Marko Lozo (30) najmlađi je naš trener u Prvoj HNL. Prije 15-ak dana preuzeo je Rudeš s kojim ima nezahvalnu zadaću, osigurati prvoligaški status.
U konkurenciji nekoliko trenera, među kojima je bio i Igor Štimac, u Rudešu su se odlučili za nadarenog mladog Lozu koji ih je osvojio analitičkim pristupom nogometu.
>> Pogledajte tko su najplaćeniji hrvatski sportaši
Kako se osjećate kao najmlađi seniorski trener u Prvoj HNL?
– Ne predstavlja mi to pritisak, niti mi imponira. To je normalno u poslu. Nekada dobiješ priliku ranije, nekada kasnije – počeo je Lozo.
Zvuči opušteno?
– Takav sam. Kada si pun samopouzdanja i kada si uvjeren u ono što radiš, onda nema problema. Imam zamisli koje sa suradnicima želim provesti. Uvjeren sam da ćemo doći do uspjeha. Sada u Rudešu ili negdje drugdje...
Što možete napraviti s Rudešom?
– Vjerujem da ova momčad može osigurati ostanak u ligi. Naravno, uz određene korekcije. Pa i lani su ih otpisali, a Rudeš je poslije postao hit lige. Nadam se da ćemo to napraviti i ove godine. Kada te drugi otpišu, onda opuštenije radiš.
Lozo je promijenio stručni stožer.
– Došli su novi dečki. Pomoćni trener Zdravko Marković (27), koji je sa mnom radio u drugoj momčadi Hajduka, kondicijski trener Marin Mandarić ( iz Hrvatskog dragovoljca i Josip Paušić (24), videoanalitičar. Ostao je trener vratara Dragan Stojkić. Tu je i fitness-trener Stipo Dajaković (26). Stožer je mlad i ambiciozan. Svi su spremni i puni novih ideja, žele raditi 24 sata dnevno. To me čini sretnim.
Mladi stručni tim, vjerojatno jedan od najmlađih u Europi, svojevrsna je revolucija u našem nogometu. Je li nedostatak iskustva hendikep?
– Ako svakodnevno radiš i analiziraš, sve više napreduješ i stječeš iskustvo. Iskustvo može donijeti prevagu tijekom utakmice. Trener koji ima više iskustva, možda će bolje reagirati. U Hrvatskoj to nije trend, ali u Europi je to standard. Primjerice u Hoffenheimu imate Juliana Nagelsmanna (31), a u Schalkeu Domenica Tedesca (33) i oni su projekti njemačkog saveza. Nadam se da taj trend dolazi u Hrvatsku. Akademija HNS-a i ide u tom smjeru. Prva i Druga liga naš su poligon. To bio trebalo biti i više izraženo, ne samo onda kada klubovi upadnu u financijske probleme. Tako je i s igračima.
Kakav je Marko Lozo bio kao igrač?
– Bio sam “desetka”. Kao pionir i kadet među boljima u generaciji u Splitsko-dalmatinskoj županiji.
Iz Imotskog je otišao u Hajduk.
– Već s 14 godina, rano sam se osamostalio. To je bila teška odluka, možda i pogrešna. Rano sam sazrio kao osoba, a možda je to utjecalo i na moj igrački pad. Nisam davao ono što su od mene očekivali. Juniorski staž odradio sam u Imotskom. Sa 17,5 godina bio sam najbolji igrač 2. HNL i onda otišao u Šibenik. Tamo se nisam nametnuo. U jednom trenutku sam se “pogubio”. Došao sam i do možda čak i depresivnog stanja. Odlučio sam krenuti drugim putem. Odustao sam od profesionalnog nogometa i odlučio s 19 godina upisati Kineziološki fakultet u Zagrebu. Zaključio sam da se želim školovati. Nisam htio čekati priliku do 25. godine i vucarati se po klubovima ni za što. Nisam se vidio u tom okruženju. Nisam želio sjediti na kavama nakon treninga. Morao sam napraviti promjenu...
Nije vam se srušio san o velikoj igračkoj karijeri?
– Nije. Mentalno sam brzo sazrio. Nakon brojnih ispijenih kava, odlučio sam promijeniti stvari. Najbliži klub u koji sam došao bio je Rudeš, tada trećeligaš. Čudili su se kada sam, kao prvoligaški igrač došao u treću ligu. Iste godine smo ušli u drugu ligu. Zadnju godinu studija dobio sam ponudu iz Austrije, tamošnja treća liga. Klub je bio Güssing. Činilo mi se da mogu opet igrati. Potom sam opet prihvatio ponudu Rudeša, vratio se i teško ozlijedio ligamente koljena. Rehabilitacija nije išla dobrim putem. Vucarao sam se po bolnicama nekoliko mjeseci. Tada nisam niti razmišljao da ću biti trener. Sve dok nisam dobio poziv Željka Sopića, tadašnjeg trenera Rudeša, koji mi je ponudio mjesto asistenta. Nakon izlaska iz bolnice, prihvatio sam posao. I to šepajući. Čak su mi se i smijali jer sam na jednoj nozi hodao. Dvije godine sam radio sa Sopićem, a kasnije sa Stipom Brnasom.
Uslijedila je, kako sam kaže, najbolja odluka.
– Prihvatio sam ponudu NK Jaruna kao samostalni trener. Samo tako možeš napredovati i puno više spoznati o nogometu. Tamo smo napravili sjajan posao. Prosječan klub, danas trećeligaš, koji ima tendenciju prema rangu više. Moram spomenuti Tomislava Klepića, iznimnog čovjeka, te zahvaliti Anđelku Medanu koji me preporučio u Jarun, kao i Grgura Jolića s kojim je klub rastao i koji danas vodi cijelu priču.
>> Pogledajte potez kojim Modrić izluđuje protivničke obrane
A onda je stigla ponuda iz Hajduka.
– Dobio sam priliku biti asistent Marijanu Pušniku. U drugoj momčadi tada je bilo rasulo. Pušnik me preporučio da preuzmem B momčad. Početak je bio težak. Bilo je više od 40 igrača i morao sam napraviti pravu selekciju.
Koliki je stres raditi u Hajduku?
– Nije mi bio jer sam imao podršku predsjednika Ivana Kosa. Kod njega su podršku imali svi treneri, to moram pohvaliti. Napravili smo sjajne rezultate i bili prvaci Treće HNL. Hajduk 2 je danas stabilna momčad s igračima koji trebaju veću minutažu u prvoj momčadi.
Lozo je ovog ljeta za Večernji list pripremao stručne analize utakmica SP-a u Rusiji. Stalno smo bili na telefonskoj liniji iz Rusije i uživo je pogađao kakve će poteze povlačiti Dalić, odnosno što je u određenom trenutku ključno u igri naše reprezentacije. Je li to prepoznavanje situacija najvažnija karakteristika nekog trenera?
– Važni su, pored ostalih karakteristika poput komunikacije s igračima, psihološki utjecaj na momčad, priprema utakmice... Na temelju analiziranih utakmica, netko brže prepozna, netko sporije. Netko mora više puta pogledati utakmicu. Najvažnije je znati na koji način djelovati. Ovisiš o kvaliteti momčadi, no moraš napraviti mehanizme igre... Moraju se znati obrambeni ili napadački principi, principi otvaranja ili zatvaranja igre. Takve taktičke stvari moraju biti vidljive. One govore o treneru.
Što je za vas moderan nogomet?
– Moderna momčad mora voditi računa o pet osnovnih nogometnih momenata. To su posjed, obrana, ofenzivna i defenzivna tranzicija te kvalitetan prekid.
Vratimo se malo analizama sa SP-a.
– Postoje posebni analitički programi pomoću kojih uzimate u obzir najrazličitije varijable igre neke momčadi. Kada ih sumirate, dobijete pokazatelje koje vam pomažu u pripremi protuigre. Takve analize uzimale su mi dva-tri sata...
Spomenute analize posredno su, preko Večernjeg lista, došle i u ruke Dalićeva stručnog stožera. Možda ste malo pomogli Daliću u ostvarenju povijesnog uspjeha?
– Haha! Možda. Nitko sretniji od mene ako je to točno...
I Slaven Bilić je, prije nego što će postati izbornik, bio Večernjakov stručni komentator...
– Haha! Naravno. Samo, Slaven Bilić je 1998. bio brončani, a ja nisam... Ja ću vjerojatno okolnim putem!
Marko je na doktorskom studiju na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Jedna od tema njegovih radova bili su baš trendovi s ovoljetnog SP-a u Rusiji. Kamo ide moderni nogomet?
– Turnir je osvojila momčad koja je, od 50 varijabli koje se koriste u specifičnim uvjetima, u 48 bila ispodprosječna. Iznad prosjeka bili su u prekidima, udarcima i dvobojima. To je zanimljiv statistički podatak. Nogomet ide u smjeru tranzicija. No, ne bih uzeo SP kao primjer, već Ligu prvaka. Prosjek trčanja na SP-u bio je 100 kilometara po utakmici za svaku momčad, dok je Liga prvaka na 120 kilometara. To je recimo prosjek Atlético Madrida. Hrvatska je na SP-u bila negdje oko 99 kilometara.
Kakve će karakteristike nogometaša biti najtraženije u perspektivi?
– Referirao bih se tu na hrvatski nogomet. Mi idemo u krivom smjeru kada je u pitanju razvoj mladih. Previše pažnje dajemo kondicijskim segmentima, bez specifičnih sadržaja. Znači, u nogama nemaju loptu i u prve momčadi dolazi dosta tehničko-taktički neobučenih igrača. Moramo to promijeniti kako ne bismo imali problema u budućnosti. Najvažniji je talent, nogometna inteligencija, tehničke sposobnosti, intelektualne, a onda kondicijske sposobnosti, brzina, i tek potom izdržljivost...
Proučava i poznata nogometna imena.
– Pratim avangardu poput Kloppa, Guardiole, Simeonea, Tuchela... No, proučavam i rad manje poznatih, spajam njihove ideje sa svojima i slažem mozaik...
Najbliži trener mu je...
– Ne mogu reći da mi je Guardiola, kada nemam igrače za takvu igru. Ne mogu reći ni Simeone ako mi dođe momčad s kojom moram igrati napadački, s posjedom. Ali najviše cijenim tu dvojicu. Simeone šest godina drži razinu Atlético Madrida, igrači ga slijede i svake godine igraju defenzivno, a mogu igrati ultraofenzivno po karakteristikama. To mi je fascinantan primjer upravljanja svlačionicom. Guardiola mi je poseban, ne zbog posjeda ili asimetrične igre, već jer mu se igrači prilagođavaju gdje god dođe.
>> Pogledajte galeriju što je navijačica učinila kako bi došla do zajedničke fotografije s Lukom Modrićem
Stalno nosite skripte, priručnike, tablete s podacima...
– Tko je gladan uspjeha tako radi. Nije važno kojim poslom se bavite. Kasnije dolazi iskustvo i rutina. Ne žalim se. Hvala Bogu što mi je dao tu mogućnosti. Ništa mi nije teško, biti na terenu 15 sati ili za računalom analizirati satima. Bio sam u Belgiji, Barceloni, planiram u Real i Atlético preko Janka Jankovića. Najbolja praksa je samostalni rad. A odmaraju me sinovi Petar i Marko. San snova...
Inspiracija su i prijatelji, mladi menadžeri Mirko Barišić Miks i Marin Bule. Za njih je on “Jozo energija”, kako Marka od milja zovu bliski prijatelji. Ekipa iz Pointa pripremila je transparent: “Uvijek se možeš vratiti u Invictus”, teretanu gdje Marko odrađuje individualne pripreme sa sportašima i rekreativcima. Marin, brat Dinamova pomoćnog trenera Nine, skovao je mantru: “Moj Rudešu, HNL te provozo, sad te mora spašavati naš Jozo”.
Spasio ga ili ne, Lozo je u Rudeš donio puno noviteta. Jedan od njih su i kamere na pomoćnom terenu i snimanje svih treninga u svrhu što bolje analize učinka igrača.
– Radim par godina s kvalitetnim dečkima Josipom Paušićem i Josipom Kordom, ekipom iz Oncea. Nastojimo uvesti novitete kako bismo igračima omogućili najbolje uvjete, odnosno svjetske trendove.
Može li Rudeš usvojiti takve trendove?
– Svaki klub to može ako trener stoji iza toga. Mi sami to financiramo. Predsjednik je inzistirao da to postavimo i da to bude praksa i u mlađim kategorijama. Kamere su na tribinama, igračima pokazujem samo ključne segmente. Tom metodom može se vidjeti, ne samo taktički dio,već i reakcije na treningu, ima li privatnih problema. To je “veliki brat”...
Koliko je skupo ulaganje u sebe na toj razini?
– Sve se to može pokriti i ostvariti. Imao sam sreću što dosta dobro razumijem i kondicijsku i fitness-pripremu. Sa skupinom trenera vodim sportaše i rekreativce. Najvažnije je da želiš napredovati. Svaki dan moraš nešto novo čitati, naučiti i razvijati se. Ako postoji pravi motiv i jasan cilj, onda sve proživljavaš na lakši način – zaključio je Lozo.
