Po povratku iz dalekog Senegala, s Olimpijskih igara mladih, imali smo priliku pričati s osvajačicom olimpijskog zlata u tekvondou Petrom Uglešić (44 kg). Nakon što je s lakoćom osvojila naslov olimpijske pobjednice za mlađe uzraste, pomalo nas je iznenadila prvom izjavom.
- Meni je teže boriti se u klubu s klupskim kolegicama nego na Olimpijskim igrama. U polufinalu sam mogla biti bolja da sam više slušala trenera. Osvojiti ovo zlato nije bilo teško ponajprije zato što sam u klubu imala jako dobre sparing partnere. Ova medalja znači meni puno, ali i za moj Marjan koji nastavlja svoj niz olimpijskih medalja.
Petra je i u finalu dominirala, mogli bi se reći da se poigravala s ruskom protivnicom.
- Ovo je jedna od većih razlika s kojom sam dobila neki finale. Najčešće na većim turnirima više borbi mi bude lako a jedino finale mi bude teže. Najčešće pobijedim ovako na veću razliku.
Petri očito odgovara ovaj sustav borbi po rundama po kojem ako netko dobije prve dvije nema treće.
- Ja čak više pobjeđujem protivnice na ritam i kondiciju jer imam više kondicije nego protivnice. Takav je rad u klubu. Meni bi odgovaralo i da duže traju borbe jer imam više kondicije.
Tata Danko i mama Tatjana bili su u Dakru na tribinama i glasno navijali.
- Oni često putuju s nama na natjecanja i to mi puno znači. Kada izađem na borilište i vidim njih na tribinama bude mi lakše. Kad znam da su blizu mene, onda mi je lakše.
Nakon uvjerljive finalne pobjede nad Ruskinjom, Petra je otrčala do tribina i izabrala jednog tamnoputog dječačića da s njom proslavi zlato.
- Razmišljala da u slučaju da osvojim zlatom pokupim nasumično jedno dijete s tribina. I onda sam samo došla i izabrala tog malog dječaka. Baš su mi slatka da mala djeca iz Senegala pa sam odlučila da jedan proslavi moje zlato sa mnom. Iznenadila sam ga. Slavlje ispalo lijepo a njemu uspomena.
Kad je došla kući u Split, slavlje nije mogla izbjeći. Još u zračnoj luci dočekale su ju velikanke sestre Zaninović što joj je učinilo veliku čast.
- Jako volim kada svoje uspjehe slavim sa sekama i braćom. To mi je najdraže, slaviti u krugu obitelji i prijatelja.
A njih bogme ima i svi su sportaši.
- Svi treniramo tekvondo osim brata Marka koji je prešao na rukomet. Bolje mu stoji rukomet.
Uglešići ne samo da su najposebnija sportska obitelj u Splitu već i u Hrvatskoj jer zacijelo nema obitelji sa sedmero sportaša.
- Najmlađa Brigita ima četiri godine i počela je trenirati s tri. Najstarija je Marija, ona ima 19 godina i ide na Prvenstvo Europe do 21 godinu. Klara ima 17 i ona je već ima dosta medalja, doprvakinja svijeta i Europe, brončana u Europi. Ja imam 16, Marko ima 14, Nikola ima 11 godina, Marta ima osam.
Kako se ovog utorka u kući Uglešićevih slavio se i 16. Petrin rođendan pa ona od 1. siječnja stječe pravo nastupanja i u seniorskoj konkurenciji. O tome smo pitali njena trenera Tonija Tomasa.
- Ići ćemo u to. Petra već sada ima stotinjak bodova. No, te bodove će dobiti tek 1. srpnja, a trudit ćemo se da na natjecanjima koja prethode skupi što više. Najvažnije je da postigne formu, da bude klasa.
Tomas je u karijeri imao slučajeva uspješnog ranog ulaska u seniorski tekvondo.
- Vidjet ćemo. Treba raditi. Konkurencija je kvalitetnija, ali da ne vjerujemo ne bismo išli u to. Mislim da može. Ne treba se razbacivati izjavama. Naši rezultati govore sve o nama. Treba nas promatrati i kroz Mateju Jelić, Tonija Kanaeta, Lenu Stojković, Niku Karabatić, Brunu Vuletić, Lovru Brečića... Ako su mogli oni zašto ne bi mogla i Petra. Možda i više.
Osjeća li se Petra za seniorski tekvondo?
- Vjerujem da mogu i vuče me želja samo treba dosta raditi. Sam klub govori koliko je šampiona bilo iza nas i koliko će ih biti ispred. Morate biti posvećeni. Izabrala sam Privatnu srednju školu Marko Antun de Dominis pa mi profesori izlaze u susret.
Kad smo ovu talentiranu tinejdžericu pitali što su joj sportski ciljevi kazala je da želi biti konkurentna među seniorima i osvojiti što više medalja na najvećim natjecanjima na što je njen trener dodao:
- Ona želi biti najbolja članica Marjana svih vremena. Skromna je. Ona kaže da joj je teže sparirati u klubu. Imamo šest-sedam curica s kilažom sličnom njoj i sve su sjajne. One udruže snage, kada jedna ide na natjecanje ostale se natječu protiv nje na treninzima. Petra i njena obitelj odlučili su da ona bude najbolja i ona je tome posvećena. Budi se s tim, ide spavati s tim a Bog joj je da tjelesne predispozicije. Jaka je, izdržljiva, spretna i gipka, ima sve pretpostavke.
Dok smo pričali s Petrom, prišao nam je i njen tata Danko da joj uzme plišanca kojeg je čvrsto držala pod rukom.
- Zapravo, to je moj jastuk koji predstavlja žirafu. Na njemu spavam a i čini mi "društvo".
A tata i mama, dakako, zaduženi su za logistiku.
- Oni vode brigu o organizaciji našeg obiteljskog, školskog i sportskog života i ta organiziranost se prenosi i na nas. Uvijek se napravi plan kojeg se moramo držati i onda je sve lakše.
A ponešto o tim planovima kazao nam je tata Danko.
- U subotu i nedjelju napravimo plan kojeg se držimo ako nema odstupanja i bez toga ne bismo uspjeli. Supruga radi svoj posao a ja svoja dva posla i po cijeli dan smo aktivni. Bez dobre organizacije ne bi uspjeli. Čak nam je najgore ljeto kada smo malo slobodniji, onda zaštekaju stvari.
Tata Uglešić je ekonomist, ali i majstor džiju-džicua.
- Imam crni pojas, treći dan, i imam svoj klub. U tome sam već 20 godina. Držim da je tekvondo više za žensku djecu neko džiju-džica je malo grublja. Naše cure su u osnovnoj školi vidjele prezentaciju tekvondoa i kako je najstarija kći Marija krenula i sva ostala djeca su za njom. Meni je najbitnije da oni treniraju, da se bave sportom i što god kasnije u životu radili bit će im lakše. Hoće li oni uspjeti u sportu sekundarna je stvar. Statistika kaže da rijetko tko uspije.
No, cure pokazuju nemali talent. Naročito Petra.
- Tri najstarije cure imaju već 13 ili 14 europskih i svjetskih medalja. U dobrim su rukama, u klubu u kojem su rad i stega. U Marjanu sve rade kako treba, kada da je netko discipliniran, kada se odriče, onda uz prave trenere ne može izostati i sportski rezultat.
Vrijeme u kojem će im biti bitna podrška obitelji i okruženja jest prijelaz iz srednje škole na fakultet.
- Meni se čini da tu roditelji odigraju manju ulogu. Dijete je tu već poprilično zrelo i tada je ključna stvar na trenerima. Ako smo mi dobro posijali do 17-18 godina onda dijete samo odlučuje. Ako dobiva u klubu ono što treba onda će ostati u sportu. Svi koji smo se bavili sportom znamo da nam se puno puta na trening nije dalo ići ali disciplina je ta koja vas gura. Ako si uz to zadovoljan i sretan onda je to win-win situacija.
Baš zbog usađene discipline rada i življenja, Uglešići svoju djecu vide na pobjedničkim postoljima i u seniorskom sportu.
- Možda je to subjektivno reći, no ja držim da to mogu. Ne zato što su to moja djeca nego zato što imaju pravi tim i u dobrim su rukama. Ako si spreman raditi i ako imaš pravi stručni tim onda je puno moguće. Ne samo za moju djecu nego za bilo koga.
Sedmerostruki otac priznat će da bez mame Tatjane, inače trenire fitnesa, ovo sve ne bi funkcioniralo.
- Tatjana sve konce drži u rukama. Ona mene više eksponira a zapravo tri četvrtine našeg obiteljskog života drži ona. Na meni je lakši dio.

ondje boravila djeca s Kozare

FOTO Ovo je 'najljepše naselje na Trešnjevki', ali nikad nije dovršeno jer je arhitekt emigrirao iz Jugoslavije

Velika izložba Vlaha Bukovca

FOTO Senzacija u Zagrebu! Izloženo i najskuplje hrvatsko djelo ikada kao i Bukovčev posljednji portret prije smrti

HIT NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

FOTO Svi se ismijavaju sa šefom Nvidije i njegovom kineskom špijunkom, pronašli smo najbolje memeove

Nove mogućnosti

Kredit nije jedina opcija: Poduzetnici često ne znaju kako sve mogu financirati rast svojeg poslovanja

Bez filtera

Ecija Ojdanić otkrila što je i danas muči: 'Koliko god izgledam snažno, jednu stvar nikako da naučim'

Dvije tvrtke prestaju postojati, svu imovinu i obveze preuzima Hrvatski telekom