Nakon pomalo misteriozne ozljede zadnje lože i osam mjeseci bez punog treninga natjecateljskom tekvondou vratila se Matea Jelić (24), tek treća Hrvatica koja je, od hrvatskog osamostaljenja, osvojila olimpijsko zlato.
Oporavljena Matea, ali ne i sto posto spremna, predvodit će hrvatsku reprezentaciju koja će od četvrtka do nedjelje nastupati na Europskom prvenstvu u Manchesteru gdje će simpatična Kninjanka braniti naslov europske prvakinje izboren lani.
– Osjećam se super i jako sam sretna što ću na EP-u i nastupiti. Ne sumnjam u sebe i idem dati sve od sebe.
Spasio me fizioterapeut
Poticaj njezinu samopouzdanju bila je pobjeda na nedavnom G2 turniru u Švedskoj, što joj je bila i jedina provjera uoči Manchestera. Šteta je jedino što joj je finalnu borbu predala njezina velika rivalka Lauren Williams, Britanka koju je pobijedila u olimpijskom finalu.
– Mislim da se ona ozlijedila u borbi prije i da je zato predala. U početku našeg rivalstva ona je pobjeđivala mene, a posljednjih nekoliko mečeva dobila sam ja.
Što je to točno odvojilo Mateu od treninga i nastupa?
– Ni ja to ne mogu posve definirati. Nije bila u pitanju nikakva ruptura, no boljelo me na sjednoj kosti pa počesto nisam mogla sjediti, ali ni šetati, kamoli izvoditi udarce. Nisam mogla trenirati gotovo osam mjeseci.
Kako je proživljavala to prisilno mirovanje?
– Cijelo vrijeme mi je trener Toni Tomas govorio da se i to dogodilo s nekim razlogom. Jer, uistinu smo jako trenirali za Tokio i u godinama koje su prethodile pa mi je jedan takav predah jako dobro došao. Doduše, dugo smo se borili da pronađemo medicinsko rješenje za moj problem i pronašli smo ga u fizioterapeutu koji ide s nama na Europsko prvenstvo. Nakon svega jasno mi je da ću sada morati još više paziti na svoje tijelo.
No nekome s takvim natjecateljskim nabojem zacijelo nije bilo lako sjediti i gledati da tekvondo ide dalje, a ti stojiš u mjestu.
– Bilo me strah da se neću vratiti u stanje u kakvom sam bila prije ozljede, no onda sam rekla da moram prihvatiti i taj dio sporta i da ću nešto iz ovoga naučiti i biti još i bolja.
Što joj je za vrijeme trenažne pauze najviše nedostajalo?
– Treninzi i udarci. Već kada bih samo gledala trening svojih klupskih kolegica i kolega bila bih tužna. U tim trenucima razmišljala sam da nisam bila dovoljno zahvalna kada sam sve to mogla.
Iz tog rakursa gleda i na predstojeći EP.
– Čak i da mi se rezultatski nešto loše dogodi, dići ću se i ići dalje.
Baš kao što je to učinila u tom istom Manchesteru u svibnju 2019., na Svjetskom prvenstvu.
– Taj poraz u četvrtfinalu od Brazilke, i to u posljednjoj sekundi, bio mi je velika trauma. No bilo je bolje naučiti tada nego u Tokiju u kojem sam toj curi vratila punom mjerom. Tek na Olimpijskim igrama bilo mi je jasno zašto sam jednom morala doživjeti takav poraz.
Poput Lene Stojković i Brune Vuletić, i Matea će braniti naslov prvakinje Europe osvojen 2020. u Sofiji.
– Govoriti tko bi sve mogao osvojiti medalju nema smisla jer forma je psihofizičko stanje koje taj dan može biti jako dobro, ali i ne mora. I zato se prije natjecanja ništa ne isplati govoriti. Naša je najveća snaga to naše zajedništvo na kojem naš izbornik Toni Tomas inzistira. Neke zemlje imaju puno bolje uvjete od nas, što nama nikad nije bila izlika, no zato je naše zajedništvo naše uporište.
Karantena u Dioklecijanu
A njega su utvrđivali u svojevrsnoj karanteni u hotelu Dioklecijan u kojem su za vrijeme završnih priprema svi boravili, čak i Splićani.
– Bili smo smješteni jako blizu dvorane što je bilo važno zbog višestrukih treninga dnevno. Osim toga, imamo dosta novih cura i momaka u reprezentaciji i dobro je da se upoznamo prije natjecanja. Sviđa mi se da naši debitanti imaju poštovanja prema nama starijima, a moj savjet im je da slušaju trenere i rade naporno. To je jedina formula uspjeha.
>> Navijači skinuli dinamovce:
Malo je previse urlikala zds po Kninu pa eto...