Da više nismo rukometni vrh i da je završnica u Budimpešti jako teško dohvatljiva, znali smo i bez potvrde od Crnogoraca, mada smo prizemljenje ipak očekivali tek za vikend, protiv svjetskih prvaka Danaca. Nije nimalo nevažno kako će hrvatska reprezentacija izgledati u preostale tri utakmice drugoga kruga (Danska, Island, Nizozemska) u kojima bi izbornik Horvat trebao dobiti neke odgovore i na pitanje tko je od mlađih igrača karakterno od kakvoga materijala za budućnost. Ako i sam Horvat ima budućnost, jer oporba mu je dosta jaka, a sad je dobila i hrane u izobilju.
Baza, očito, nije razlog
Jako je teško odvagati je li Hrvatska više podbacila u obrani ili napadu koji ionako redovito postane kaotičan čim se uđe u drugi krug, a prokažu ga već i suparnici iz B ili C ešalona svjetskog rukometa. Nekad je to Brazil, nekad Argentina, sada Crna Gora kojoj svaka čast na prikazanom! Imala je momčad Zorana Roganovića sve što Horvatova momčad nije: jasan taktički plan, silnu vjeru i samopouzdanje, čudesnog vratara (naši su bili tek solidni) i ono što je najteže prihvatiti - daleko više strasti u igri, pokretima, svakom udarcu. Crnogorci su igrali kao da im život ovisi o toj utakmici, Hrvatska kao da je u pitanju tek jedna od utakmica drugoga kruga. Nije bilo realno da se stigne zaostatak s poluvremena, ali nije se ozbiljnije ni pokušalo. Premalo ova momčad ima toga iza sebe da bi se smjela tako postaviti, naročito protiv suparnika koji je već skrenuo pažnju na sebe, a koji je pokazao da se nakon tri godine kvalitetnog i upornog rada može napraviti rezultat i na manjoj bazi no što je ima Hrvatska, a što je nama uz financije čest izgovor kad se dogodi poraz. Što sada reći?
A Duvnjaka sada nema...
Netko je dobro rekao da će Cindrić najbolje odigrati prvu utakmicu nakon izolacije, na svježinu, drugu još nekako, ali da će zatim platiti danak. Tako je i bilo. I za Lučina je bilo očekivati da će uslijediti pad nakon par sjajnih partija. Nedostajao je Jaganjac jako, no puno toga je u najavi rekao i Roganović: "Mi smo i 2020. bili blizu pobjede, ali nas je Duvnjak uništio. A sad ga nema.". I kad ga opet bude, moramo biti svjesni da to više neće biti onaj Dule iz 2020.
Uza svo uvažavanje činjenice da je cijelo prvenstvo kaotično, a da je Hrvatska među najpogođenijim reprezentacijama na njemu, naročito u posljednjih desetak dana, ostaje spoznaja da smo u potrazi ne samo za sastavom koji bi trebao ići u borbu za Igre u Parizu 2024., već i za prepoznatljivim stilom igre, kakav je pod Červarom postojao uvijek, bez obzira na konačni ishod, a temeljio se na granitnoj obrani, a pod Golužom i na jakoj kontri i polukontri. Jučer smo to vidjeli od Crnogoraca. Bez lakih golova, sve su druge mane puno vidljivije. Nismo više vrh, a kada ćemo i hoćemo li uopće opet dospjeti do njega, iz ove je perspektive jako teško predvidjeti.
>> Pogledajte i video
To je sport. Uvijek ima uspona i padova