poslan natrag u Australiju, Alan je u njega, prepun tuge, stavio pobjednički lovorov vijenac koji je osvojio na toj povijesnoj utrci.
Njegov ulazak u Formulu 1 dogodio se 1975. godine, a prvu pobjedu ostvario je dvije godine kasnije vozeći za momčad Shadow. Trkački vikend u Austriji 1977. godine donio mu je neočekivani trijumf sa 14. startne pozicije po iznimno teškim i promjenjivim vremenskim uvjetima. Organizatori utrke bili su potpuno zatečeni njegovom pobjedom jer uopće nisu imali pripremljenu australsku nacionalnu himnu za svečanu ceremoniju na podiju. Prema Alanovim kasnijim prisjećanjima, umjesto himne je jedan pripiti trubač iz publike odsvirao poznatu melodiju za sretan rođendan, iako je rođen u studenom, a trka se vozila usred ljeta. Njegov nevjerojatan nastup privukao je pažnju velikih momčadi, pa je gotovo potpisao za Ferrari, ali su se Talijani u zadnji tren odlučili za drugog vozača. Alan im taj potez nikada nije zaboravio te je kasnije priznao kako im je pri svakom prolasku kroz boks obavezno pokazivao srednji prst iz čistog revolta. Njegova reputacija oštrog i neustrašivog momka tada je već bila čvrsto utemeljena u vozačkom kampu.
Konačni preokret u njegovoj karijeri dogodio se kada je potpisao ugovor s momčadi koju je vodio Frank Williams, što je bio početak jedne od najuspješnijih suradnji u povijesti sporta. Obojica su u to vrijeme bili smatrani autsajderima koji se bore s ograničenim financijama, ali su dijelili istu viziju, ambiciju i nevjerojatnu radnu etiku. Alan se savršeno uklopio u radnu okolinu s genijalnim inženjerom Patrickom Headom, postavši prototip čvrstog, beskompromisnog vozača kakvog je tek osnovana britanska momčad trebala. Nije tražio nikakvu posebnu njegu niti tetošenje, a Frank Williams je za njega govorio kako mu nikada nije trebao držati ruku niti ga pitati je li mu udobno u bolidu. Vrhunac njihove suradnje stigao je 1980. godine kada je Jones za upravljačem moćnog bolida dominantno osvojio naslov svjetskog prvaka ispred konkurencije. U toj je sezoni ostvario pet pobjeda i redovito se penjao na pobjedničko postolje, čime je zacementirao svoje mjesto u povijesti kao čovjek koji je donio prvu krunu slavnoj momčadi.
Iduća sezona trebala je biti potvrda njegove apsolutne dominacije, ali se ubrzo pretvorila u gorko razočaranje zbog nevjerojatnog unutarnjeg rata s momčadskim kolegom Carlosom Reutemannom. Prije početka sezone dogovoreno je pismeno pravilo prema kojem je Argentinac morao propustiti Jonesa ako bi momčad uvjerljivo vodila, kako bi se izbjegli nepotrebni međusobni sudari. Međutim, na kišnoj trci u Brazilu, Reutemann je namjerno ignorirao signalne ploče iz boksa na kojima je jasno pisalo da mora prepustiti poziciju svom kolegi. Jones je bio apsolutno bijesan jer je smatrao da se ugovori moraju strogo poštivati, te je nakon utrke odlučno izjavio kako od tog trenutka više ne postoje nikakva pravila među njima. Sukob je kulminirao na kraju sezone u Las Vegasu, gdje je Jones raznim psihološkim igricama uoči samog starta potpuno dekoncentrirao svog kolegu oko odabira startne strane. Namjerno ga je pretekao na samom početku trke, kasnije ga čak i prošao za cijeli krug, dok je Reutemann na kraju izgubio naslov prvaka za samo jedan jedini bod u korist Nelsona Piqueta. Kasnije je Jones cinično prokomentirao kako je potpuno logično što je Reutemann nakon karijere postao političar jer mu je neiskrenost uvijek bila vrlina.
Umoran od politike i iscrpljen stalnim pritiscima, Jones se po prvi put povukao iz utrka krajem 1981. godine s čvrstom namjerom da postane farmer u svojoj domovini. Smatrao je kako je povratak u Australiju najbolji potez za njegov osobni mir, no ubrzo je na teži način shvatio da mu miran život na farmi i svakodnevna vožnja traktora ne mogu zamijeniti visoki adrenalin. Pokušao je ostvariti nekoliko povrataka u Formulu 1, od kojih je onaj za momčad Arrows odvozio s napuknutom butnom kosti nakon nezgodnog pada s konja na imanju. Njegov posljednji veliki pokušaj povratka dogodio se sredinom osamdesetih godina uz financijsku podršku američkog sponzora i motore kompanije Ford, ali cijeli projekt bio je osuđen na propast od prvog dana. Toliko je bio frustriran lošim performansama svog sporog bolida da se na utrci u Portugalu 1985. godine namjerno odvezao izvan staze kako bi prijevremeno i planski završio nastup. Tada je bolno shvatio da njegovo vrijeme u tom specifičnom elitnom okruženju nepovratno prolazi i da je zaista došlo vrijeme za konačan oproštaj od međunarodnog natjecanja. Kasnije se uspješno natjecao u lokalnim australskim serijama turističkih automobila gdje je vodio sjajne bitke s legendama poput Petera Brocka.
Alan Jones ostat će upamćen kao autentični heroj jednog znatno opasnijeg i surovijeg doba u kojem su do izražaja dolazile sirove emocije, hrabrost i čisti vozački talent. Njegova nevjerojatna životna karijera, satkana od mukotrpnog rada u londonskim pansionima do slavlja na najvećim svjetskim pobjedničkim postoljima, služi kao trajni podsjetnik da se do svjetskog vrha može stići isključivo vlastitim trudom i bez bogatog zaleđa.
Otvori KEKS Pay
To je bila F1 a ne danas djeca koja placu ako ne prodju kroz krivinu a placu i kada dobiju utrku.