Nogometaši Barcelone nestvarnom pobjedom nad Racingom (7:2) stigli su do 27 postignutih golova u šest utakmica, što je prosjek od 4,67 pogodaka po susretu. Momčad Hansija Flicka sedmom je uzastopnom pobjedom na startu sezone iza sebe ostavila trojicu trenera koji su se zaustavili na šest pobjeda. Prije njega to je uspjelo samo Jimu Bellamyju u sezoni 1929./30., Ernestu Valverdeu u sezoni 2018./19. i Ljubiši Bročiću u sezoni 1960./61. Upravo je priča o Ljubiši najzanimljivija.
Rođen u Guči, mjestu koje će desetljećima kasnije postati globalno poznato po sasvim drugačijoj vrsti virtuoznosti, Ljubiša Broćić od najranijih je dana pokazivao iznimnu strast prema sportu. Njegov neosporni talent vrlo brzo ga je odvojio od ruralnog okruženja i već s 18 godina odveo u užurbani Beograd, gdje je postao standardni igrač Sportskog kluba Jugoslavija. Taj beogradski klub, koji mnogi sportski povjesničari s pravom smatraju pretečom moderne Crvene zvezde, pružio mu je savršenu platformu za igrački razvoj. Na poziciji veznog igrača, Broćić je pokazivao nevjerojatnu inteligenciju i čitanje igre, što mu je pomoglo da upiše više od 200 službenih nastupa u predratnom razdoblju. Njegova igračka karijera bila je iznimno stabilna i cijenjena, no pravi poziv osjetio je promatrajući igru s taktičke strane. Zbog toga je upisao studij na Fakultetu za fizičku kulturu, s jasnom vizijom da jednoga dana svoje bogato znanje prenosi na druge.
Međutim, Drugi svjetski rat naprasno je prekinuo sve sportske aktivnosti i snove, gurnuvši Broćića u mračno i opasno razdoblje puno političkih previranja. Njegova stvarna uloga tijekom ratnih godina kasnije će postati ključni razlog njegovog izgona iz domovine. Djelovao je u beogradskom podzemlju kao dio struktura bliskih četničkom pokretu, usko surađujući s nekim od najpoznatijih imena jugoslavenskog sporta poput Rajka Mitića te budućih košarkaških velikana Aleksandra Nikolića i Borislava Stankovića. Završetak rata donio je potpuno novu političku stvarnost u kojoj je Broćić, unatoč svojim ratnim vezama, uspio pronaći svoje mjesto u osnivanju Sportskog društva Crvena zvezda. Njegov stručni i pedagoški pristup bio je apsolutno neophodan u izgradnji novog sportskog sustava u razorenoj zemlji. Bio je čovjek golemog znanja, izrazito studiozan i posvećen detaljima, što ga je brzo gurnulo u prvi plan kada je komunističkim vlastima trebao pouzdan stručnjak za posebne zadatke.
Prvi pravi trenerski i državni zadatak stigao je 1946. godine kada ga je politički vrh poslao u susjednu Albaniju. U to vrijeme, albanski vođa Enver Hoxha bio je blizak saveznik jugoslavenskog državnog vrha, a slanje školovanog nogometnog stručnjaka iz Beograda u Tiranu predstavljalo je čin političkog bratstva i stručne pomoći. Stanje koje je Broćić zatekao u albanskom nacionalnom timu bilo je, blago rečeno, katastrofalno. Igrači su primjenjivali nevjerojatno zastarjele metode, oslanjajući se na taktičke postavke iz 19. stoljeća s tek dva braniča na terenu, dok su ostali igrači bez ikakvog reda i smisla trčali za loptom. Broćić je u samo tri mjeseca napravio pravu sportsku revoluciju. Uveo je strogu disciplinu, organizirao linije momčadi i transformirao njihovog najboljeg napadača Boriçija u modernog kreatora igre koji je dirigirao cijelim timom. Rezultat ovog studioznog rada bio je šokantan za cijelu regiju. Na Balkanskim igrama te iste godine, autsajder Albanija senzacionalno je osvojila prvo mjesto, ostavivši iza sebe favorizirane momčadi Jugoslavije, Bugarske i Rumunjske, čime je trener dokazao da vizija pobjeđuje sirovi talent.
Nakon senzacionalnog uspjeha u Tirani, Broćić se vratio u Beograd gdje je preuzeo vođenje Metalca, kluba koji će kasnije postati poznat kao OFK Beograd, a potom prelazi u svoju Crvenu zvezdu. S beogradskim je klubom, u suradnji sa Žarkom Mihajlovićem, donio prvi naslov državnog prvaka u povijesti kluba 1951. godine, a nevjerojatan uspjeh je ponovio i dvije godine kasnije. Paralelno s klupskim uspjesima, postao je nezamjenjiv dio stručnog stožera nacionalne selekcije. Sudjelovao je u osvajanju srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine, a potom je otputovao na Svjetsko prvenstvo u Brazil kao desna ruka izbornika Milorada Arsenijevića. Reprezentacija je stigla u Južnu Ameriku prepuna samopouzdanja, no stvari su ubrzo krenule u potpuno neočekivanom smjeru. Iako su turnir otvorili sjajnim pobjedama protiv Švicarske (3:0) i Meksika (4:1), ključni poraz od domaćina Brazila (0:2) pred 200 000 navijača na legendarnoj Maracani značio je ispadanje s turnira. Iako poraz od nadmoćnog Brazila na njihovom terenu nije bio nikakva sramota, političkim je strukturama u domovini bio potreban žrtveni jarac, a Broćićeva sudbina već je bila zapečaćena izvan terena.
Tijekom dugačkog boravka u Brazilu, reprezentativci i stručni stožer neizbježno su dolazili u kontakt s lokalnim stanovništvom, ali i s brojnom emigracijom. Komunistički dužnosnici optužili su Broćića da nije spriječio igrače u druženju i fotografiranju s pripadnicima emigracije koja je nakon Drugog svjetskog rata utočište pronašla u Južnoj Americi. Zbog te navodne političke nebudnosti i nedokazanih grijeha iz prošlosti, umjesto obećane pozicije glavnog izbornika za nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Švicarskoj, on je postao potpuno politički nepodoban. Sustav ga je nemilosrdno odbacio, pokušao izbrisati njegove sportske zasluge i praktički ga natjerao na odlazak iz domovine u koju se više nikada neće vratiti. Njegov put u nepoznato započeo je na Bliskom istoku i sjeveru Afrike. Preuzeo je reprezentaciju Egipta s kojom je 1955. godine izdominirao na Mediteranskim igrama u Barceloni i osvojio zlatnu medalju, dokazavši još jednom da njegov uspjeh s albanskom reprezentacijom nije bio puka slučajnost. Nakon kratke avanture u Libanonu, njegov osebujni talent napokon je prepoznala i Zapadna Europa. Nizozemski PSV Eindhoven dao mu je veliku priliku 1956. godine, čime je službeno započeo njegov meteorski uspon u elitnom europskom nogometu.
Samo godinu dana kasnije, stigao je poziv koji je zauvijek promijenio njegovu trenersku karijeru. Bogata i nevjerojatno moćna obitelj Agnelli, vlasnici torinskog Juventusa, tražila je hitno rješenje za veliku krizu nakon što je klub sezonu završio na razočaravajućem devetom mjestu. Iako je talijanska javnost bila izrazito skeptična prema nepoznatom stručnjaku s Balkana, Broćić je u Torino donio potpunu taktičku revoluciju i dotad neviđenu radnu etiku. Juventus je tada igrao u specifičnoj formaciji koja se oslanjala na izuzetno čvrstu obranu i brze tranzicije, a on je od svojih igrača neumorno zahtijevao savršenu sinkronizaciju svih pokreta na terenu. Imao je na raspolaganju zastrašujući napadački trozubac koji su činili temperamentni Argentinac Omar Sivori, korpulentni Velšanin John Charles i domaća ikona Giampiero Boniperti. Unatoč povremenim sukobima u svlačionici jer je talijanskim igračima silno smetao njegov strogi pristup temeljen na teškom radu i disciplini, konačni rezultati bili su zapanjujući. Juventus je pod njegovim vodstvom doslovno pomeo konkurenciju i osvojio naslov prvaka s ogromnih osam bodova prednosti. Taj naslov bio je deseti u povijesti kluba, čime je Juventus postao prvi talijanski tim koji je dobio zlatnu zvijezdu. Broćić je govorio pet jezika i na treninzima redovito citirao Shakespearea, no njegov torinski mandat naglo je prekinut iduće sezone nakon katastrofalnog poraza od 0:7 protiv bečkog Wiener Sport-Cluba.
Njegov visoki ugled u europskim krugovima ostao je potpuno netaknut unatoč otkazu u Italiji, pa ga je 1960. godine na izričit zahtjev predsjednika kluba angažirala slavna Barcelona. Njegov dolazak u Španjolsku bio je obilježen velikim administrativnim problemima jer mu režim diktatora Francisca Franca u početku nije želio izdati radnu dozvolu, isključivo zbog činjenice da dolazi iz komunističke države. Broćić je morao proći ubrzani tečaj i polagati stručne ispite uz prevoditelja kako bi uopće smio sjediti na klupi katalonskog diva. Kada je napokon preuzeo kontrolu nad momčadi, odmah je uveo metode koje su španjolskim igračima bile potpuno nezamislive. Zadržao je ogroman fokus na taktici, ali je uveo rad s teškim utezima i dva izuzetno iscrpljujuća treninga dnevno. Takav beskompromisni pristup odmah je donio plodove.
Postao je prvi trener u povijesti Barcelone koji je upisao pobjede u prvih šest kola španjolskog prvenstva. U Kupu europskih prvaka uspio je ostvariti ono što nitko prije njega nije mogao, naime, eliminirao je strašni Real Madrid koji je do tada pet godina zaredom suvereno vladao europskim nogometom. Na prepunom stadionu Camp Nou, Barcelona je slavila rezultatom 2:1. Ipak, političke sjenke iz prošlosti i dalje su ga pratile. Kada je Barcelona u Kupu velesajamskih gradova gostovala kod zagrebačkog Dinama, on iz silnog straha od moguće odmazde jugoslavenskih tajnih službi uopće nije doputovao na utakmicu, a ubrzo nakon toga klub i trener su sporazumno raskinuli suradnju.
Ono što Ljubišu Broćića izdvaja od svih ostalih trenera njegove generacije jest nevjerojatna sposobnost predviđanja smjera u kojem će se nogometna igra razvijati godinama unaprijed. U vremenima kada je fizička priprema bila tek usputna aktivnost koja se odrađivala bez ikakvog jasnog plana, on je prvi koncipirao i uveo rigorozni intervalni trening, metodu koja se danas smatra apsolutnim standardom u svim ozbiljnim sportskim organizacijama diljem planete. Njegova jasna vizija stvaranja takozvanih univerzalnih igrača, onih koji mogu besprijekorno funkcionirati na više različitih pozicija i brzo se prilagođavati situaciji na terenu, bila je nekoliko desetljeća ispred svog vremena. Bio je iznimno poznat po tome što je tijekom apsolutno svakog treninga stajao uz aut-liniju s debelom bilježnicom u koju je minuciozno zapisivao svaki krivi pas, svaku lošu kretnju i svaki trenutak dekoncentracije svojih igrača.
Nakon treninga bi im individualno i detaljno ukazivao na pogreške. Također je prvi u svijetu profesionalnog nogometa shvatio i primijenio važnost aktivnog odmora za brzu regeneraciju mišića. Njegov analitički pristup igri bio je nevjerojatno sličan onome što danas rade najpoznatiji svjetski stratezi. Svojim strogim inzistiranjem na spartanskoj disciplini, detaljnoj analizi protivnika i taktičkoj fleksibilnosti, on je zapravo bio preteča trenera poput Josea Mourinha ili Diega Simeonea. Unatoč inovacijama koje su zauvijek promijenile sport, njegov rad i naslijeđe dugo su ostali skriveni, nepravedno potisnuti iz službenih povijesnih knjiga u njegovoj domovini.
Nakon svog turbulentnog i iznenadnog odlaska s klupe Barcelone, iskusni stručnjak nastavio je svoj nevjerojatni put oko svijeta postavši pravi globalni nogometni nomad. Svoje ogromno znanje i iskustvo prenosio je vodeći nacionalne selekcije Kuvajta, Bahreina i Novog Zelanda, a dubok trenerski trag ostavio je i radeći u klupskom nogometu na potpuno udaljenim kontinentima, marljivo trenirajući australski South Melbourne Hellas te saudijske velikane Al Nasr i Al Hilal. Njegova impresivna karijera obuhvatila je čak 11 različitih klubova i sedam nacionalnih reprezentacija na četiri različita kontinenta, čime se doista malo koji stručnjak u bogatoj povijesti nogometa može iskreno pohvaliti. Unatoč silnim profesionalnim pobjedama, velikom bogatstvu i neupitnom ugledu koji je uživao u inozemstvu, njegov osobni i privatni život bio je uvelike obilježen dubokom samoćom i nostalgijom za krajevima koje je morao napustiti. Nikada se nije ženio niti je imao djece, a apsolutno cijeli je svoj životni vijek posvetio isključivo proučavanju nogometa i usavršavanju svojih metoda. Bio je iznimno cijenjen zbog svog predanog humanitarnog rada, a poznato je da je slao golema financijska sredstva za izgradnju sakralnih objekata u Beogradu. Preminuo je u potpunom miru 1995. godine u dalekom Melbourneu, a svu svoju impresivnu imovinu ostavio je u nasljeđe lokalnoj crkvenoj zajednici u Australiji.
Otvori KEKS Pay
Imate li vi ikakvog drugog posla, nego po cijele dane samo huškati i potkurivati 100 godina stare podjele? Ne dijelite, spajajte!