Osamdesetih godina 19. stoljeća jedan pripadnik engleske aristokracije, lord Fred Hepburn, napravio je znameniti povijesni gaf – poklonio je Hrvatima prvu nogometnu loptu i učio ih igrati nogomet. Ta je antologijska pogreška plemića iz Suttona Engleze protiv maestralnih Hrvata jednom koštala gubitka Kupa sajamskih gradova (1967. godine), jednom plasmana na Europsko prvenstvo (2007.), a jednom čak i finala Svjetskog prvenstva (2018.). Upravo repliku te legendarne lopte sinoć je dobio dobitnik zlatne lopte Harry Kane iz ruku Luke Modrića, pa smo se povodom toga prisjetili jednog prijašnjeg teksta.
Malo je nogometnih nacija koje su nadmenim Englezima, uvjerenim da su svjetska nogometna velesila, zadale tako teške, neoprostive udarce. A eto, sami su si za to krivi... Vratimo se sada 145 godina unatrag. Sve je počelo svjetskom izložbom u Parizu 1876. godine na kojoj su sudjelovali hrvatski poduzetnici. Budući da nisu imali osobit izbor, opredijelili su se za izloške od hrastovine, trupce, daske, letve, ‘duge’ kojima se prave bačve. Tada je to postalo opći hit.
A kad se hrast posiječe, ostaju granje i lišće. Pragmatični Englezi zaključili su kako je posrijedi odličan materijal u proizvodnji tanina, sredstva za štavljenje kože bez kojega ne može kožarska, a ni kemijska industrija. Zato su 1880. godine pohitali u Županju kako bi u nepreglednom carstvu slavonskih hrastovih šuma izgradili tvornicu tanina. Ubrzo su donijeli i loptu i u slobodno vrijeme zaigrali nogomet. Isprva ih nije bilo dovoljno za dvije momčadi pa su se popunjavali domaćim mladićima, brzim, jakim, spretnim, igrački dakako neškolovanim.
Pokojni zagrebački odvjetnik Augustin Lukačević svojedobno nam je ispričao kako je jedan od prvih hrvatskih nogometaša bio i njegov predak Marko Kobašević kome su Englezi dali loptu ne bi li vježbao kod kuće nakon posla i zajedničkog treninga. Učio je štopati loptu, pucati i driblati, uključivši u trening i susjede. I onda se dogodilo najgore za potencijalne nogometaše – loptu su probušili. Trn je probio i kožu i dušicu. Međutim, domišljati Slavonci smežurane ostatke lopte nisu bacili, nego su joj izvadili jedno rebro, pa njezinu unutrašnjost natrpali alatom; čavlićima, čekićima, kliještima... Ta lopta desetljećima je bila u Kobaševićevu vlasništvu, pa je prešla Lukačevićevu djedu Antunu Oršuliću, a od 1956. bila je u kući Lukačevićevih.
– Neki su mislili da je posrijedi lopta za ragbi, no to je demantirano. Prava je nogometna, okrugla i cijela – ispričao je Lukačević, koji je preminuo 2014. godine, a dragocjenu loptu ostavio svojoj kćeri Ivani Gorbačev.
Premda je pronađena lopta zbog vremena i prenamjene izgubila oblik, restauracijom i analizom kože u jednom institutu u Frankfurtu utvrđeno je da zaista pripada opisanom razdoblju, da je stara više od sto godina i da se radi o kožnoj lopti obujma 77 cm, kakvom se u vrijeme njezina nastanka igralo u Engleskoj.
Najstarija sačuvana nogometna lopta u Hrvatskoj prvi je put je prezentirana javnosti 24. travnja 1980. godine na svečanoj sjednici Nogometnog saveza Hrvatske u povodu stote godišnjice igranja nogometa.
U legendi o prvoj nogometnoj lopti u Hrvatskoj spominje se i lokalna djevojka, Županjka Katarina Horvatović, koja se bila udala za vlasnika tvornice tanina i postala lady Hepburn. Ona je rodnom gradu poklonila i upravnu zgradu i 10-ak hektara okolnog zemljišta na kojemu je danas igralište NK Graničar, škola te sportska i kinodvorana.
A gdje se danas nalazi prva nogometna lopta s kojoj su Hrvati počeli igrati nogomet u 19. stoljeću? U sefu jedne zagrebačke banke, kazala nam je Ivana Gorbačev, odvjetnica kao što je bio i njezin otac.
– Kako s mužem veći dio vremena provodim u Istri, činilo mi se preriskantno da takvu vrijednost ostavim u praznome stanu u Zagrebu – rekla nam je tom prilikom Ivana Gorbačev.
Koliko ta lopta doista vrijedi i do kada će takav raritetan izložak biti skriven od očiju javnosti?
– Lopta moga oca bila je izložena u županjskom muzeju prigodom Noći muzeja i tada je Hrvatski nogometni savez za njezin transport bio platio osiguranje od milijun kuna. Međutim, ona sigurno toliko ne vrijedi, nego mnogo manje. Želja moga oca bila je da ta lopta bude vraćena u Županju i tako će i biti kada se za to steknu uvjeti, kada projekt dogradnje županjskoga muzeja bude završen. Tada ću razgovarati sa Županjcima i sigurno ćemo postići dogovor na obostrano zadovoljstvo. Toj je lopti mjesto u Županji – zaključila je gđa Gorbačev.
Otvori KEKS Pay
