Situacija oko Mohameda Salaha u Liverpoolu posljednjih dana je zapalila nogometni svijet. Dolazak nizozemskog trenera Arnea Slota označio je novu fazu za Liverpool, ne samo taktički nego i idejno; manje automatizma na temelju imena, a više naglaska na trenutnu formu, intenzitet i prilagodbu sustavu. U prvoj sezoni sve je to bilo još i dobro, ali u drugoj, kad su rezultati (a i Salahova forma) počeli ići nizbrdo, počeo je zaspet priče sa Salahom, igračem koji je na povijesni način obilježio jednu eru kluba s Anfielda, ali koji se očito teško miri s činjenicom da nova era donosi i nova pravila.
Salah je u nekoliko navrata javno dao do znanja da nije zadovoljan svojim statusom, rotacijom i signalima koje dobiva od trenera. Njegova izjava "ne moram se svaki dan boriti za svoju poziciju, zaslužio sam je", nakon što je tri utakmice u nizu završio na klupi za pričuve, snažno je odjeknula. Međutim, ona otvara puno dublje pitanje: Postoji li u modernom vrhunskom nogometu uopće netko tko je iznad svakodnevne borbe? Slot je, s druge strane, ostao dosljedan liniji koju je povukao od prvog dana. Njemu poštovanje prema onome što su igrači donijeli klubu ne znači imunost na konkurenciju. U tome je bio jasan, svi su dio momčadi, svi imaju ulogu, ali nitko nema unaprijed rezervirano mjesto.
I upravo tu, koliko god to bilo neugodno reći za ikonu poput Salaha, težište odgovornosti ide više prema igraču nego prema treneru. Nogomet ne funkcionira kao spomen-soba starih zasluga. Nogomet funkcionira brutalno jednostavno, dobar si onoliko koliko si dobar u svojoj zadnjoj utakmici. U suprotnom, sustav se raspada, a trener gubi svlačionicu. Izjava da se ne moraš “boriti svaki dan” opasna je jer šalje poruku da postoje dvije kategorije igrača, oni koji se dokazuju i oni koji su to navodno već učinili zauvijek. Takva podjela nikad nije donijela dobro nijednoj momčadi. A uz to sve je Salah dodao i izjavu da ga je zbog te tri utakmice započete na klupi "klub bacio pod autobus".
U ovom kontekstu je, budući da smo kao Hrvati upoznati s tom situacijom, vrlo prikladna usporedba s kapetanom hrvatske reprezentacije Lukom Modrićem. Modrić je igrač koji je osvojio sve, uključujući i Zlatnu loptu te status najtrofejnijeg igrača u povijesti Real Madrida, i koji bi, kad bismo Salaha slušali doslovno, imao puno veće pravo reći da je svoju poziciju zaslužio. Pa ipak, pogotovo u posljednjoj sezoni u Real Madridu gdje je više imao status rotacijskog igrača, Modrić nije birao mikrofone kako bi objašnjavao da mu minutaža ne odgovara ili da osjeća manjak poštovanja. Šutio je, trenirao, ulazio s klupe i igrao kao da svaki put mora iznova dokazivati da pripada tom dresu. Nije zato bio manje velik, nego veći.
VEZANI ČLANCI:
Razlika između Salaha i Modrića u ovoj fazi nije u klasi, ona je neupitna kod obojice, nego u shvaćanju vlastite uloge i realnosti nogometa. Modrić je prihvatio da momčad nadživljava svakog pojedinca, pa i njega samoga, dok Salah tom izjavom kao da poručuje da njegova prošlost jamči sadašnjost. A to jednostavno nije istina, ni na Santiago Bernabeu, ni na Anfieldu, ni bilo gdje drugdje.
To ne znači da Salah nema pravo osjećati frustraciju. Ima. Ali način na koji ju je artikulirao gura ga u zonu u kojoj izgleda kao igrač koji se bori protiv promjene, a ne igrač koji je spreman biti dio nje.
Na kraju cijele priče ostaje jednostavna, pomalo okrutna, ali prava istina vrhunskog nogometa. Nitko nije veći od igre, a pozicija se ne nasljeđuje, nego osvaja, svaki dan iznova. Tko to zaboravi, počinje živjeti od prošlosti. A nogomet na starim zaslugama nikad ne staje.
Otvori KEKS Pay
