Andy Carroll, bivši napadač Newcastlea i Liverpoola otkrio je tajne iz svlačionice engleske reprezentacije, uključujući i kako je Wayne Rooney pozivao suigrače na druženja uz piće tijekom priprema. U ekskluzivnim ulomcima iz svoje autobiografije Owning It, Carroll Rooneya opisuje kao „jednog od dobrih momaka”, koji je bio „normalan” i „jako, jako zabavan”. Carroll, koji je nastupao i za West Ham, prvi je poziv u englesku reprezentaciju dobio 2010. godine, za vrijeme strogog talijanskog izbornika Fabija Capella.
O Rooneju piše:
- Nazvao bi me u dva poslijepodne i rekao: ‘Andy, dođi odmah u moju sobu.’ ‘Ma ne’, odgovorio bih mu, ‘ne sad, Wazza, prerano je.’ Ali uvijek bi me nekako natjerao da popustim. Zatekao bih ga kako leži na krevetu i gleda televiziju, puši cigarete, a ponekad bi mu usne bile pune snusa – bezdimnog duhana – i ispijao bi bocu piva. Bio bi okružen kutijama cigareta, sanducima lagera i bocama vina, koje bi mu hotelski menadžer dostavljao u sobu. Ubrzo bi mu soba bila puna igrača. Nitko se nije napio do besvijesti. To je jednostavno bio Wazzin način da razbije monotoniju uz nekoliko pića, što je bilo bolje nego ležati na krevetima i zuriti u zidove.
Prema Carrollovoj knjizi, ta su se druženja održavala oko 2010. i 2011. godine, za vrijeme Capellova mandata na klupi engleske reprezentacije. Unatoč reputaciji talijanskog trenera kao strogog disciplinarca, Carroll u knjizi opisuje kako se reprezentativni kadar iza zatvorenih vrata uspijevao opustiti.
U drugom ulomku Carroll otkriva i kakvu je spačku Rooney, danas 40-godišnjak, priredio fizioterapeutu engleske reprezentacije Rodu Thornleyju, i to pred njim i veznjakom Stevenom Gerrardom.
- Kad sam Wazzi ispričao za spačku s podizanjem u troje, u kojoj dvojica igrača drže nekoga, dok treći sjedne na njega, jako se uzbudio i povikao: ‘Moramo to napraviti Rodu Thornleyju.’
Prema Carrollovim riječima, „šala” se sastojala u tome da je Rooney – koji je za englesku reprezentaciju postigao 53 pogotka i upisao 120 nastupa – sjeo na Thornleyja dok je ovaj ležao na stolu za tretmane u fizioterapeutskoj sobi.
- Rod je vrištao, Gerrard i ja umirali smo od smijeha, a Wazza nikad nije izgledao zadovoljnije samim sobom - rekao je Carroll, koji danas igra za Dagenham and Redbridge u National League Southu.
Javio se i Wayne Rooney
- Inače ne komentiram neistine koje se o meni pišu, ali na ovu ću se osvrnuti. Andy zna da se on i ja nikad nismo baš družili. Jednom smo se slučajno sreli na odmoru, ali to je otprilike sve. Što se tiče te ‘priče’ o tome da sam pio tijekom reprezentativnih okupljanja, ona je potpuno izmišljena. Ne znam odakle ta priča dolazi. Razočaran sam.
Andy Carroll debitirao je za englesku reprezentaciju u prijateljskom porazu od Francuske 2:1 na Wembleyju u studenome 2010. godine, nekoliko mjeseci nakon što je Engleska ispala sa Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, porazom od Njemačke u osmini finala. U istoj je reprezentaciji s Rooneyjem, koji je poslije postao kapetan Engleske, a danas je televizijski komentator, bio 11 puta, dok je za nacionalnu momčad ukupno nastupio devet puta. U knjizi Carroll otkriva i da je takozvanu „zlatnu generaciju” engleske reprezentacije mučila podjela na sjever i jug. Engleska je tada imala zvijezde poput Rooneya, Gerrarda, Franka Lamparda, Joea Colea, Johna Terryja, Ashleyja Colea i Jamieja Carraghera, ali nije uspjela osvojiti nijedan veliki trofej.
- Kad sam stigao na svoje prve reprezentativne pripreme, bio sam jako nervozan. Ti su igrači bili poznati svakom nogometnom navijaču i svima sam se divio. Bilo je pomalo kao prvog tjedna u srednjoj školi. Čak su postojale i suparničke skupine. Dečki iz sjevernjačkih klubova sjedili bi na jednoj strani prostorije, a oni iz južnjačkih klubova na drugoj. Iznimka je bio jedan usamljeni igrač Manchester Uniteda koji je sjedio s južnjacima jer nije želio sjediti s igračima Liverpoola. Bilo je igrača koji doslovno nisu razgovarali jedni s drugima i koji su oklijevali dodati loptu jedni drugima na treningu. Depresivno je pomisliti da si Engleska u tom razdoblju zbog tih sitničavih rivalstava unutar momčadi nije pružila pravu priliku za osvajanje nekog trofeja. Stekao sam dojam da su se južnjaci s visoka odnosili prema sjevernjacima. Na kraju sam se priklonio sjevernjačkoj skupini.
Govoreći o životu pod Capellovim vodstvom, Carroll kaže:
- Izbornik Fabio bio je pomalo lud. Jednog dana Ashley Young i ja odlučili smo doći na sastanak 15 minuta ranije. Sjedio sam na podu i gledao u mobitel kad je Capello ušao, prišao mi i istrgnuo mi ga iz ruke. ‘Pokušavamo ovdje raditi’, zarežao je. ‘Bezobrazno je što j***no koristiš mobitel.’ Nakon toga bacio mi je mobitel u prsa. Pomislio sam: ‘Došao sam 15 minuta ranije na tvoj sastanak, što ti je?’ Ashley, koji je svoj mobitel sakrio pod majicu, izgledao je prestravljen. Capello nam je dopuštao čašu vina i desert uz ručak i večeru – čokoladnu tortu, sladoled, što god smo htjeli – ali nam nije dopuštao kečap. To nije imalo nikakvog smisla. Zašto vino i desert, ali ne i kečap?
Carroll, čiju su karijeru obilježile brojne ozljede, izborio je mjesto u engleskoj reprezentaciji za Euro 2012., nakon što je dvije godine ranije propustio Svjetsko prvenstvo. Postigao je pogodak u uzbudljivoj pobjedi 3:2 protiv Švedske u grupnoj fazi, ali Engleska, koju je tada vodio Roy Hodgson, ispala je u četvrtfinalu nakon izvođenja jedanaesteraca protiv Italije.
- Nakon utakmice kritizirali su me jer nisam izveo jedanaesterac, ali ja o tome nisam odlučivao. Ne sjećam se da je itko unaprijed objavio tko će izvesti prvih pet jedanaesteraca u slučaju raspucavanja. Protiv Italije, trener Gary Neville samo je pokazao na igrače i rekao: ‘Jedan, dva, tri, četiri, pet – vi ćete izvoditi jedanaesterce. Među odabranima su bili Ashley Young i Ashley Cole, iako nijedan od njih nije bio napadač, a Theo Walcott i ja bili smo na terenu. Na kraju su obojica promašila, a talijanski veznjak Andrea Pirlo izveo je najbezobrazniji jedanaesterac koji sam ikad vidio – lagano je potkopao loptu po sredini gola – i mi smo ispali. Bilo je užasno ispasti. Zamislite da ste devet dana na dvotjednom odmoru, sjajno se provodite, a onda vam netko sruši vrata, izbaci vas iz hotela, ugura u autobus i odveze na aerodrom. Bilo je otprilike tako - priča Carroll.
Krajem siječnja 2011. godine, posljednjeg dana prijelaznog roka, Carroll je bio heroj St James' Parka, Newcastleov broj devet i lokalni dečko koji je ostvario snove. Samo nekoliko sati kasnije, postao je najskuplji britanski nogometaš u povijesti. Vijest o interesu Liverpoola stigla je iznenada. Carroll je bio u teretani s fizioterapeutom kada je čuo da je Liverpool poslao ponudu. U sljedećih 90 minuta, iznos je neprestano rastao, a suigrači su ulazili i izlazili, pitajući ga što se događa. Samo tri mjeseca ranije potpisao je novi petogodišnji ugovor s Newcastleom, a tek nekoliko dana prije kupio je kuću u okolici i mačku. Svima je samouvjereno govorio da ne ide nikamo. No, tada je stigao poziv da se javi menadžeru Alanu Pardewu. Dogovor je postignut. Vlasnik Newcastlea Mike Ashley, poznat po tome da uvijek prodaje ako je cijena prava, odlučio je prihvatiti ponudu od 35 milijuna funti. U roku od sat vremena, Carroll je s kapetanom Kevinom Nolanom napustio trening-kamp i ukrcao se u helikopter za Liverpool. U novu kuću nikada se nije uselio, a mačka je završila kod njegovog brata.
Taj je dan u Liverpoolovom trening-centru Melwoodu nalikovao na predvorje zračne luke. Ljudi, putovnice i koferi bili su posvuda. Fernando Torres helikopterom je letio za London kako bi se pridružio Chelseaju. Luis Suárez stizao je iz Amsterdama. Damien Comolli, Liverpoolov direktor nogometne strategije, bio je u svom uredu od šest ujutro i ostao je tamo 19 sati. Liverpoolovi novi američki vlasnici, Fenway Sports Group (FSG), hitno su trebali zamjenu za Torresa, čiji je odlazak bio politički osjetljiv. Prodaja zvijezde bila je loš potez za nove vlasnike, no 50 milijuna funti odštete bio je posao koji se nije mogao odbiti. Problem je bio što su to znali i drugi klubovi. Comolli je znao da će, čim se pročuje da Liverpool ima desetke milijuna funti na računu, cijene za sve potencijalne mete skočiti u nebo. Iako je vijest o dogovoru za Torresa objavljena tek navečer, posao je bio sklopljen već oko podneva, ostavljajući Comolliju jedanaest sati da pronađe zamjenu. Carroll je bio logičan izbor: mučio je Liverpoolovu obranu samo mjesec dana ranije u pobjedi Newcastlea 3:1, a Kenny Dalglish u njemu je vidio potencijal novog Alana Shearera.
Carroll, međutim, nije želio otići. Kasnije je otkrio da je bio uništen odlukom kluba. U porukama koje je slao prijatelju, a koje su kasnije objavljene, pisalo je:
- Praktički su mi rekli da me ne žele, ali žele da ja kažem da želim ići. Rekao sam da ne želim otići... Željeli su novac... Uništen sam što napuštam svoj klub, ali praktički su me izgurali kroz vrata.
U svojoj ispovijesti prisjetio se tog kaotičnog dana:
- Sjećam se da sam napustio trening-kamp u autu Kevina Nolana jer je vani bilo brdo ljudi. Otišli smo do njegove kuće i gledali vijesti na televiziji. Govorio sam: 'Ne idem.' Ali onda mi je rečeno: 'Ideš', i to je bilo to."
Šok je bio toliki da je priznao kako se potajno nadao da će pasti na liječničkom pregledu.
- Čim sam ušao u taj helikopter, htio sam se vratiti - rekao je.
U tom istom helikopteru, na putu prema najvećem transferu u karijeri, dogodio se trenutak koji savršeno oslikava njegovo stanje uma.
- Razmišljao sam, 'Znam Stevieja G-ja, znam Carraghera. Tko još igra tamo?' Nikad nisam gledao nogomet, nisam poznavao igrače. Morao sam na Googleu tražiti tko će mi biti suigrači!
Dolazak u Liverpool s etiketom najskupljeg britanskog igrača donio je pritisak s kojim se mladi napadač teško nosio. Svaki njegov potez bio je pod mikroskopom, a očekivanja su bila nerealno visoka. Zamijeniti Fernanda Torresa, miljenika Anfielda, bio je teret sam po sebi, a astronomska odšteta samo je povećala ulog. Carroll se odjednom našao u središtu medijske oluje, a kada golovi nisu počeli stizati odmah, kritike su postale sve glasnije. Ozljeda bedra s kojom je stigao u klub odgodila je njegov debi za mjesec dana, što mu je dodatno otežalo prilagodbu. Kada je konačno zaigrao, borba za formu bila je očita. U prvoj polusezoni zabio je samo dva gola, a teret od 35 milijuna funti postajao je sve teži. Navijači su bili nestrpljivi, a mediji nemilosrdni.
Ta borba na terenu prelila se i na njegov mentalni život. U godinama koje su uslijedile, Carroll je otvoreno progovorio o mentalnim izazovima s kojima se suočavao. Priznao je da je tijekom boravka u Liverpoolu trpio bujicu internetskog zlostavljanja, posebno u razdobljima kada je bio ozlijeđen. Česte ozljede dodatno su ga sprječavale da uhvati kontinuitet treninga i uigra se s momčadi. Ta se neprilagođenost vidjela i izvan terena. Posjetitelji njegove unajmljene vile u Blundellsandsu pamtili su ga kako sjedi ispred plazma televizora i igra videoigre, gotovo u transu. Nakon njegova odlaska, vlasnici su ga tužili za 200.000 funti, tvrdeći da je ostavio štetu od 48.000 funti te neplaćenu stanarinu, što je riješeno privatnom nagodbom.
Njegov privatni život u to je vrijeme bio, u najboljem slučaju, kaotičan. Riječi "Carroll" i "incident" činile su se neraskidivo povezane. Godine 2008. uhićen je i prihvatio je policijsko upozorenje nakon svađe u centru grada. Samo 14 mjeseci kasnije, ponovno je uhićen pod optužbom da je razbio čašu o lice muškarca u noćnom klubu; na kraju je priznao krivnju za običan napad i platio novčanu kaznu. U međuvremenu, klub je odbijao komentirati navode da je slomio čeljust suigraču Stevenu Tayloru na treningu, a pojavile su se i fotografije na kojima je na koncertu 50 Centa s bandažama na obje ruke. Tri mjeseca prije transfera u Liverpool, optužen je za napad, a sud mu je odredio da do suđenja živi s kapetanom Kevinom Nolanom. Dva dana kasnije, njegov Range Rover je zapaljen na Nolanovom prilazu.
Otvori KEKS Pay
