U svijetu profesionalnog snookera, gdje su milimetarska preciznost i čelični živci ključ uspjeha, malo je priča koje odjekuju takvom snagom kao ona Allistera "Alija" Cartera. Poznat pod nadimkom "Kapetan", koji nije zaradio zbog vještine za zelenom čohom, već zbog strastvene ljubavi prema pilotiranju zrakoplovima, Carter je utjelovljenje borbenosti. Njegova karijera, ispunjena s dva finala Svjetskog prvenstva i šest osvojenih ranking titula, samo je jedna strana medalje. Druga, mnogo dramatičnija, ispisana je u liječničkim ordinacijama, kroz bitke s Crohnovom bolešću i dva susreta s rakom, borbama koje su ga promijenile iz temelja i ostavile ožiljke dublje od bilo kojeg poraza za snooker stolom. Njegov put je priča o čovjeku koji je letio visoko, padao nisko, ali se uvijek, poput feniksa, vraćao jači.
Put do zvijezda počeo je skromno, u dnevnoj sobi obiteljske kuće.
- Sve je pokrenuo moj otac. Kupio je mali stol, 1,80x90 metara, za sebe i svoje prijatelje. Htio je nešto raditi preko zime. Ja sam samo uzeo štap u ruke i to je bilo to. Otac je vidio da imam talenta i pogurao me - rekao je Carter.
Dječak koji je odrastao gledajući finale Svjetskog prvenstva 1986. između Stevea Davisa i Dennisa Taylora, diveći se karizmatičnom Jimmyju Whiteu, nije ni sanjao da će jednog dana dijeliti arenu sa svojim idolima.
- Svi su željeli da Jimmy osvoji prvenstvo, ali nikad nije uspio. Danas mi je Jimmy jako dobar prijatelj. Čudno je kako se životni krug zatvori, od gledanja nekoga na televiziji do toga da si dio njegova kruga - rekao je Carter.
Profesionalac je postao sa 17 godina, no put do vrha bio je dug i trnovit. Godinama je bio na rubu elitne skupine od 16 najboljih igrača svijeta, rangiran kao 17., 19. i opet 19. igrač, sve dok se konačno nije probio u sezoni 2006-07. Prijelomna točka karijere stigla je 2008. godine na Svjetskom prvenstvu u Crucible Theatru. Te godine je "eksplodirao". Ne samo da je stigao do svog prvog finala, gdje je izgubio od vječnog rivala Ronnieja O'Sullivana, već je na tom putu ostvario i svoj prvi maksimalni break od 147 poena. Bio je to znak da je na scenu stigao igrač sposoban za najveće domete, a pobjeda na Welsh Openu 2009. godine, njegova prva ranking titula nakon trinaest godina profesionalizma, to je i potvrdila.
Ubrzo nakon toga, popeo se na drugo mjesto svjetske ljestvice, no upravo tada, na vrhuncu moći, počela je njegova najteža bitka. Sjena bolesti nadvila se nad njegovu karijeru, prijeteći da će ugasiti ne samo njegov sportski plamen, već i onaj životni. Carter se s Crohnovom bolešću, kroničnom upalnom bolesti crijeva, borio još od 2003. godine, no u sezoni 2011-12. problemi su eskalirali. Zdravstveno stanje bilo mu je toliko loše da je ozbiljno razmišljao o mirovini.
- Gotov sam s ovim. Povlačim se na kraju sezone - napisao je tada na Twitteru, iscrpljen i demoraliziran.
Ipak, uslijedio je jedan od najnevjerojatnijih povrataka. Promijenivši prehranu i izbacivši mliječne proizvode i pšenicu, ponovno je pronašao snagu i na Svjetskom prvenstvu 2012. godine, protiv svih očekivanja, stigao do svog drugog finala. Iako ga je tamo ponovno čekao i porazio O'Sullivan, bio je to trijumf volje i dokaz njegove neslomljivosti.
Nažalost, sudbina mu je pripremila još teže iskušenje. U srpnju 2013. dijagnosticiran mu je rak testisa. Nakon operacije i uspješnog oporavka, vratio se sportu, no samo godinu dana kasnije, u svibnju 2014., stigao je novi, još strašniji udarac: rak se vratio i metastazirao na pluća. Uslijedila je iscrpljujuća kemoterapija i borba za goli život.
- Prošao sam kroz puno toga posljednjih nekoliko godina. To ti svakako stavi stvari u perspektivu. Moraš se boriti, jer ponekad ti život donese takve stvari i samo najjači prežive - izjavio je tada, dodavši:
- Pokušavam se ne stresirati. U prošlosti sam bio ovisan o stresnim situacijama, sam sam ih sebi stvarao, bilo financijski ili u vezama. Sada sam svjestan da moram izbaciti stres iz života i jednostavno uživati. To je ključ.
Međutim, trauma je ostavila dubok i neočekivan trag. U jednom potresnom priznanju, Carter je otkrio da mu je borba s bolešću izbrisala sjećanja na neke od najvećih trenutaka karijere.
- Utjecalo je na moje pamćenje. Uopće se ne sjećam finala Svjetskih prvenstava, ne sjećam se maksimalnog breaka koji sam napravio. To je čista trauma. Moj mozak je isključio taj dio života jer je bio previše traumatičan.
Unatoč tome, njegov povratak bio je inspiracija za cijeli sportski svijet. U listopadu 2014., nedugo nakon završetka liječenja, osvojio je General Cup, a godinu kasnije i Paul Hunter Classic, turnir nazvan po igraču koji je također preminuo od raka. Ta pobjeda imala je posebnu težinu i simboliku, zatvorivši krug patnje i trijumfa.
Dok se borio za stolom i u bolnici, Carter je imao svoj bijeg, svoju strast koja mu je davala osjećaj slobode - letenje. Ljubav prema avijaciji rodila se u razdoblju kada mu snooker karijera nije išla kako je želio i kada je tražio alternativu.
- Sponzorstva duhanskih kompanija su nestala, ostalo nam je šest turnira godišnje i razmišljao sam o alternativnoj karijeri, objašnjava. Sudbonosni susret dogodio se u snooker klubu. Naletio sam na tipa koji je bio kapetan u Thomas Cooku. Imao je laki zrakoplov i pozvao me da probam. Prije nego što sam se snašao, već sam ja upravljao polijetanjem i slijetanjem, a on mi je rekao da bih trebao ići po dozvolu.
Put do pilotske dozvole (PPL) bio je izazovan, posebno osam ispita koje je morao položiti.
- Nikad u životu nisam položio ispit, pa sam mislio, o Bože, ovo mi se ne radi. Čitanje tih knjiga bilo mi je kao čitanje telefonskog imenika.
Ipak, uspio je. Paradoksalno, upravo mu je ostvarenje sna o letenju pomoglo u snookeru.
- Čim sam shvatio da mogu raditi nešto drugo, to je skinulo pritisak s mene. Snooker je 'kliknuo' i pilotska stvar je otišla na policu." Ta alternativna karijera i danas je prisutna. Vlasnik je udjela u zrakoplovu i leti kad god mu obaveze i vrijeme to dopuste. To je njegov način da "napuni baterije" i pobjegne od svega, visoko iznad problema na zemlji. Jednom je prilikom čak razmišljao da se u potpunosti posveti letenju.
- Rekao sam prijatelju, dosta mi je snookera, porazi previše bole. Možda ću postati komercijalni pilot. Ali on mi je rekao: 'Prijatelju, najbolji si za snooker stolom, ostani tu'."
Njegov život definira i dugogodišnje, često napeto rivalstvo s Ronniejem O'Sullivanom, čovjekom koji ga je porazio u oba finala Svjetskog prvenstva. Njihov odnos obilježen je incidentima, poput onog na Svjetskom prvenstvu 2018. kada je došlo do fizičkog kontakta ramenima ("shoulder barge"), ali i međusobnim poštovanjem dvojice velikana. Iako ga nikada nije pobijedio u ranking meču na najvećoj pozornici, Carter je uvijek bio tvrd orah za "Raketu". Izvan arene, Carter je posvećen otac sinu Maxu i kćeri. Zanimljivo, ne želi da mu sin krene njegovim stopama.
- Držat ću ga podalje od snookera. Preteško je živjeti od toga. Radije bih ga gurnuo prema avijaciji.
Carter je i zaljubljenik u automobile i golf. Pobjede na turnirima često slavi kupnjom nečeg posebnog. Nakon osvajanja Shanghai Mastersa, kupio je personaliziranu registarsku pločicu "86 AC". Vozi Mercedes, a sanja o Ferrariju Californiji.
- Kad sam bio bolestan, skoro sam ga kupio. Mislio sam si, samo uzmi što želiš. Ali onda sam odlučio da ću, ako ozdravim i počnem opet pobjeđivati, tada kupiti jedan.
Ta mu se želja još nije ispunila, ali Ali Carter je čovjek koji je dokazao da za njega ne postoje neostvarivi ciljevi.
Otvori KEKS Pay
