Vrlo zanimljiv gost 15. izdanja sarajevske sportske konferencije Simposar bio je Damir Skomina, najpoznatiji slovenski nogometni sudac, u svoje vrijeme jedan od najboljih svjetskih djelitelja pravde iz elitne Uefine kategorije. A prema izboru Međunarodnog saveza za nogometnu povijest i statistiku (IFFHS) proglašen je najboljim sucem na svijetu 2019. godine.
Pričao je Skomina o svom prisilnom umirovljenju zbog ozljede, o VAR-u kao novom "pomoćniku", a pogrešnim odlukama... Premda u svoje vrijeme sudac najvišeg ranga, nikad nije sudio natjecateljske utakmice Hrvatskoj niti Srbiji.
Hrvatskoj i Srbiji nisam sudio
– Reprezentaciji BiH sudio sam dvije prijateljske utakmice, i to protiv SAD-a i Hrvatske. Nisam sudio Srbima ni Hrvatima zbog političkih neprilika iz prošlosti. Mislim da sam jedino dvaput sudio Sjevernoj Makedoniji.
S obzirom na to da je nedavno nogometni svijet obišla sudačka pogreška koja se dogodila u derbiju Premier lige između Manchester Cityja i Manchester Uniteda, to je bila i neizbježna tema. Uostalom, čak je i tamošnja sudačka organizacija (Pro Ref) priznala pogrešku VAR sudaca.
– VAR sustav je tu da pomogne nogometu kojem su suci servis a on sucu služi kao padobran, da se ne razbije. Nogomet je danas jako jako veliki biznis, više ne govorimo samo o sportu već o ekonomskom divu. Kako pojedinci tako i organizacije ulažu veliki novac, gleda se da se odlučivanje ne prepusti samo jednoj osobi jer neke utakmice odlaze u povijest. Tako je bilo i u mom finalu Lige prvaka i da je Tottenham osvojio trofej ušlo bi u njegovu povijest. U derbiju Cityja i Uniteda došlo je do pogreške, no kako pogriješi igrač tako može pogriješiti i sudac. Na velik broj utakmica dolaze i greške, a griješe i najbolji. Ja sam uvijek gledao da zaboravim na svoj ego i bio sam zahvalan VAR-u što imam priliku spasiti utakmicu. Javnost pritišće da se odluka donese što brže, no najvažnije je da se donese ispravna odluka. Kada imaš u glavi da si servis i kada znaš što je najbolje za utakmicu, onda nemaš problema. Poneki sudac gleda to sa strane mogućnosti da obrani sebe umjesto da trezveno razmisli što je najbolje za utakmicu. Danas ispada da će bolje proći onaj sudac koji će znati "prodati" svoju pogrešku nego onaj koji će ispravno suditi, a to neće znati prodati. U BiH se to očito jako dobro prodaje.
Kako opisati pritisak koji suci prolaze? Nije to samo pritisak zbog tražene brzine odlučivanja već i od onoga što se događa iza kulisa.
– Jako je bitno ostati svoj. Kada sam krenuo, na mojoj prvoj Uefinoj utakmici, na Intertoto kupu u Rumunjskoj doživio sam atmosferu linča, no nisam dozvolio da to na mene utječe i zato sam vjerojatno i trajao skoro dva desetljeća na međunarodnoj sceni. Jako je bitno upravljati s igračima, ali i s klupama. Tamo gdje možeš utjecati jako je bitno biti svoj i paziti na te detalje jer oni čine razliku. Znam iz iskustva – ako malo pospano kreneš u utakmicu pa oklijevaš sa žutim kartonom, možeš ući u problem. Neću tu, neću tamo i dogodi se kaos. Jako je bitno voditi brigu i o najmanjem detalju. Važno je da ukloniš i najmanju mogućnost da stvar eskalira.
Upadaju li suci u zamku da se previše oslone na VAR, kojeg je upravo on prvi upotrijebio u eliminacijskoj fazi Lige prvaka?
– U posljednje se vrijeme to često događa. Od prvog dana, 2016. i klupskog Svjetskog prvenstva u Japanu gdje je prvi put upotrijebljen VAR, uvijek smo kretali od toga da dosudiš na terenu i da se ne oslanjaš na VAR. On ti je samo prilika da ispraviš krivu odluku. Jako je bitno naglašavati sucima da imaju priliku ispraviti i lošu odluku, ali nju prvo moraju donijeti na terenu, bez kalkulacija.
I kod sudaca je, očito, najvažnije samopouzdanje, a Skomina ga je očito imao napretek kada je već u 22. sekundi finala Lige prvaka Liverpool – Tottenham dosudio jedanaesterac za Liverpool.
– Jako je bitno biti spreman od prve do posljednje sekunde. Nigdje ne postoji pravilo da se ništa neće dogoditi. A meni se dogodilo za 20-ak sekundi. Zamislite da ste bez VAR-a, već ste u 20. sekundi u problemu. Zato je jako bitno izabrati suca koji ima potencijal biti svoj. Bitan je i sustav koji će im dati priliku da takva osobnost dođe na vidjelo. Mislim da se i tu može naći uzrok lošijeg suđenja. Kao igrač ne možeš igrati u Realu ili Barceloni ako si samo dobar. Moraš biti vrhunski. Kod suđenja se ponekad dogodi da priliku dobije netko tko je nije trebao dobiti. I danas je u Uefi, u elitnoj skupini oko 30 sudaca, ali je sedam-osam onih kojima možeš dati da sude svaku utakmicu. Jako je bitno znati tko je taj igrač koji bi mogao biti problem pa naći zajednički jezik, ne mora to biti fajt. Ja sam se spremao za trenera koji je nemoguć i znam da nema svrhe svađati se s njim. Dogodilo mi se da trener poludi, danas je izbornik jedne od najjačih reprezentacija. Samo sam se lagano došetao do njega i šapnuo mu na uho da će nakon sljedeće takve reakcije biti isključen.
Ono s Trumpom je kraj nogometa
A ono što se dogodilo s američkim nogometašem koji je zaradio crveni karton, ali mu je na molbu američkog predsjednika Trumpa praktički poništen, kamo to vodi?
– To je kraj nogometa. Ljudi koji su donijeli tu odluku nemaju mjesta u nogometu. Neprihvatljivo je da se nekome tako prikloniš. Previše je tu bilo politike, pa neke od nas to i drži podalje od sporta. Zamislite da su Amerikanci s tim igračem prošli dalje, kakva bi to poruka bila svima? Za mene se tu mora povući crta i zahvaliti se tim ljudima.
Je li teže suditi velikim klubovima i velikim zvijezdama? Kako da se njima sudac nametne?
– Opet dolazimo do toga da sudac treba ostati svoj. Vjerojatno mi je najteža utakmica bila četvrtfinale olimpijskog turnira u Pekingu 2008. godine između Brazila i Kameruna. Ja sam u drugoj minuti izgubio utakmicu. Bio mi je to prvi turnir pod Fifom. Brazilac je napravio start koji je trebao biti kažnjen kartonom, a ja sam ga samo upozorio. Minutu kasnije sam Kameruncu dao karton i onda je uslijedilo 120 minuta mučenja. Na kraju je bilo 12 kartona, crveni za Kamerunca. Bilo je kao da ganjate konje koji vam stalno bježe. Nakon te utakmice sam se zarekao da ću ubuduće uvijek slušati sebe. Ne moram biti međunarodni sudac, ali ću biti svoj. Na samoj utakmici ja sam taj koji postavlja kriterij i ja ću se nametnut. Tada nije problem koliko je velik klub ili igrač u pitanju. Važno je dobro postaviti granice. Ponekad mi se čini da sam na terenu bio puno bolji u postavljanju pravila nego u obitelji i na poslu. Inače, najteže je suditi utakmice "između" kontinenata gdje je još više dopušteno, kao što su Južna Amerika ili pak Afrika, gdje su kriteriji puno niži. Vidjeli ste ponašanje Argentinaca. To je očito područje gdje se to doživljava normalnim jer su suci pod većim pritiskom.
Kako se nositi s pogreškom? Kompenzacija očito nije sretno rješenje?
– Najbitnije je ostati svoj. I prije no što se pojavio VAR imao si osjećaj ako si pogriješio, vidiš to po određenoj reakciji. Uz brzinu nogometa, koji je sve brži, velik broj odluka donosi se na iskustvo. Nije presudna blizina koliko je važan kut promatranja. Bolje je biti na 50 metara i čisto vidjeti nego na pet metara biti pokriven i ne vidjeti ništa. Jako je bitno pronaći taj kut. Događa se da se iz kontre napravi rekontra pa opet na nju rekontra, a ti uvijek moraš biti prisutan. I osjetiš ako nešto nije bilo dobro, ako si pogriješio. Moraš odmah zaboraviti tu pogrešku i ići dalje, no s vježbom je to moguće. Jer, jednom kada počneš kompenzirati, nema kraja.
Otvori KEKS Pay
Regija Središnja Afrika,Turska i Srbija.To nas ne zanima.