Srbija prva, Hrvatska peta. Takav je ovoljetni plasman tih dviju reprezentacija u vaterpolskom svijetu. Dok su naši seniori bili tek peti na Olimpijskim igrama u Tokiju, a juniori (do 20 godina) ponovili isti plasman na Svjetskom prvenstvu u Pragu, Srbi su se osladili sa dva zlata, od kojih je ono olimpijsko, naravno, jače odjeknulo. Pa zašto su, s obzirom na slične početne pozicije, Srbi u vaterpolu uspješniji od Hrvata?
Da nam u traženju odgovora na to pitanje ne bi odgovarali s uobičajenim “pa i mi smo uspješni, nižemo medalje na svjetskim prvenstvima još od 2007.”, sugovornicima smo podastrli brojke. Čak kad Srbima i oduzmemo medalje koje su osvajali kao SRJ ili SiCG (zajedno s Crnogorcima), bilanca je debelo u njihovu korist: s velikih natjecanja (OI, SP, EP) imaju osam zlata (dva olimpijska, dva svjetska i četiri europska), Hrvati samo četiri (dva svjetska, olimpijsko i europsko). Zašto smo se našli u tako očitom zaostatku?
Nedostajalo nam je braniča
– Kad je riječ o ovome ljetu, na naš neuspjeh utjecao je cijeli splet okolnosti, a tako je, uostalom, i kad je riječ o uspjehu. Peto mjesto na OI nije debakl, ali nije to nešto za što smo se mukotrpno pripremali – kaže Perica Bukić, dopredsjednik HVS-a, njegov izvršni direktor i predsjednik Stručnog odbora, i dodaje:
– Za ozbiljniju analizu bit će dobro da slučaj juniora odvojimo od slučaja seniora. Mi smo u tim mlađim kategorijama bili prilično uspješni, pogotovo od 2007. do 2017. kada smo svake godine osvajali neko odličje, iako su tad bila samo dva natjecanja godišnje, a sad ih je puno više. Te 2017. smo na SP-u u Beogradu osvojili srebro, izgubivši u finalu od Grčke, i nakon toga nije bilo medalja. To nije slučajno i to je za nas veliki alarm. Problemi se mogu evidentirati na više razina, pri čemu ne isključujem ni odgovornost Saveza. Ako je izbornik juniora Vjekoslav Kobešćak morao provjeriti čak 46 igrača da bi izabrao 14, a i nakon toga bio je u nedoumici je li izabrao najbolje, onda je očito da nije bilo sustavnog praćenja tih igrača. Mijenjali smo trenere jer imamo manjak stručnjaka, nije lako nekome, nakon 10 mjeseci rada u klubu, nametnuti još dva mjeseca rada s reprezentacijom. To je ozbiljan napor, pate njihove obitelji i ti treneri često pucaju. Srbi tu imaju Uroša Stevanovića koji posljednjih četiri-pet godina sjajno radi taj posao, ali sad je i trener Radničkog pa ćemo vidjeti kako će to ići – napominje Bukić.
Znači za neuspjehe reprezentacije kriv je rad u klubovima?
– Tako je, taj rad u klubovima treba znatno pojačati, ali kako to postići kad naši treneri ne mogu živjeti od svoje plaće, pa moraju raditi dodatni posao? Mora se pronaći neka financijska injekcija koja će pomoći klubovima da više i kvalitetnije rade, da možemo napraviti izvjestan iskorak. Bez toga, bez ozbiljnog sustava, stalno ćemo zaostajati. I zato smo zamolili Ratka Rudića za puno jači angažman, on zna kako se stvari moraju postaviti – odgovara Bukić.
No, i u srpskom vaterpolu nije sve bajno, do jučer su im klubovi praktično životarili, a ipak su požnjeli više medalja nego mi. U čemu je tajna kad su seniori u pitanju?
– Mi smo u Tokiju u tri utakmice igrali lošije, ali ključan je bio četvrtfinale gdje smo naletjeli na zaista jake Mađare koje nitko nije želio, ali dopali su nama. Čitav je niz događaja iz te utakmice koje treba analizirati, kako neke segmente napada, ali još i više obrane. Koncepcijski, po mojem mišljenju, nedostajalo nam je braniča, pogotovo nakon teške ozljede Obradovića, jer se kriterij suđenja promijenio. Nismo u tom dijelu dovoljno iskoristili iskustvo iz Budimpešte i Rotterdama.
Vučić nagrađuje tri puta više
Hoćete li onda smijeniti izbornika?
– O tome će odlučiti Stručni savjet i Upravni odbor, ali ja sam još uvijek uvjeren da je Tucak najbolji za tu poziciju. Smjena je generacija na neki način i treba se kvalitetno “resetirati”. Činjenica je da mi zaostajemo po ulaganjima u vaterpolo i ukupno u hrvatski sport i da Srbi bolje stoje financijski, medijski i organizacijski. Primjerice, oni za osvojeno zlato svakog igrača nagrađuju sa po 70.000 eura, a Vučić im je za Pariz obećao i 100.000 eura. A nama je nagrada za olimpijsko zlato 208.000 kuna (nešto manje od 28.000 eura, nap. a.), i to sad kad ju je Plenkovićeva Vlada udvostručila. Znači, njihove su nagrade i tri puta veće, a slični su omjeri i kad gledamo naše konkurente i u drugim segmentima ulaganja u sport – podsjeća Bukić.
Na financijsku stranu cijele priče upozorava i Veselin Đuho, dvostruki olimpijski pobjednik i bivši izbornik.
– Srbi ulažu puno više u sport, pa i u vaterpolo. To se zorno vidi i po tome što su na tri godine osigurali Beogradu domaćinstvo završnog turnira Lige prvaka. Imaju dovoljno bazena, kvalitetne ljude, koji u sprezi s politikom jako dobro rade. I mi imamo kvalitetne ljude, ali njihovi su nekako bolje sinkronizirani od nas. Imali su sjajnu generaciju vaterpolista, nakon zlata u Riju nisu išli na pomlađivanje i pogodili su. I u Tokiju su osvojili zlato. A nama škripi rad u klubovima, ne možemo imati uspjeha s trenerima koje plaćamo četiri do pet tisuća kuna mjesečno. Riskiramo da u doglednoj budućnosti ostanemo bez trenera.
Ma, to se oni samo vade na financije. Pravi je razlog neuspjeha što su u našem vaterpolu glavni tatini i mamini sinovi (uvijek bliski HDZ-u). Pa, zar Bukić mora biti i dopredsjednik Saveza i izvršni direktor i predsjednik Stručnog odbora. Zar ne bi barem Stručni odbor mogao prepustiti nekome drugome, recimo Ratku Rudiću?