Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 186
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
STVARI BI SE MOGLE PROMIJENITI

Hrvatski sport je u vrlo izazovnom trenutku, treba ga poduprijeti

Hrvatska i Malta u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo
Foto: Domenic Aquilina via www.imago-images.de
1/3
01.06.2022.
u 09:11

Uživajmo u ovih aktualnih osam ljetnih olimpijskih medalja iz Tokija. Uživajmo u sjećanju na onih deset, čini se neponovljivih, medalja iz Rija 2016. godine. Guštajmo jer možda više tako biti neće.

Hrvatski sport danas je možda i bolji nego što će biti sutra. Ovo će zacijelo zazvučati defetistički, no činjenice nepobitno govore da imamo demografskih problema pa tako i sve manje sportaša odnosno djece koja se sportom bave, da su nam rezultati u ekipnim sportovima sve slabiji (osim u nogometu), da nam uspješnost i perspektiva u pojedinačnim sportovima nerijetko ovise o obiteljskim projektima ili pak sportskim zanesenjacima kakvih je sve manje.

I zato uživajmo u trenutku. Uživajmo u ovih aktualnih osam ljetnih olimpijskih medalja iz Tokija. Uživajmo u sjećanju na onih deset, čini se neponovljivih, medalja iz Rija 2016. godine. Guštajmo jer možda više tako biti neće. Tko zna, možda ćemo se opet morati zadovoljavati s po dvije medalje kako je to bilo u Atlanti 1996. ili pak Sydneyu 2000. godine.

Ulagati više i u trenere

Nakon starta u Barceloni 1992. s tri medalje, uslijedile su dvoje Igre s po dvije medalje, a onda je počeo rast. U Ateni 2004. i Pekingu 2008. osvojeno je po pet medalja, u Londonu 2012. bilo ih je šest, a nakon toga dogodile su se za Hrvatsku rekordne igre u Rio de Janeiru. A s obzirom na to da nismo imali nijedno odličje iz momčadskih sportova (rukomet, vaterpolo) koji su nam bili uzdanice i da je "pretplatnica" na olimpijske medalje Sandra Perković bila četvrta, može se reći i da su tokijske Igre bile iznimno uspješne.

No od onoga što je bilo i kako je sada puno je važnije ono što slijedi. A već za dvije godine i nešto sitno na redu su Olimpijske igre u Parizu na kojima se, vjerojatno, još neće osjetiti pad vrijednosti koji slutimo. Jer ondje ćemo još uvijek na raspolaganju i u punoj snazi imati aktualne osvajače olimpijskih odličja poput veslača braće Sinković, gimnastičara Srbića, atletičarke Perković, strijelaca kao što su Glasnović i Cernogoraz, jedriličara Stipanovića i braće Fantela te sjajnih tekvondaša predvođenih Mateom Jelić.

Stoga ovdje treba postaviti pitanje čemu se to možemo nadati u Los Angelesu 2028., kada svi ovi današnji naši sportski heroji okače svoje sportske rekvizite o klin ili budu u veteranskim godinama koje ih udaljavaju od svjetskog vrha. Unatoč tome da "nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo pa ni vezda ne bu da nam nekak ne bu", što će reći da će se pojaviti i novi šampioni, treba se već danas zapitati tko će to biti kadar popeti se na postolje kada na red dođe takozvani pandemijski naraštaj. Kada na štih dođu sportaši koji su, uvjetno rečeno, kao klinci "preživjeli" pandemiju koronavirusa, a možda i zapeli u razvoju. Ovog se časa neokrznutima čine tek rijetki pojedinci kao što je najbolja juniorka svijeta tenisačica Petra Marčinko ili primjerice neki vrlo perspektivni tekvondaši i džudaši, no njih je mali broj.

Također, treba znati da je Hrvatska u razdoblju te svjetske epidemije ostala bez oko 30 posto klinaca i klinki koji su se naprosto prestali baviti sportom. A to je jako puno za zemlju koja unutar 3,9 milijuna stanovnika ima 350.000 djece u rasponu od 12 do 19 godina.

Ovog časa, Hrvatski tekvondo savez primjer je nacionalnog saveza koji ima dobitnu formulu za ostvarivanje visokih rezultata na svjetskoj sceni. A ona se svodi na rad jednog kluba, iznimno produktivnog splitskog Marjana koji funkcionira poput nacionalnog centra, na čijem je čelu jedan od najboljih svjetskih trenera u tom sportu Toni Tomas.

Tekvondaši su se s europskog prvenstva vratili s čak osam medalja i po tome im nijedan olimpijski pojedinačni sport nije ravan. I možda bi i ostali sportovi, posebno borilački, trebali zaviriti u njihove dvorane i vidjeti što to oni tako dobro rade da su tako konkurentni na svjetskoj sceni. A jedan Marjan na nedavno je završenom Prvenstvu Europe u Manchesteru kao klub osvojio više odličja nego cijela reprezentacija zemlje domaćina.

A tako uspješan sport ovo bi društvo trebalo i dodatno stimulirati kako se ne bi sve svodilo samo na zajednički trud nacionalnog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora oko zadržavanja trenera Tonija Tomasa u Hrvatskoj, već da se to osjeti i u poticajima.

Kad smo već kod primjera Tonija Tomasa, valja se upitati i što se u Hrvatskoj događa s produkcijom vrhunskih trenera. Koliko njih proizvodi sustav, a u kojoj se mjeri oni izgrađuju sami kao što su to izveli Ante Kostelić u skijanju, a dobrim dijelom i Nikola Bralić u veslanju ili pak Lino Červar u rukometu. Treba priznati i da Ratko Rudić nije proizvod hrvatske trenerske vaterpolske škole, već je mudro angažiran u naponu snage pa je Hrvatsku unutar pet godina učinio svjetskim prvakom i olimpijskim pobjednikom.

Osim toga, trebamo se zapitati tko to u veslanju dolazi nakon braće Sinković i Damira Martina? Može li hrvatska atletika izbaciti novu Sandru Perković? Vide li se nasljednici trofejnih hrvatskih jedriličara? Hoće li se rukometu i vaterpolu, koji su nam svih ovih 30 godina bili uzdanice, ne dobiju li ekipni sportovi tražene poticaje, dogoditi što i hrvatskoj košarci koja je nestala sa svjetske scene? Gdje je to zapelo hrvatsko plivanje i hoćemo li još 18 godina čekati do nove olimpijske medalje koliko je proteklo od one koju je u Ateni osvojio Duje Draganja, ali tada više kao produkt američke nego hrvatske plivačke škole.

Tko zna, možda ćemo, da bismo popravili krvnu sliku, opet morati posegnuti u tuđe dvorište kao što je to bio slučaj krajem 90-ih godina kada je dovitljivi dizački izbornik Boško Čavka iskoristio trvenja u bugarskom dizanju utega i pohrvatio Nikolaja Pešalova. A on je potom postao prvi hrvatski pojedinačni olimpijski pobjednik.

Potkraj ove godine u obranu svjetskog srebra krenut će najbolji hrvatski nogometaši. Reprezentacija je to koja je Hrvatskoj u dva navrata (1998. i 2018.) omogućila iznimnu promociju, što su još samo košarkaši uspjeli postići te nezaboravne 1992. godine igrajući u olimpijskom finalu protiv originalnog Dream Teama. Nažalost, košarke više nema ne samo na olimpijskim igrama nego ni na svjetskim prvenstvima pa nam nogomet ostaje jedina globalna uzdanica.

No ni hrvatska nogometna reprezentacija nije isključivi proizvod nekog jako dobro strukturiranog sustava. Doduše, nije ni samonikla jer su svi ti internacionalci, na koje se nacionalna vrsta oslanja, ipak ponikli u hrvatskim klubovima, ali su ih i zarana napustili nastavivši se razvijati u najjačim europskim ligama.

Moramo podvući crtu

Za razliku od nogometa koji je samoodrživ, jer klubovi dobrim dijelom žive od odšteta za igrače koje prodaju, s košarkom, rukometom, vaterpolom i odbojkom to nije slučaj i ti sportovi zbog svoje masovnosti trebaju dodatne financijske poticaje. Pri tome se nikako ne smije zaboraviti pojedinačne sportove u kojima je Hrvatska tradicionalno uspješna kao što su atletika, tekvondo, veslanje, gimnastika, streljaštvo, tenis, karate ili pak cijela paleta borilačkih sportova (džudo, hrvanje, boks, kikboks) koji su važni za razvoj samopouzdanja i borbenog duha nacije.

Prije ili kasnije, ako želi zadržati priključak sa svjetskim vrhom, Hrvatska će se, osim na one bazične (atletika, gimnastika, plivanje) morati ulagački usredotočiti na određen broj sportova u kojima smo tradicionalno uspješni, a najmasovniji su i najpopularniji u našem podneblju. Zbog sve većih potreba sportova i nedostatnog ulaganja u sport, negdje će se morati podvući crta između vrhunskog sporta i napredne rekreacije jer premali smo da bismo sve financirali.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije