Kada je 24-godišnja plavokosa Tihana Nemčić, bivša finalistica izbora za Miss sporta, 2012. godine preuzela klupu petoligaša NK Viktorije iz Vojakovca, vijest je odjeknula kao presedan u muškom svijetu hrvatskog nogometa. Umjesto glamura modnih pista, odabrala je put dug 120 kilometara od Zagreba do Vojakovca na treninge i nedjeljne utakmice. Mnogi su u početku bili skeptični, pitajući se je li riječ o marketinškom triku, no ona je od prvog dana postavila jasna pravila.
– Ja sam glavna trenerica i imam potpunu slobodu kreirati i planirati taktiku momčadi – odlučno je izjavila tada, svjesna medijske pažnje koju je privukla.
Igrači su, unatoč početnom iznenađenju, brzo prihvatili njezin autoritet.
– Vrlo je dobra, fokusirana i ozbiljna tijekom treninga. Slušamo je. Vrlo je stroga – komentirao je tada igrač Tihomir Jagušić, potvrdivši da su pod njezinim vodstvom krenuli dobri rezultati.
Svjesna predrasuda, Nemčić se nikada nije libila otvoreno govoriti o izazovima. Njezina stručnost i obrazovanje bili su joj glavni aduti u borbi protiv stereotipa. Ipak, postojale su situacije u kojima je morala postaviti granice, poput ulaska u svlačionicu.
– Imamo pravilo. Dečki se odu presvući, a kad su gotovi, jedan od njih izađe i pozove me unutra. Nikad se ne bih dovela u situaciju da im samo tako uđem u svlačionicu – objasnila je, pokazujući kako se profesionalizam može održati i u najdelikatnijim okolnostima. Njezin pristup donio joj je poštovanje igrača i navijača.
Prije nego što je obukla trenersku trenirku, Tihana Nemčić ostvarila je zavidnu igračku karijeru. Kao jedna od ključnih igračica ŽNK Dinamo-Maksimir, osvojila je nekoliko naslova prvakinja i kupova Hrvatske. Njezin talent prepoznat je i na nacionalnoj razini, pa je u razdoblju od 2006. do 2010. godine upisala deset nastupa za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju. Međutim, teška ozljeda koljena 2008. godine, u njezinoj dvadesetoj godini, naglo je prekinula njezinu karijeru u velikom nogometu. No, umjesto da odustane, pronašla je novu strast – futsal. Ubrzo je postala jedna od najboljih hrvatskih igračica, a njezina kvaliteta odvela ju je i do profesionalnog angažmana u Italiji, gdje je igrala za prvoligaške klubove Futsal Breganze i Cagliari.
Paralelno sa sportskom karijerom, Tihana je marljivo gradila i onu akademsku. Nakon što je diplomirala na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, nije stala. Njezina posvećenost znanosti kulminirala je 2019. godine kada je obranila doktorski rad na temu analize izvedbe u futsalu, čime je stekla titulu doktorice znanosti. Danas radi kao docentica na istom fakultetu, gdje studentima predaje upravo o nogometu, sportu koji je obilježio njezin život.
Sjećate li se trenutka kada ste s 11 godina odlučili napisati pismo treneru i zatražiti da trenirate s dječacima?
Sjećam se i imam ta pisma dan-danas. To je bio moj korak prema svemu što se dalje događalo. Sreća da je trener Tin Bednaić bio pomalo ispred svog vremena. Stajao je naslonjen na svoj prozor koji je gledao na cesticu kojom sam išla iz škole, i taj jedan dan samo mi je rekao: "Trening je danas... Dođi."
Što vas je tada toliko privlačilo nogometu da ste bili spremni napraviti taj, za djevojčicu iz tog vremena, prilično hrabar korak?
Zaljubila sam se u ludost koju je nogometna lopta izvlačila iz tih križevačkih dečki koju su haklali. Kako je moguće da oni po cijele dane lete za njom? Željela sam i ja to za sebe.
Vaš je otac četiri puta tjedno vozio iz Križevaca u Zagreb. Jeste li tada razumjeli koliko je veliku žrtvu podnosio zbog vašeg sna?
Moji su otac i majka za mene i moje sestre činili sve što je bilo u njihovoj moći. Dali su nam što su imali, o životu su nas naučili ono što je trebalo i nikad nam nisu postavljali ciljeve, pritiske i ultimatume. Isto tako, nikad nisu tražili "povrat sredstva"– a ja kao mala nisam bila svjesna tolike žrtve, iako sam to sigurno nosila u sebi.
Je li sladoled nakon treninga bio svojevrsna nagrada za naporan dan?
Možda je bio više još jedan trenutak na našem putovanju koji možemo podijeliti zajedno. Kupili smo jedan sladoled, pa ga podijelili.
Kako ste doživljavali putovanja vlakom kada ste s 15 godina počeli sami odlaziti na treninge?
Bio je to za mene dobar test. Tata je rekao: "Ako si već krenula za tim, onda idi do kraja. Na vlak moraš stići. Ako zakasniš – treninga nema." I nikad nisam zakasnila. I možda sam upravo zato naučila što i kako treba, da se negdje stigne.
Kada danas pogledate unatrag, što biste rekli toj jedanaestogodišnjoj Tihani koja je napisala prvo pismo?
Ništa posebno, sve je ona i tada znala.
Koji vam je trenutak iz igračke karijere ostao najdublje urezan u sjećanje?
Igrati za reprezentaciju.
Koliko vam znači činjenica da ste prošli sve hrvatske reprezentativne selekcije?
Ponosna sam na i zahvalna na takvim prilikama, ali isto tako znam da sam za sve puno radila.
Osvajanje Kutije šibica bez primljenog pogotka posebno je zanimljiva priča. Što vam taj turnir danas znači?
Kutija šibica duša je nas malonogometaša. Meni sjediti tamo na Štefanje i sve preostale dane znači: prijatelje, poznanike, prolaznike, dobre poteze, feštu, druženje, pune tribine, nove prilike, dobra stara sjećanja. Život je to.
Kako ste doživjeli svoj prvi naslov prvakinja Hrvatske?
Ah, nema tu pravih riječi.
Koliko je teško bilo biti pionirka ženskog futsala u Hrvatskoj?
Za mene je to bila najljepša moguća situacija. Znala sam što želim, zaljubila sam se u taj sport. Prirodno mi je bilo ići, tražiti, kopati, trenirati. Sve što sam noću sanjala, preko dana sam ostvarivala.
Što vam je značilo osnivanje prvog ženskog futsal kluba, Alumnusa?
Nužnost da bi se išlo dalje.
Bili ste prva Hrvatica s profesionalnim ugovorom u futsalu. Jeste li tada bili svjesni povijesne važnosti tog trenutka?
Nisam toga tada bila svjesna. Važno je da su se ta vrata otvorila, pa su i naše druge igračice otišle u Italiju. Otišla je Sandra Brkan, zatim Tomislava Matijević koja je danas kapetanica reprezentacije. Zatim Marija Žagar, Mateja Tomkić i evo, friško, Buga Slavica.
Kakva je razlika između hrvatskog i talijanskog ženskog futsala koju ste najviše osjetili?
– Brzina razmišljanja, tehničko-taktička nadmoć Brazilki, Španjolki i Portugalki koje se tamo kreću s Talijankama… Hrvatski ženski futsal je organizacija, obrambena izdržljivost, poštovanje i strast prema igri. Inače, futsal je tako nastao oko 1933. kada je profesor iz Montevidea Juan Ceriani Gravier odlučio omogućiti svojim studentima da igraju nogomet koristeći teren za hokej i košarku. Njegov je cilj bio osmisliti timski sport primjeren zatvorenim i otvorenim objektima, koristeći postojeće košarkaške terene. Ideja mu je bila da taj "novi" sport može zamijeniti tradicionalnu i popularnu igru – nogomet.
Kada biste danas mogli odigrati još jednu utakmicu iz svoje karijere, koju biste odabrali?
Neku koja je trajala jako dugo…
Četiri ozljede lijevog koljena obilježile su vašu karijeru. Koja vam je od njih bila najteža?
Najteže su bile prva i posljednja. Vjerojatno kao i ljubavi: prva ti se dogodi i slomi ti srce, a posljednja te ostavi bez ijednog komadića.
Koliko je teško bilo svaki put ponovno prolaziti rehabilitaciju i vraćati se na teren?
Ne toliko teško koliko adrenalinski izazovno. Uzimala sam to kao još jedan korak prema ponovnom povratku na teren, Lopta me je vukla do granica do kojih nisam mislila da je ljudsko tijelo sposobno ići.
Je li vam bilo teže prihvatiti kraj karijere fizički ili psihološki?
Oboje, iako na prvi mah više fizički. Oduvijek sam bila jako aktivno i brzo dijete, kasnije sportašica. Činjenica da sam ostala bez koljena te da više ne smijem trčati za mene je označavala kraj svijeta.
Jeste li u jednom trenutku osjećali ljutnju prema nogometu?
Više ljutnju prema sebi. Što se nisam bolje pazila, što sam dopustila da drugi ne paze na mene. Veliku većinu života smatrala sam sebe odgovornom za ono što mi se događa.
Koliko vam je pisanje knjige "Joker" pomoglo da prihvatite kraj igračke karijere?
Pisanje knjige mi je u neku ruku "spasilo život". Taj trenutak kad sam shvatila da ću imati zapisano sve ono što me činilo najsretnijom u periodu igranja futsala pružilo mi je mir i snagu za nova poglavlja.
Zašto ste joj dali upravo naslov "Joker"?
Morali biste pročitati da saznate, ha ha. Uglavnom, Joker je priča o nastanku sportskog sustava zahvaljujući ustrajanju nekolicine zaljubljenika u futsal igru. Glavni likovi u knjizi su stvarni ljudi koji su pomogli razvoju ženskog futsala u Hrvatskoj. Priča prati put igračica, tijekom vremena prozvanih futsal žene i njihova trenera koji im na strpljiv i nepopustljiv način nastoji prenijeti svoje znanje i ljubav prema igri koja svima mijenja život.
Kada ste shvatili da kraj igračke karijere ne mora značiti kraj vašeg nogometnog puta?
Oduvijek sam to znala. Zato sam na vrijeme krenula u trenersku školu, prije toga na Kineziološki fakultet i tako dalje…
Godine 2012. postali ste prva žena u Hrvatskoj koja je vodila mušku seniorsku momčad. Što vam je tada bilo najveći izazov – teren ili svlačionica?
Možda mi je malo veći izazov bio ući u svlačionicu jer sam na terenu bila doma.
Kako su igrači reagirali kada su vas prvi put ugledali kao svoju trenericu?
Bili su istovremeno i sretni i zabrinuti, ha ha
Jeste li ikada osjetili da morate biti dvostruko bolji samo zato što ste žena?
Ne. Znala sam da moram, i želim, biti jako dobra u tome što radim jer je jedino tako ispravno.
Što je, po vašem mišljenju, najvažnije za stvaranje autoriteta trenera – znanje, karakter, komunikacija ili rezultati?
Kombinacija velikog znanja i vješte komunikacije kojima se to znanje onda prenosi na igrače. Karakter koji je isto tako kompleksno posložen da može odgovoriti na različite karaktere svakog pojedinca unutar momčadi. Sposobnost prilagodbe, mirnoće i efikasnog odgovora na situacije koje se pojavljuju u svakom trenutku. A rezultat? On na kraju pokaže kako su stvari funkcionirale i što se radilo putem.
Biste li danas ponovno prihvatili vođenje muške seniorske momčadi ako vam se pruži takva prilika?
Nikad se to ne zna. Postoje druge obaveze i odgovornosti. Naime, ženska futsal reprezentacija ide na Europsko prvenstvo 2027. u Osijeku.
Koliko vam je znanstveni rad pomogao da postanete bolja trenerica i koliko vam nogometno iskustvo pomaže da budete bolja znanstvenica?
Znanost pomaže da budemo objektivniji, skloniji pronalaziti činjenice i provjeravati informacije. S druge strane, znanost i praksa imaju smisla jedino ako rade jedna za drugu. Teren mi pomaže da budem kreativnija, slobodnija, samopouzdanija i otvorenija.
Vaša filozofija naglašava individualni pristup, komunikaciju i povjerenje. Zašto su upravo te tri stvari ključne u radu sa sportašicama?
To što treniram ekipu sačinjenu od desetak (i više) pojedinaca, najbolji je odgovor na to. Nekom treba više prostora, nekome više razgovora, nekome taktičke ploče, a nekome da ga se sasluša. Moja je odgovornost omogućiti svojim igračicama da se osjećaju sigurno, motivirano, samopouzdano i kreativno. To mogu dobiti samo ako im stvaram prostor u kojem one mogu napredovati, a to je pak moguće samo ako ih uvažavam i poštujem. Igračice su prije svega ljudi. Važno je da su zdrave, da ih ništa ne boli, da ne stišću zube samo da bi igrale. Ne ide to tako..
Jeste li ikada pomislili da biste kao muškarac s istim znanjem i kvalifikacijama danas bili puno dalje u trenerskom poslu?
Nisam razmišljala o tome. Čini mi se da sam na pravom mjestu u svom životu. Svatko ima svoj put i, iako se susjedovo dvorište ponekad čini zelenijim, za mene je moje uvijek najljepše.
Jeste li ikad osjetili da vas ljudi ne procjenjuju prema znanju, nego prema tome što ste žena?
Ne sjećam se. I ne bih rekla da je to tako. Naravno, bilo bi loše kada bi se to događalo. Mirna sam u komunikaciji s ljudima. Ako netko počne nešto negativno naglašavati ili se izražavati neprikladno, prekine se razgovor i ide se dalje.
Je li vam ikada neki muškarac u nogometu pokušao objasniti nogomet samo zato što ste žena?
Nije. Ali bilo bi zanimljivo da se dogodi. To što netko gleda nogomet ne mora značiti da ga zna i objasniti.
Što biste odgovorili muškarcu koji smatra da žene ne mogu razumjeti nogomet na istoj razini kao muškarci?
Da je to u redu, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Moja misija u ovom životu nije uvjeravati druge.
Zašto u Hrvatskoj još uvijek gotovo automatski govorimo o "ženskom nogometu", dok za muški nogomet jednostavno kažemo – nogomet?
Pa tako je i s nekim drugim sportovima, nije to samo u nogometu. Ne treba od toga praviti dramu.
Mislite li da ženski nogomet u Hrvatskoj ima problem s kvalitetom ili prije svega s nedostatkom ulaganja i sustava?
Smatram da u Hrvatskoj kvalitete ima napretek. Naše su djevojčice silno talentirane, naravno kao i dječaci. Uz sve ono što nam je, rekao bih, u genu, imamo perspektivu u gotovo svim sportovima. Nekako mi se čini da je problem u manjku strateškog razmišljanja, ali i ulaganja i stabilnosti klubova koji postoje.
Rekli ste da u Hrvatskoj imamo premalo nogometašica. Što konkretno treba napraviti da ih za deset godina imamo nekoliko puta više?
Mislim da treba krenuti od djece. Ako želimo više nogometašica, moramo omogućiti da što veći broj djevojčica uopće dođe u kontakt s nogometom i da im taj prvi kontakt bude pozitivan: kvalitetan sustav, briga o djeci, dobri treneri, zaljubljenici, dovoljno utakmica, igre i radosti... Nije dovoljno samo povećati broj djevojčica koje treniraju, treba stvoriti uvjete da ostanu u nogometu.
Treba li djevojčicama već u osnovnoj školi omogućiti puno više nogometnih sadržaja?
Djevojčice, kao i dječaci, u osnovnoj i srednjoj školi imaju natjecanja u futsalu, što je odlično i prirodno. Pa i Brazilci do svoje 12. godine igraju uglavnom na malom prostoru, da bi kasnije odlučili hoće li nastaviti s nogometom ili igrati futsal. Naravno, njih je više pa je lakše, ali u pravu su u tome da mala igra razvija sve one vještine koje su prijeko potrebne.
Koliko roditelja još uvijek djevojčicama govori da nogomet "nije za njih"?
U posljednje vrijeme sve manje. Dobar su primjer skandinavske zemlje, a posebice Engleska i Španjolska posljednjih godina. Nogomet više nije tabu. Sve više mama prati svoje klince na nogometne utakmice, a nekako se čini da veliki broj njih želi biti dio nogometnog svijeta, imali kćeri ili sinove. Važno je samo imati dobru granicu. Možda će jedan posto njih biti sljedeći veliki igrači i moći živjeti od nogometa. Tužno je što nogomet danas povezujemo s bogatstvom, ogromnim plaćama i slično. Nije to baš tako. Nogomet je bio igra ulice. Nadam se da će se vratiti.
Je li realno očekivati da hrvatske reprezentativke jednog dana mogu živjeti isključivo od nogometa?
U ovom trenutku teško mi je to zamisliti. Mislim da je pred nama još puno posla da bi nogometašice mogle živjeti isključivo od nogometa. Prije svega treba stvoriti stabilniji sustav i bolje uvjete, a onda će i ta mogućnost postati realnija.
Što trenutačno više nedostaje hrvatskim nogometašicama – vrhunski treneri, infrastruktura, broj utakmica ili profesionalni uvjeti?
Svakako više ulaganja, bolji uvjeti i infrastruktura, koje općenito nedostaje u našoj zemlji. Bez toga je teško očekivati ozbiljan razvoj bilo kojeg sporta.
Kada ste prvi put sjeli u studio HRT-a kao stručna analitičarka, jeste li bili svjesni da će dio javnosti više komentirati činjenicu da ste žena nego ono što govorite o nogometu?
I jesam i nisam. Cijeli život se bavim nogometom, to je moj posao, ljubav i hobi. Davno sam preskočila tu prepreku da je biti žena strašno teško i da život nije fer. Ne zanimaju me izgovori – naučila sam biti dobra u onome što radim i to mi je najvažnije. Društvu je isto tako trebalo određeno vrijeme da se navikne slušati ženu kako priča o nogometu. Nije to ništa strašno ni zločesto, stoga nemam negativan dojam.
Je li vas iznenadila količina komentara o vašem izgledu umjesto o vašem znanju?
Nisam baš uočila da je moj izgled puno komentiran. Možda griješim, ali niti ga stavljam u prvi plan niti želim da bude izražen na način da netko ima potrebu komentirati ga.
Kako reagirate kada pročitate seksistički komentar na društvenim mrežama?
Ne čitam komentare s obzirom na to da nisam puno aktivna na mrežama.
Može li žena u nogometu danas biti dovoljno stručna, a da joj se istodobno ne traži da bude i "simpatična", "atraktivna" i "prihvatljiva" publici?
U današnjem svijetu općenito svatko ima prostor u kojem se može izraziti u svom području djelovanja. Simpatičnost i atraktivnost veliki su dodatak, iako atraktivnost u svom poslu često smatram i manom. Ipak, vjerujem da stručnost i dobra komunikacija s ljudima mogu biti prepoznate i vrednovane.
Jeste li nakon prvih televizijskih nastupa imali osjećaj da morate biti posebno oprezni sa svakom izgovorenom riječju?
Nakon prvih nastupa, prije nekoliko godina, taj je osjećaj bio izraženiji, no kako sazrijevam i skupljam iskustvo, sve manje prostora zauzima oprez oko toga što ću izgovoriti. Danas je to više kao pred utakmicu, malo pozitivne nervoze. Samu sebe izazivam da budem još jasnija i preciznija. Sve je to neka vrsta igre!
Postoji li razlika u tome koliko se ženama u nogometu tolerira pogreška u odnosu na muškarce?
Čini mi se, još uvijek da. Kad žena pogriješi, pogriješila je jer je žena. Kad se to dogodi muškarcu, opet ovisi o tome na kojoj je poziciji, njegova pogreška nekako zauzima manje prostora u medijima i razgovoru.
Koliko vas danas još uvijek privlači trenerska klupa, a koliko akademija, znanost i televizija?
Čovjek kako raste tako se i mijenja. Nekad sam bila puno više povezana s igrom, voljela sam kopačke i biti vani puno. Danas vidim da sve više mirujem, želim znati više pa za to treba vremena uz laptop i knjige. Opet s druge strane, kad dođem na teren i sjednem na tribinu ili kraj terena – uvijek je ista ljubav, isti osjećaj uzbuđenja i ljepote.
Vidite li sebe jednog dana kao trenericu koja će karijeru provesti na klupi ili više kao stručnjakinju koja će kombinirati znanost, nogomet i edukaciju?
Ovaj drugi dio mi se puno više sviđa i više je u skladu s mojom osobnošću. Dosta sam svestrana i kreativna, volim čitati i pisati, a ovo drugo to svakako objedinjuje.
Postoji li nešto što ste tijekom svoje igračke karijere željeli postići, a danas vam je žao što niste?
Ni za čime ne žalim. Čini mi se da sam za svaki korak strašno zahvalna, i bez osjećaja nekog propusta. Toliko sam toga na kraju ostvarila da sam jednostavno sretna.
Otvori KEKS Pay
