U mjeri u kojoj je veslačka posada četverca na pariće pripadala svjetskom vrhu, u posljednje je vrijeme to u svom sportu od Hrvata bila samo Blanka Vlašić. I dok se budno pratio svaki Blankin korak i ofarbani nokat, njihovi najveći veslački dometi prolazili su gotovo nezapaženo.
A dečki su bili svjetski prvaci, pobjednici Svjetskog kupa, na OI u London došli su kao favoriti... Ljudi iz hrvatskog veslanja reći će da su braća Sinković, Damir Martin i David Šain posada kakva se nije pojavila još od 1952. i zlatnog olimpijskog četverca splitskog Gusara. S CRO Expressom oduševljen je i naš trofejni veslač Igor Boraska koji kaže:
– Dečki su dokaz da nije uvijek sve ekvivalentno proračunu. Njemački osmerac sam ima proračun od milijun eura, a kod nas cijeli veslački savez ima tri milijuna kuna. Vjerojatno su toliko uložili i u četverac skul, najveće suparnike hrvatskoj posadi.
Kako su u našem veslanju uspjeli složiti tako dominantnu posadu?
– Hrvatska ima malu bazu i nema puno veslača s kojima možeš nešto kombinirati. Imamo sreće što su ova četiri momka iz istog naraštaja, što su bliski i po načinu rada i razmišljanja. Njihova radna etika je izuzetna, oni vjerojatno nisu propustili niti jedan trening, a već kao juniori i B seniori pokazali su da su vrhunski. Vidjelo se da momci uživaju u treninzima, u tom nerijetko i preteškom radu.
Ovaj puta dogodilo se ono što je rijetkost u hrvatskom veslanju - oko jedne posade dogovorila su se tri kluba. Time je ugodno iznenađen i Boraska.
– U hrvatskom se veslanju znalo dogoditi da klupski interesi prevladaju. No, ovdje je očito bilo jasno da je to dobitna kombinacija.
Ovi bi dečki bili dobitna kombinacija i kao dvojac na pariće, posebice Valent Sinković i Damir Martin što je opcija ako iz bilo kojeg razloga dođe do raspadanja ove posade. No, ovo je tako dobro ukomponiran četverac, i poprilično mlad (najmlađi u olimpijskom finalu), da bi trebalo sve poduzeti da ostane na okupu.
– Momčad koja pobjeđuje ne mijenja se – običavao je govoriti Damir Martin na pitanje o tome bi li volio voziti u upola manjoj posadi.
Osim njihove lakoće veslanja i iznimne izdržljivosti, raduje i to što je riječ o skul posadi jer hrvatsko je veslanje puno više uspjeha imalo u rimen veslanju (onome u kojem veslač u posadi ima jedno veslo).
– U skulu smo imali sjajnog Pericu Vlašića, europskog prvaka iz 1954., ali to su prošla vremena. Nakon toga u skulu nismo imali rezultata.
Pa kako su se onda pojavili ovi skuleri?, pitali smo Igora Borasku.
– U kontinentalnom dijelu skul veslanje imalo je uvijek veću tradiciju nego kod nas na moru. U Zagrebu, Trešnjevka i Mladost rade i jedno i drugo.
Fizički besprijekorni
Nakon svega, trebalo je imati i trenera poput Nikole Bralića (60). Upornog i tvrdoglavog stručnjaka koji je što stariji to bolji i kojem je ovaj četverac projekt karijere.
Bralić ih je istesao do savršenstva. Ako ih gledate ispred čamca, ta njihova četiri vesla izgledaju kao jedno. Tehnički su superiorni, po tehnici im mogu parirati jedino Nijemci. Osim toga, fizički su izrazito snažni, visoki oko 190 cm, nisu toliko teški, no njihov kardiovaskularni kapacitet je izvanredan.
O Braliću kao treneru Boraska je pozvan pričati jer ga je vodio u reprezentaciji četiri godine. Je li strog?
– Ne bih rekao da je Brale strog trener, no on zahtijeva da se odradi trening do kraja. Isto tako, uvijek će poslušati savjet iz čamca. Nije autoritativan, voli čuti i mišljenje veslača. Bralić je veliki radoholičar, koji svoju posadu priprema do najsitnijih detalja. Zbog njega je naš četverac tehnički najobučeniji pa zna odveslati sjajne utrke pod bilo kakvim uvjetima. Sjetite se samo finala Svjetskog prvenstva na Novom Zelandu gdje su postali svjetski prvaci uz vjetar u provu. Oni mogu veslati po svim uvjetima, s vjetrom u krmu, po bonaci...
A to mogu jer nisu maženi i paženi kao suparnici iz velikih zemalja koji nemaju potrebe izlaziti na vjetrovito jezero kakvo je Peruča. I kojima čamci za vrijeme najvažnijeg dijela priprema nisu prepušteni majci prirodi. A njihovu brod vrijednom 20.000 eura upravo se to događalo.
– Naš problem je što na Peruči nema hangara, pa mi tamo ostavljamo čamac vani, a mi spavamo u 20 kilometara udaljenom hotelu. Čamac je izložen suncu, vjetru, kiši, prolaznicima. Hvala Bogu što ga ništa nije oštetilo, no bit će kasno kada se to dogodi – upozoravao je Damir Martin u nadi da bi olimpijska medalja mogla tu nešto stubokom promijeniti.
A Damir je stranim novinarima koji su izvještavali s Olimpijskih igara bio najzanimljiviji član posade. Jer je zajedno s roditeljima čučao u vukovarskim podrumima za vrijeme srpskih bombardiranja. Oni koji su pogledali u informacijski sustav Igara pronašli su i ovo:
– Kad je rat počeo, imao sam samo tri godine, a sa mamom i bratom bio sam u podrumu sve do 19. studenoga 1991. kada su nas izvukli iz grada. Tog podruma se ne sjećam, ali se sjećam straha moje majke jer smo brat i ja bili vrlo mali.
Bralić kao veslački Gips
Damir je kao i njegovi kolege iz čamca jako vezan za svoju obitelj. Uostalom, i majka i djed su mu bili državni prvaci, a i otac je bio odličan veslač. To je na tragu onoga što za veslače tvrdi Boraska:
– Ovo je sport za koji se obitelji jako puno vežu. Bez obitelji teško je uspjeti u bilo kojem pojedinačnom sportu, pogotovo u veslanju. Srećom, i naši klubovi su dobro organizirani. Klubovi za primjer su splitski Gusar, osječki Iktus, većina zagrebačkih klubova, Jadran iz Zadra i Jadran iz Rijeke. To je baza hrvatskog veslanja.
Ako su to klubovi za primjer, onda su članovi četverca sportaši za primjer. Za njih trener Nikola Bralić kaže:
– Veslači su introvertni tipovi, ljudi koji su uporni, tvrdoglavi, borbeni, pomalo skloni mazohizmu. Kada veslanje ode na stranu, kada sa svim tim odu u život, ništa ih ne može zaustaviti. Ništa im nije teško, ništa za njih nije nemoguće.
Takvu rudarsku psihu dodatno je ojačavao rad s psihologinjom. Doc. dr. Renata Barić s Kineziološkog fakulteta bila je njihov mentalni terapeut.
– Ja ne znam što psihologinja s njima radi, ali vidim da to što radi daje rezultata – pričao nam je trener Bralić, čovjek za kojeg kažu da je veslački Gips Kostelić.
Priča o osvajačima hrvatskog srebra izašla je u sportskom tjedniku Max!
Skidam kapu veslacima, ali se pitam koja budala je izmislila ime "Cro-Express"???