Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport HNL

Čovjek kojem smo se divili još je 2013. godine svojevoljno otišao u lockdown

U mirovini je postao djed i naučio je peći kruh. U medijima se pojavljuje rjeđe čak i od Ivana Balića, jer “ne bi htio pričati nešto banalno”. Sad, kad je banalno na cijeni.
02. svibnja 2021. u 10:00 1 komentara 6830 prikaza
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Jarni je u 65. minuti presjekao dodavanje Prosinečkog, a Vučević povukao munjevitu kontru gurnuvši naprijed prema Grgici Kovaču. Trener Skoblar mogao je uživati gledajući kako lopta dalje leti prema najisturenijem napadaču Hajduka. Jer, cijela je akcija, počevši od šesnaesterca bijelih, odigrana doslovno u tri sekunde. Kao po sloganu kluba u kojem se kao golgeter proslavio strateg bijelih, a poslije i junak priče – “droit au but!” Ravno na gol. Akcija bi zapravo i danas po silini, brzini i preciznosti kojom je izvedena bila senzacionalna. Alen Bokšić u tom trenutku ima 21 godinu, a kroz obranu najbolje momčadi Europe prošao je kao kroz arheološko nalazište. Otresavši se trojice čuvara, izbio je sam pred vratara i zakucao pod gredu manirom Van Bastena! Bio je to pogodak za “bijeg u pobjedu”, u gradu koji su tih dana podjednako tresli nogometna euforija i ratna retorika. U državi koja se već u krvi raspadala. U utakmici odigranoj u mučnom ozračju nakon prvog stravičnog masakra nad Hrvatima, pred jedva sedam tisuća gledatelja. Ne računamo li još jednu nebitnu prvenstvenu, znamenitu samo po groznom incidentu na terenu i, iz današnje perspektive, urnebesnom ispadu TV-komentatora, bila je to završna točka nogometnog razlaza i suparništva u kojem je Hajduk bio dominantan. Protiv Crvene zvezde, posljednjeg istočnog osvajača Europe.

OPET NA POSLU Supruga Ivana Balića vratila se nakon 10-ak godina: 'Nije me bilo zbog djece'

Između tog pogotka i ovih, mirnih dana u Makarskoj, stalo je, evo, još malo i trideset godina. More velikih utakmica, golova, pobjeda, suigrača, trenera i jedna kratka trenerska epizoda u stožeru Igora Štimca. Da, i briljantna izjava na prvom satu trenerske akademije, za mural ispred Gradskog sportskog centra: “Evo, da se predstavim. Ja sam Alen Bokšić, može i Boka ili Boki. Igrao sam za Hajduk i još neke manje klubove.” Marseille, Juventus, Lazio. I na kraju Middlesbrough gdje su ga, kažu, doveli za velike pare, ali noću. Da ne vidi kako zapravo izgleda grad.

Talijani su ga zvali Alien. Bobo Vieri, suigrač iz sezone u Juventusu, dotakao ga se lani u ulozi voditelja Instagram live razgovora s velikim Del Pierom.

Je l’ se sjećaš Bokšića? Kakva gromada! Fizički, nešto nehumano... Driblao je sve redom, sprintao i ne bi se ni oznojio! Još da je zabio bar dvadeset posto svih šansi koje je imao, haha! Moramo spomenuti i neku manu.

Istina, bilo je većih realizatora. Na tu temu nešto je rekao i Nesta: “Bokšić je 95% akcije bio nezaustavljiv. Onda bi došlo onih pet posto...” Unatoč tome, treneri su ga voljeli, a u svojih idealnih 11 uvrstio ga je čak i češki mučitelj od kojeg je pobjegao – Zdeněk Zeman.

Ni za vatrene nije zabio više od deset golova. Ali jedan od tih deset spada u najvažnije u povijesti hrvatskog nogometa. Ukrajina nas je 1997. čekala u Kijevu s najjačim napadačkim tandemom Europe Ševčenko – Rebrov. I 70 tisuća navijača na Olimpijskom. Sve je i vodilo ka tome da ćemo ispustiti 2:0 iz Maksimira kad se ukazao Bokšić. Ostalo je povijest koju nije “doživio”. Ozljede ga nisu mazile.

Alen Bokšić još 2013. svojevoljno je otišao u lockdown pošteno sam sebi priznavši: “Ako danas želiš raditi u nogometu, moraš biti u njemu 24 sata dnevno. Svaka čast, ali ne bih...” Mi smo na gubitku, Bokšić nije. U mirovini je postao djed i naučio je peći kruh. U medijima se pojavljuje rjeđe čak i od Ivana Balića, jer “ne bi htio pričati nešto banalno”. Sad, kad je banalno na cijeni.

Varaždin i Osijek sastali se u 5. kolu HT Prve lige 'JA VAM KAŽEM!' Procurio video ispada Nenada Bjelice: 'Pi*** vam strinina, bit ćete gladni kruha!'

Od Boke su, kad sve sabereš, od velikana svoga zanata najbolje stvari izvukli Ćiro Blažević i Raymond Goethals, a od novinara Slaven Alfirević. Recimo po pitanju “zašto ga nema na utakmicama Hajduka”. Posljednji put bio je 2011. za stoti rođendan majstora s mora, kad je došla Barcelona. Kad je vidio da je u pitanju više turistička manifestacija nego utakmica, rekao je sam sebi na poluvremenu “aj’ ti ća”. E, ali tu je skočila hostesa u loži vičući: “Gospodine! Gospodine! Ako sada izađete, nećete se moći vratiti!” Sjela mu je kao volej: “Odlično! I neću se vraćati.” I više se stvarno nije vratio. A nema ni po što, čak i da nema pandemije. Pa tko će stalno gledati jednu te istu utakmicu!? Jer, to što se događa Hajduku nije prošao ni Bill Murray u filmu “Beskrajni dan”. Mijenjaju se treneri, direktori, predsjednici, poteštati... i sve se svodi na isto, pa sad već i Lukša Jakobušić najavljuje: “U redu stranci... Ali orijentacija mora biti na naše mlade igrače.” Pa kako se toga još nitko nije sjetio!

Samo mala ilustracija kako je ta “orijentacija” izgledala tamo osamdesetih, u vrijeme kad je Bokšić ulazio u prvi sastav. Na trening-utakmici tri puta pobjegao je Branku Miljušu dok ga ovaj nije tako polomio da je odletio preko reklama. Iako je Miljuš bio kapetan, trener Krešić ohladio ga je na mjesec dana...

NA MORU
Imamo fotografiju: Evo kako je predsjednik Milanović izgledao u mladosti
Električni automobili
NOVA ERA
Jeste li spremni za vožnju prema električnoj budućnosti