Danko Cvjetićanin (56), košarkaš Cibone i hrvatske reprezentacije iz njihovih najslavnijih dana, već 22 godine bavi se poslom NBA skauta. Europski prvak s Cibonom i vlasnik olimpijskog srebra u dresu s hrvatskim grbom, prvih 12 godina “izviđačke” karijere pratio je europske talente za Philadelphia Sixerse, a posljednjih 10 godina radi to za Brooklyn Netse.
Kako i kada je taj nekad vrsni košarkaš postao osoba zadužena za procjenu košarkaških talenata?
– Nakon Svjetskog prvenstva u Torontu 1994., suočio sam se s time da dolazi kraj moje igračke karijere pa sam počeo razmišljati o tome što bih najviše volio raditi kada prestanem igrati, a skautiranje mi je bilo na prvome mjestu – prisjeća se. Cvjetićanin je već u Torontu napravio možda i odlučujući korak.
– Tada sam upoznao Kim Bohuny, dužnosnicu NBA lige koja je bila zadužena za međunarodne odnose, a to je i danas. Kada sam prestao igrati, sjetio sam se da je u to vrijeme bila naklonjena Hrvatskoj pa sam od nje zatražio savjet o tome kako da postanem NBA skaut. Rekla mi je da to nije nerealno, a potom mi je kazala da 1998. dođem na Final Four Eurolige u Barcelonu.
Ondje sam prvi put susreo svog budućeg šefa Billyja Kinga, kojem sam uručio svoj životopis, iz kojeg se pak ustanovilo da smo nas dvojica igrali jedan protiv drugoga na zagrebačkoj Univerzijadi 1987.
Samo dva mjeseca kasnije, stigla mi je biznis-karta za Philadelphiju, Billy me dočekao u zračnoj luci, odveo u hotel i tako je počela ta priča – kaže Danko.
Baš tog ljeta dogodio se slučaj koji je prelomio prilično konzervativan odnos NBA lige prema Europljanima.
– Bio je to moj prvi draft, a baš te godine na draftu je bio Dirk Nowitzki, do tog trenutka igrač njemačkog drugoligaša Würzburga. Iznad njegova imena bilo je puno upitnika. Sjećam se da sam u raspravi o njemu bio aktivan, ali ne i preglasan jer mi je to ipak bila prva godina da radim taj posao – rekao je.
A radi ga i 22 godine poslije s jednakim užitkom.
– To je ono što najbolje znam raditi i u čemu uživam, premda ima i stresnih trenutaka, posebice kada treba zadovoljiti neke rokove. Iako se neki moji kolege na to žale, meni putovanja nisu problem jer sam i u prethodnoj karijeri jako puno putovao. Osim toga, jako volim putovati u zemlje u kojima nisam bio – otkriva Cvjetićanin.
A od čega se sve sastoji posao NBA skauta?
– Ponajviše od procjene vrijednosti i krajnjih mogućnosti igrača, s time da je sada jako bitno saznati o igraču i puno popratnih informacija. Kakav je karakterno, koliki je radnik, iz kakve obitelji dolazi...
Te informacije mi zovemo “intel” i one su jako bitne jer vam daju puno bolju sliku o tome kolike je mentalne snage igrač, koliko je spreman na odricanje, kako se snalazi u situacijama koje mu ne odgovaraju, kako će reagirati ne bude li igrao, kako ako igra previše, kako će se ponašati bude li igrao u razvojnoj G-ligi, je li solist ili je spreman uklopiti se u momčad...
S obzirom na to da europski igrači u NBA dolaze uvijek uz neka pitanja, ne otvaraju im se vrata širom, uvijek se pitate kako će se prilagoditi. Sve te informacije govore vam i koliko bi dotični igrač mogao napredovati. Doduše, sada pratimo i one koji su se vratili u Europu, one koje smo imali na listama, ali nisu nikad draftirani – pojašnjava Cvjetićanin.
Koliko su igrači poput Nowitzkog, a prije toga i Dražena Petrovića, Tonija Kukoča i Dina Rađe, naveli NBA šefove da na Europljane gledaju drukčije?
– Cijeli američki sport, pa tako i u sveučilišnoj košarci i u NBA ligi, temelji se na brzini i snazi, atletičnost je neodvojiva od procjene igrača. Taj je segment dio tradicije, dio njihova softvera, i kada se spomene ekstremna atletičnost on dobiva prednost pred svim drugim kriterijima.
Ipak, sada se ostavlja veći prostor nego prije igračima koji imaju izražen osjećaj za igru ili posebno razvijenu neku vještinu kao što su šut ili osjećaj za dodavanje. A jedan od takvih, kao igrač, bio je i novi trener Netsa Steve Nash koji se, bez elitne atletičnosti, nametnuo kreativnošću u igri, kompetitivnošću i karakterom.
Amerikanci sada znaju da postoje igrači koji mogu pronaći put do vrhunske košarke a da nisu elitni atleti. Uostalom, zar baš ove sezone nemamo Europljane koji ruše NBA rekorde, a suprotnost su ustaljenoj NBA filozofiji izbora igrača – podsjeća Danko.
Dakako, pritom ponajprije misli na Luku Dončića i Nikolu Jokića. Krenimo s Dončićem.
– Dončić je svojevrsni fenomen. Ruši NBA rekorde iako nije elitni atlet, nije “letač” poput Jordana. Bilo bi glupo sada reći da sam, dok sam ga skautirao, baš sve to predvidio jer nije nitko, no njegove “dionice” prije samog drafta doista su bile visoke.
Očekivao sam da će se sporije razvijati, no on je već sa 17 godina postao nezamjenjiv u Realu koji je bio prepun vrhunskih vanjskih igrača. Nevjerojatne su ta njegova ljubav prema košarci i mentalna snaga zahvaljujući kojoj nikad nije padao u krize svojstvene mladim igračima.
Jedan poznati NBA stručnjak sa skepsom je kazao da će Luka biti dobar igrač bude li bio “četvorka”, a vjerojatno je htio reći da nikad neće biti dobar igrač jer nikad neće moći igrati “četvorku”, no grdno se prevario – smiješeći kaže Cvjetićanin.
Jokić je također igrač visoke igračke inteligencije.
– Njegova je velika prednost što je vrlo pametan, nevjerojatno staložen, strpljiv u igri, nikad ne brza i ne forsira. U reketu odlično koristi visinu, ima sjajan poluhorok, a može i “okrenuti” svakog čuvara. Osloni se na čuvara, kao nekad Larry Bird, i onda se baci unazad i šutne preko svakoga. On je također fenomen jer prkosi ustaljenim pravilima kako bi NBA centar trebao izgledati – kaže naš sugovornik.
Čini se da obojica jako dobro koriste “rupe” u NBA načinu igre.
– U NBA ligi uvijek se više brani unutarnja nego vanjska igra, pa tako “strech” igrači, oni koji šuterskom prijetnjom rastežu obranu suparnika, uvijek nađu mjesto za šut. U NBA se ne inzistira toliko na skautiranju baš svakog pojedinca kao što to rade europski treneri poput Obradovića, Perasovića, Repeše... Uostalom, NBA je show program, njima nije u interesu da svedu utakmice na 60 koševa – analizira Cvjetićanin.
U svakom pogledu, NBA je poseban svijet.
Mi smo se igrali
– NBA je ogroman “entertainment”. Sport jest na prvom mjestu, no neizostavni su i marketing i zarada. To je neko sveto trojstvo, zaštitni znak NBA lige. Iznimno je širok spektar različitih profesija koje sudjeluju u NBA proizvodu – otkriva nam.
A usred pandemije koronavirusa taj je proizvod trebalo zaštititi. A to je učinjeno doigravanjem u balonu, na jednom mjestu, uz vrlo strogo pridržavanje svih epidemioloških mjera.
– U balonu se igralo jednako dobro kao i prije, a sve je bilo organizirano gotovo savršeno. Uz maksimalno poštovanje svih mogućih epidemioloških mjera.
Za razliku od ove godine, njegovi bi Netsi sljedeće godine mogli igrati znatno važniju ulogu jer bi s ozdravljenim Durantom i Irvingom trebali biti ozbiljan kandidat za naslov.
– Klub je to impresivne organizacije čiji je cilj bio stvoriti skupinu igrača kojima je ključan radni aspekt. Generalni menadžer Sean Marks napravio je nevjerojatan posao. Golem je broj detalja o kojima klub vodi računa – kaže Cvjetićanin.
Zašto je NBA klub u usporedbi s euroligašem potpuno drugi svijet?
– Recimo, za pripremu igrača za utakmicu angažiran je cijeli tim ljudi u što su uključene sve moguće tehnološke novosti. Tu je i odjel košarkaških operacija koji sve više koristi umjetnu inteligenciju odnosno matematička i statistička znanja.
Znam jednu Hrvaticu, Ivanu Šerić, koja je završila matematiku i radi u analitičkom odjelu Sixersa jer se analizi brojki, vlastitih i suparničkih, posvećuje jako velika pažnja. Poseban su odjel medicinari, koji raspolažu svim moguićim alatima kada je u pitanju oporavak od ozljeda. Odjel strategije radi kratkoročne i dugoročne planove da ne možete vjerovati da se to radi o sportu – ističe Danko.
A za ne povjerovati je i trening-centar Netsa uređen na gornjem katu jedne brooklynske višekatnice, pa se tijekom treninga možete diviti panorami New Yorka.
– Naši igrači imaju nevjerojatne uvjete za trening i oporavak od treninga, na katu niže su klupski uredi, a na katu ispod nas nalazi se odjel čuvene bolnice Hospital for Special Surgery, za sve vrste ozljeda, a pogotovo sportske, pa se tu liječio i Kevin Durant.
Za Netse je davnih dana igrao i Dražen Petrović, i to je ime o kojem se u tom klubu još govori s velikim poštovanjem.
A mnogi u klubu i ne znaju da je upravo Cvjetićanin s njim činio ubojiti bekovski dvojac koji je Cibonu odveo do drugog naslova prvaka Europe.
– Nas dvojica smo redovito ostajali nakon treninga i najčešće smo se natjecali tko će prije zabiti 200 lopti, no znali smo ostati i do 400-500 pogođenih. Moj rekord bio je 100 pogođenih od 107 pokušaja i 44 zaredom. Dražen je bio taj koji je vukao, a ja sam volio biti u toj priči jer sam i ja imao silnu želju za dokazivanjem i natjecanjem.
Bilo je dana kada bih našao nekoga tko će mi dodavati pa bih išao i do 1000 ubačenih. I danas se sjećam jednog individualnog treninga sa Srećkom Medvedcem na kojem sam morao u deset serija deset puta zaredom pogoditi iz driblinga, s poludistance i blizu trice, što je bilo jako teško – prisjeća se.
Zašto je vama, koji ste tada bili skromno plaćeni, bilo lakše pristupiti dodatnom radu nego današnjim klincima kojima se smiješe milijunske zarade.
– Puno je razloga za to, a jedan od njih je i to što u njihove živote novac ulazi prerano, a mi smo se igrali. Oni danas imaju puno sadržaja na kojekakvim napravama, pa tako i društvene mreže, a nama je lopta bila najdraža zabava.
Danas imamo manjak pozitivnih primjera jer su svi nekako slični, na istoj razini, a nedostaje i trenera koji bi potencirali takvu vrstu posvete i žrtve. Danas se sve više traži prečac do uspjeha, a klinci su sve manje svjesni koliko su dobri ili loši, nerealni su kada stvaraju sliku o sebi. Ako pak odigraju jednu dobru akciju u utakmici, to potenciraju na Instagramu ili YouTubeu, a stvarna je slika njihove igre prosječna.
A kakav je utjecaj menadžera?
– I negativan i pozitivan. Menadžeri pronalaze bolja rješenja za igrače nego što bi ih oni sami pronašli, no ne treba zaboraviti da oni djeluju u funkciji vlastite zarade. Rijetki su menadžeri koji su stratezi nečije karijere, koji imaju širu sliku razvoja njihova igrača. Menadžeri osjećaju da je tržište takvo, a to vrijedi i za estradne zvijezde i glumce, da se može zaraditi – primjećuje Cvjetićanin.
Rijetki su roditelji strpljivi, oni koji će odbiti novčane ponude za svog tinejdžera u ime njegova igračkog razvoja.
– Stavite se i vi u kožu tog roditelja i tog djeteta. Čim dođe prva ozbiljna ponuda, prevlada ona misao “a što ako se ozlijedim, a ovu sam sjajnu priliku propustio”. To je vrlo nezgodna tema za razgovor i o njoj se nikad ne može zauzeti potpuno ispravan stav – kaže Danko.
U tom kontekstu, nema jasnog stava ni o ranom odlasku iz Europe u NBA, a to su i po tipu košarke dva različita svijeta.
– Postoji teza da je NBA liga igrača, a Euroliga da je liga trenera. U Europi treneri imaju puno više moći, oni kreiraju pravila igre, a u NBA ligi se svi ravnaju prema glavnim igračima. U NBA ligi dovode trenera koji je kompatibilan igračima, a u Euroligi dovode igrače koji su po želji trenera – pojašnjava.
A u NBA ligu, neki i prijevremeno, otišlo je puno igrača iz ABA lige koja je Cvjetićaninu i njegovim kolegama čest izlog igrača. U hrvatskoj javnosti puno je prijepora oko toga koristi li ta liga ili šteti hrvatskoj košarci.
– Te su priče politizirane jer živimo u takvom društvu. U toj raspravi ima i puno domoljubnih emocija koje mogu odvesti ljude na krivi put. S jedne strane imate ligu koja vam nudi financijske pogodnosti i izbor jakih suparnika, pa je dobra i za razvoj mladih igrača, a s druge strane imamo snove o jakoj Hrvatskoj ligi koji se teško mogu ostvariti bez sponzora i novca, a njih danas u hrvatskoj košarci i oko nje nema.
Interes je Hrvatske da nađemo način kako ćemo razvijati naše igrače. Nešto što može donijeti boljitak ne smije biti u drugom planu samo zato što ne nosi pridjev hrvatskog – izričit je Cvjetićanin.
Ističe i da mu je teško pratiti hrvatsku košarku koja je na klupskoj razini iz godine u godinu sve slabija.
– Sve naše neuspjehe popratili smo bez ikakvih reakcija i strukturnih promjena. Kada se dogodi neuspjeh, opravdavamo se da i drugi igraju košarku, a ne priznajemo da smo zapravo ispustili prednost koju smo imali. A ljudi su nekad hrvatsku košarku smatrali referencom europske košarke. Gledano iz perspektive mog posla, zabrinjavajuća je činjenica da je sve manje klinaca s prirodnim talentom, unikatnih individualaca je sve manje, a sve više je igrača koji prilično sliče jedan drugome – konstatira.
A upravo je to bila odlika igrača iz njegova naraštaja koji su se trudili biti unikatnima pa je tako i on nastojao razviti dribling kakav nitko drugi ne koristi. I kakav je, nazvan “bičem”, godinama kasnije promovirao Dejan Bodiroga. Danko bi lijevom rukom gurnuo loptu naprijed, a onda bi je naglo vratio desnom i otišao u drugom smjeru.
Pogodio za automobil
– Prije dolaska u Cibonu bio sam igrač Partizana, pa mi je trener Vujošević, s kojim sam često individualno radio na Kalemegdanu, jednog dana rekao da pokušam smisliti neku fintu po kojoj ću biti drukčiji.
Tu fintu koristio sam čak i u finalu Kupa prvaka protiv Žalgirisa, a ta će mi utakmica ostati u sjećanju i po tome što sam bio najbolji Cibonin strijelac u toj velikoj pobjedi – ističe.
Nezaboravno će mu u sjećanju ostati i Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1986. Ne samo po izgubljenom polufinalu od Sovjeta nakon devet koševa prednosti 43 sekunde prije kraja, već i po košu koji je postigao sa svoje polovice.
– Cijela priča počela je u autobusu dan prije utakmice s Malezijom kada smo čuli da Winston poklanja Alfa Romeo 75 prvom igraču koji zabije koš preko centra. Kada sam to čuo, osjetio sam neke trnce, i ne sluteći da ću baš ja postići takav koš. Znajući da nas to zanima, naš izbornik Ćosić kazao je da ne želi da se od utakmice radi cirkus, da ne bude bilo kakvog omalovažavanja, no dogodilo se da je utakmica završavala i da sam ja, dvije sekunde prije kraja, bacio loptu preko centra i pogodio.
Kako se u Jugoslaviju nije moglo uvesti takav automobil, sponzor mi je dao ključeve simbolično, a zapravo mi je isplaćena tvornička cijena odnosno oko 12 tisuća dolara. Ponudio sam tada suigračima da podijelimo taj novac, no oni su to odbili – kazao je.
Interviju za pet, bravo!