Istinski primjer igrača koji podmeće leđa za momčad svakako je Cedevitin kapetan Andrija Stipanović (32). Ne samo što je riječ o izrazito borbenom igraču, koji obavlja puno radnog dijela igre, nego je i riječ o košarkašu koji već tjednima igra unatoč trzajnoj ozljedi vrata. I umjesto da nosi Schanzov ovratnik i miruje, on se nimalo ne štedi nego igra dvije utakmice tjedno jer jedini je Cedevitin zdravi centar.
– Pao sam u St. Peterburgu, u utakmici protiv Zenita i doživio ozljedu zbog koje mi je preporučeno mirovanje za koje ja nemam vremena. Dan prije utakmice s Cibonom rekli su mi da bi bilo dobro da nosim ovratnik, no nisam to učinio svjestan da sam jedini zdravi centar u momčadi pa treniram i igram uz Brufene.
Na svakoj utakmici, u borbi pod košem, padnem po nekoliko puta pa se to opet aktivira, no nadam se da će do završnice Ćosićeva kupa biti sve u redu i da ću nakon toga moći malo predahnuti. Zasad nemam pravo na loš dan jer svaka moja loša utakmica znači poraz moje momčadi.
Kada sve to čujemo, onda nas doista nimalo ne čudi što ga čelnici kluba izuzetno cijene i što su ga suigrači na početku sezone izabrali za kapetana.
– Ne radim ja to zato što sam kapetan, nego sam pomalo praznovjeran i, kada imam neku manju ozljedu, ja si uvijek kažem da ima i gorih stvari i stisnem zube pa funkcioniram uz tablete.
Bez obzira na svoje stanje, Andrija je morao putovati i u Andoru (81:87), a to su dva avionska leta i tri sata autobusom na što ode cijeli dan.
Inače, Stipanović je odrastao u Međugorju, u slavnoj sportskoj ulici Krstine.
– U krugu od 100 metara odrastali smo rukometaš Šego, tenisači Čilić i Dodig. Odrastali smo skupa pri čemu je Čilić dosta rano otišao. Šegi pak skidam kapu na upornosti, igrao je rukomet na betonskom igralištu, a sada je jedan od najboljih rukometnih vratara svijeta.
