Od zlata osvojenog na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. hrvatski su rukometaši u samom svjetskom vrhu, jedini koji se nisu micali iz najbolje petorke. A najveći su im suparnici Francuzi... Oh, koliko su nam samo puta galski pijetlovi znali pokvariti raspoloženje. Stoga je pobjeda 30:23 nad njima u četvrtfinalu SP-a donijela erupciju zadovoljstva.
“Idu dva dečka ulicom. Jedan je Francuz, a drugi isto ide doma”, prepričavao je naš puk kojemu ni recesijska vremena nisu oduzela vic. Šalu na stranu, bila je to jako ozbiljna utakmica.
– Očekivao sam ravnopravniju, neizvjesnu utakmicu u kojoj su bili mogući svi ishodi. A naši su me dečki oduševili, odigrali su iznad očekivanja, dok su Francuzi ostali stepenicu ispod dosadašnje razine. Njihovi ključni igrači Omeyer, Karabatić, Narcisse, Abalo i Dinart ostali su na nekih 80% svog rejtinga. Istodobno, Domagoj Duvnjak odigrao je partiju na najvišoj razini, utakmicu kojom je pokazao da je trenutačno najbolji svjetski rukometaš. Odličan je bio Mirko Alilović, osobito u početnih 15 minuta, ne sjećam se kada je imao tako sjajno otvaranje utakmice. Kažu, Vori je malo zabio. Ali Igor je vezao na sebe dvojicu suparničkih igrača i napravio velik posao. Pa Bičanić koji je nakon Lackovićeve ozljede preuzeo pucačku odgovornost, Horvat, Čupić... Naši su u punom smislu djelovali kao momčad i tu je bio ključ trijumfa – analizira profesor kineziologije Zdravko Malić (72), bivši trofejni zagrebaš, rukometni reprezentativac i trener, stručnjak koji je od 1968. do danas sudjelovao u obrazovanju više od 1500 (!) rukometnih trenera, autor je više od 30 stručnih radova i tri knjige rukometne tematike.
Prije je bilo “lopta Baliću”
Malić se još pozabavio dvobojem u kojem je pijevac skuhan u vinu.
– U igri naših nije bilo robovanja shemi, ali su se maksimalno poštovale polazne taktičke postavke. Kada je prijašnjih godina u momčadi bio Ivano Balić, željelo se prvenstveno loptu dovesti do njega i čekala su se njegova genijalna rješenja. U Španjolskoj je svaki od naših igrača, kada bi imao loptu, bio vođa igre i nitko to nije zloupotrebljavao, došlo je do disperzije koja je Francuzima otežala posao. Ni Duvnjak kao razigravač nije svojom ulogom opteretio suigrače. Bila je to protiv Francuza naša tika-taka!
O crvenom kartonu Dragi Vukoviću već u 1. minuti nakon prekršaja nad Barachetom puno se raspravljalo.
– Ta nam odluka nije išla na ruku, ali nam je možda i pomogla. Jer, bilo je to i upozorenje Francuzima, vidjelo se u nekoliko navrata da žele izbjeći da i njih ne zadesi takva odluka.
Rukomet je posljednjih godina postao još izraženije negoli prije kontaktni sport, kada ga suci ne uspiju zadržati u granicama dopuštenoga, nerijetko prelazi i u grubost. Pa ni sucima nije lako. Primjerice, u četvrtfinalnom dvoboju Slovenaca i Rusa od 16 ruskih rukometaša čak su desetorica bila isključivana na po dvije minute, a trojica su kažnjena crvenim kartonima. Slovenski izbornik Boris Denič igru suparnika ocrtao je kao boks s primjesama hrvanja.
– Rukomet je u pravom smislu riječi postao muški, borbeni sport. Postao je mnogo atraktivniji i brži i točno je da zna iskočiti izvan granica dopuštenoga. Potvrdilo je to i ovo Svjetsko prvenstvo. Sve pršti od čvrstih, snažnih obrana, brzih kontri i polukontri. Igra se i brzi centar pa je sve manje mogućnosti za uspješnu zamjenu igrača obrana-napad. U obrani se više ne igraju klasični sustavi, oni su modificirani s izrazitim naglaskom na agresivnosti. Pa je, primjerice, vanjskim igračima protiv obrane 6-0 teško doći do šuta. Nema više onog “plota” koji stoji i samo pokušava blokirati. A kao prototip modernih igrača nameću se Duvnjak i Karabatić koji igraju uspješno u oba smjera. Puno se promijenilo i u pozicijskoj igri krila, često ulaze i pucaju i s vanjskih pozicija.
Španjolska je, osim novog poretka, donijela i nova lica.
– Mi smo na vrijeme napravili pomlađivanje. Počelo se još nakon Igara u Pekingu, a nastavilo se nakon Igara u Londonu. Pa smo sada dobili u momčadi Lovru Šprema, Stipu Mandalinića, Luku Stepančića, Filipa Ivića koji su dokazali da su supertalenti. Kao što je to prije 5-6 godina dokazao Duvnjak. I Slovenci imaju takvih vrlo nadarenih mladih igrača, Nijemci su uspješno pomladili vanjsku liniju. Francuzi tu kasne, Dinart i Narcisse pokazali su da su za skori oproštaj od velike scene. Karabatić je posebna priča. Kladioničarska afera donijela mu je veliki pritisak, vidjelo se da su mu misli raslojene. Ostao je rukometnim znanjem igračina, ali na igri se osjetilo da mu psiha trpi. Od iskusnijih igrača visoku razinu potvrdili su Vuković, Ilić, Stanić, Čupić, Nikčević, sjajno dansko krilo Lindberg, pa veteran Nielsen čiji šut sa zemlje i danas može biti uzor.
Francuzi igrali i našu obranu
U završnici SP-a među četiri najbolje dvije su reprezentacije iz naše regije, na prošlom EP-u među šest prvoplasiranih bile su čak četiri.
– Kao što postoji zagrebačka škola crtanog filma, tako i tamo negdje od šezdesetih godina prošlog stoljeća postoji i hrvatska škola rukometa. Zvali su je tada jugoslavenskom školom, ali sve je počelo s Krešom Pavlinom, Vladom Stenzelom i Vilimom Tičićem u Zagrebu. Oni su udarili temelje modernog rukometa koje su drugi prihvatili. Pa pogledajte, Francuzi, kada više nisu znali kako nam se suprotstaviti, pokušali su s našom obranom 3-2-1. U našu školu rukometa svake je godine dolazilo i dolazi mnogo stranih trenera, prošlo ju je njih više od petsto. Kao mladi trener na mojim je predavanjima 1976. godine bio i Daniel Costantini koji je najzaslužniji za bum francuskog rukometa čijem je razvoju mnogo pridonio i Sead Hasanefendić. Uz njega, od hrvatskih trenera razvoju rukometa širom svijeta pridonijeli su i Krešimir Pavlin, Irislav Dolenec, Vinko Kandija, Vlado Stenzel, Velimir Kljaić, Vinko Tomljanović, Lino Červar, Josip Milković, Josip Samaržija, Željko i Zdravko Zovko, Nenad Zvonarek, Pero Janjić, Ilija Puljević... Ne samo treniranjem u stranim zemljama nego su mnogi od njih bili i predavači. Vani su imali masovnost, ali su ih i naši treneri odveli korak dalje. Pa Stenzel je napravio čudo od njemačkog rukometa...
Od tih jakih rukometnih zemalja posustala je Švedska.
– U gradiću Lundu, koji je veličine naše Rijeke, imaju dva jaka kluba. Savehoff koji ima čak 60 momčadi mlađih dobnih kategorija i Lugi koji ih ima 40. Ali Šveđana više nema kontinuirano na velikoj sceni jer su igrali sa “starcima” do iznemoglosti. Takav put prijeti i Francuzima. Zoran Gobac i naši čelnici izabrali su pravi put.
Odlični Slovenci
I Goluža je očito na dobrom putu.
– Naš je izbornik na ovom natjecanju kao vrlinu iskazao dosljednost. I protiv slabijih i jakih suparnika inzistirao je na našoj igri, po onoj neka drugi misle o nama, tako se i momčad koja je imala malo dana za pripreme u punom sastavu, kako je SP odmicalo, uigravala. A pritom je uspijevao i koliko je to bilo moguće odmarati ključne igrače. A ozljede su mu remetile planove. Velik posao odradio je i kondicijski trener Mario Tomljanović koji je momčadi dao bazu na pripremama za OI u Londonu, a Zdenko Zorko dobro je pripremio vratare.
Proces pomlađivanja nosi i opasnost da zbog toga trpi rezultat. Što učiniti da se to što manje osjeti?
– Ne smije se opteretiti momčad traženjem da na svakom natjecanju mora biti prva. Treba izabrati prioritete, to trebaju biti Igre u Riju 2016. I zato treba iskoristiti vrijeme do njih da se maksimalno pripreme kapaciteti rukometaša koji su veliki. I onda u Brazilu krenuti u boj za medalju.
Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!
>>>'Divio sam se Richardsonu dok nisam vidio Balića'
Sad će početi davljenje Goluže zbog toga što nije bilo Balića.