Hrvatski rukomet godinama je u samom svjetskom vrhu, a jedan od sponzora koji je prepoznao dugačku i vrijednu tradiciju koju Hrvatska ima u rukometu, kao i sposobnost reprezentacije da uvijek bude među najboljima je HEP.
Trinaesto Europsko prvenstvo u rukometu, koje se igra u Zagrebu, Splitu, Varaždinu i Poreču ovih dana glavna je sportska tema. Bivši reprezentativac, a danas član stručnog stožera izbornika Line Červara zadužen za treniranje vratara Vlado Šola objasnio nam je zašto su se pobjednici Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine nazvali Kauboji.
– U ono vrijeme smo se i na terenu i izvan njega ponašali kao na Divljem zapadu. Ono što smo željeli trebalo je zgrabiti bez kalkuliranja, kao što su nekoć kauboji na Divljem zapadu lasom lovili mustange – prisjeća se Šola. Ime Pakleni, koje su im nadjenuli navijači po uzoru na Vatrene, nogometnu reprezentaciju, nije mu se baš svidjelo. Malo mu je krivo što se izgubio običaj da se pobjede slave poznatom rukometnom gusjenicom. Taj ritual hrvatski su reprezentativci uveli pobijedivši u finalu Olimpijskih igara 1996. u Atlanti, upisavši se u povijest kao osvajači prvog hrvatskog olimpijskog zlata.
– Gusjenica, jedno tijelo koje ima sto nogu simbolizira zajedništvo, reprezentaciju koja predano radi i ima jedan cilj, pobjedu – tumači Šola. Kaže da mu ne smeta što nove generacije donose nove običaje, a podržao bi ih i ako žele promijeniti ime Kauboji u neko drugo koje im se više sviđa.
– To je zapravo nadimak, pravo nam je ime Hrvatska rukometna reprezentacija. Samo kad smo svjesni toga možemo doći do pobjede – zaključuje Šola.
Olimpijske igre u Ateni bile su prve na koje je s reprezentacijom išao i fizioterapeut Damir Kajba. Po njegovu mišljenju, dečkima bi bolje pristajalo ime Pakleni jer su toliko borbeni da je igra protiv njih pakleni zadatak. Iako mu proslava pobjede gusjenicom zadaje dodatni posao jer dečki izubijani od igre još dvoranom puze po koljenima pa se mora više potruditi da im ublaži boli, volio bi da se taj običaj vrati već na ovom prvenstvu. Zapravo uvjeren je u to.
– To je divan običaj kojim smo postali poznati u svijetu. Vjerujte, dečke tada ništa ne boli jer su prepuni adrenalina, a ja sam i tako navikao na posao od 0 do 24 – kaže Damir.
Kajba je glavni fizioterapeut rukometnog kluba Zagreb i Hrvatske rukometne reprezentacije. Do danas su kroz njegove ruke od 1998., kad je došao u klub Zagreb, prošli brojni rukometaši, a dečki k njemu vole dolaziti i kad im nije potrebna terapija.
– Čim su slobodni, tu su. Vole se sa mnom družiti, uvijek je dobra zafrkancija – opisuje Kajba. Oni iz olimpijske generacije 2004. bili su mu vršnjaci, a danas, kaže, ima i igrača čiji su roditelji stari kao i on. Sa svima se dobro slaže, često mu povjeravaju svoje tajne i traže savjet od njega.
– Uvijek im nastojim pomoći. Nastojim ih razvedriti ako su loše raspoloženi, pomažem da se pomire sa suigračima ako su se posvadili na terenu. Razgovaramo o svemu, pa i o ljubavnim ili obiteljskim problemima – otkriva omiljeni fizioterapeut. Dečki imaju potpuno povjerenje u njega jer znaju da će sve što su razgovarali ostati u četiri zida njegova kabineta. Ističe da igrači imaju povjerenje u njega jer znaju da njihovi razgovori nikada neće izaći izvan zidova njegove sobe. S godinama je, kaže, skupio toliko materijala da bi mogao napisati knjigu koja bi bila bestseler.
– Naravno, neću to nikad napraviti jer bih morao pobjeći iz zemlje – smije se Damir.
Osim što brine o igračima, prijatelj je i s njihovim obiteljima. Često mu dovode žene djecu ili roditelje kojima je potrebna pomoć fizioterapeuta. Ovisno o njihovim problemima, Kajba ih upućuje liječnicima te od njih traži povratnu informaciju kako bi mogli nastaviti terapiju. S obzirom na to da je prijatelj s brojnim liječnicima, obitelji sportaša često ga pitaju da im savjetuje kojem doktoru otići zbog zdravstvenih problema koji nisu vezani uz njegov fah. Omiljen je i u zdravstvenim timovima drugih reprezentacija jer im na natjecanjima nesebično pomaže ako se nađu u problemu.
– Naravno, i oni bi to meni učinili ako bi trebalo, ali mi se uvijek dobro pripremimo i ponesemo sve što nam treba za saniranje ozljeda i fizikalnu terapiju – kaže Damir koji je i sam bio sportaš. Aktivno je igrao mali nogomet, no karijeru je morao prekinuti zbog teške ozljede koljena.
Više puta u karijeri Kajbi su nudili posao u inozemstvu, no on to uvijek ljubazno odbija.
– Pokušao sam 1993. i vratio se nakon nekoliko dana. Znate kako je Dudek u Gruntovčanima rekao: "Bolje mi je biti siromah pod svojom kruškom nego bogataš u stranom svijetu." Vani bih puno bolje zarađivao, ali prijateljstva koja sam ovdje ostvario nikakav mi novac ne bi zamijenio – zaključuje omiljeni fizioterapeut naših rukometaša.
Sadržaj omogućio: HEP, ponosni sponzor rukometne reprezentacije
