Nakon što je 15-godišnji Viktor Kvesić postao svjetskim kadetskim prvakom u karateu, hercegovačka obitelj Kvesić postala je jedinstvenom u hrvatskoj sportskoj povijesti. Posebna je po tome što je iznjedrila čak tri prvaka – najstariji brat Anđelo je dvostruki europski prvak, srednji brat je bivši svjetski i europski prvak, a sada im se pridružio i njihov najmlađi brat, koji nosi pobjedničko ime Viktor. I eto vam dokaza one stare latinske "nomen est omen" značenja "u imenu je sudbina".
Nisu Kvesići postigli više od dvojaca iz obitelji Sinković ili Kostelić, za koje možemo reći da su neponovljivi, ali jesu posebni jer govorimo o čak trojici trofejnih sportaša iz iste obitelji u rasponu između Anđelove 31 i Viktorovih 15 godina starosti.
Iznenadio i braću velikane
Ono što ovu priču čini još ljepšom jest to što su na nedavnom Svjetskom prvenstvu održanom u poljskoj Bielsko-Biali najmlađeg brata bodrila obojica starije braće, a nazočan je bio i otac Stipe. I sva trojica su neizmjerno uživala u uspjehu najmlađeg Kvesića, koji je tada kazao:
– Nakon što sam se kvalificirao za Svjetsko prvenstvo, znao sam da sam dovoljno dobar da mogu do medalje, ali da ću postati svjetski prvak, tome se nisam nadao.
Nisu se tome nadala ni njegova trofejna braća.
– Prvi nastup na velikom svjetskom natjecanju i odmah zlato. Iznenadio nas je sve. Znali smo da je talentiran, no ipak je to kadetski uzrast, a klinci u tim godinama dosta osciliraju. No Viktor je turnir odradio usredotočeno i smireno, kao da ima deset godina iskustva nastupanja na takvim natjecanjima – kazao je Anđelo, a iznenađen je, ugodno, bio i srednji brat Ivan:
– Nisam imao velika očekivanja jer mu je ovo bilo prvo veliko svjetskog natjecanje. Mislio sam, dobit će par mečeva i bit će to za njega super i tek kada je ušao u polufinale, postao sam svjestan da je na tragu velikog uspjeha. Štoviše, tada me uhvatila trema.
Srećom, kod Viktora treme nije bilo, što nam je posvjedočio i Ivan.
– Pitao me je prije svog finala: "Je li normalno da uopće nemam tremu", na što sam rekao da meni na njegovu mjestu to ne bi bilo normalno, no možda njemu jest. Možda je tako zato što nismo radili nikakav presing pa je bio opušten.
Koliki je bio gušt, a koliki stres pratiti put mlađeg brata ka svjetskom vrhu, pitali smo Anđela:
– Bio je to veliki gušt, ali i veliki stres jer lakše se boriti nego navijati za nekog tako bliskog. I Ivan i ja smo došli na natjecanje smireni, voljni da ga podržimo i da mu maknemo teret s leđa, ali i da mu budemo dodatni motiv, i tako je i bilo. Očito smo mu bili vjetar u leđa.
Da je tako, povrdio je i sam Viktor:
– Moja braća igraju veliku ulogu u mom karate razvoju. Imaju ogromno iskustvo, a to je nešto što se ne može platiti.
Što mu se sviđa kod jednog, a što kod drugog?
– Kod Ivana mi se sviđa način na koji kontrolira meč i ritam u kojem radi borbu, a ja više i građom i stilom podsjećam na njega. Anđelo pak ima poseban stil, radi malo čvršći karate pa se mnogi ustručavaju ući s njim u klinč.
Premda mu starija braća jesu uzori, nisu bila u prilici puno sudjelovati u njegovu razvoju osim dobrim savjetima, o čemu Anđelo kazuje:
– Viktor se rodio u kući u kojoj se osvajaju medalje i to već godinama. On od kada zna za sebe, gleda naše mečeve i prati naše uspjehe. Čak i prije no što je počeo trenirati karate, izvodio je po kući neke udarce imitirajući nas. I sigurno da je to nasljeđe igralo neku ulogu.
Novi svjetski prvak imao je čak tri dočeka.
– Dočekali su me u klubu, ali i u školi, čemu se nisam nadao. Meni je u glavi bilo samo da stignem na nastavu, a tek kada sam vidio pun školski hodnik, shvatio sam da je to doček meni u čast.
Je li sada zvijezda u svojoj školi, u kojoj je upisao smjer špedicije i logistike?
– Možda u nečijim očima jesam, no ja sebe takvim ne smatram.
A ono što je činjenica jest da je Viktor tako mlad već postao ujak:
– Ujak sam već nekoliko godina jer sestra Ivona, inače Ivanova blizankinja, ima dvoje djece, sina Ivana i kći Esteru.
Obitelj Kvesić i dalje živi od pizzerije "Don Angelo".
– Pizzerija je u Širokom Brijegu, a mi živimo u obližnjem selu Kočerinu.
A kako se odgajaju šampioni u obitelji Kvesić, kako su to činili tata Stipe i mama Dijana, ispričao nam je Ivan.
– Nismo razmaženi. Imamo sve u životu, ali smo odgojeni tako da se zna da se za svoj status moramo izboriti, samo da poštovanje moramo zaslužiti. Viktoru je dano do znanja da ga nitko neće tapšati po ramenu samo zato što je brat Anđela i Ivana. Ako želi da ga ljudi poštuju, morat će se sam za to izboriti, a mi ćemo uvijek biti tu da mu u tome pomognemo.
I ja ću vjerojatno u Zagreb
Hoće li se i Viktor zaputiti prema Zagrebu, kao i njegova braća, koja su članovi Karate kluba Hercegovina Zagreb?
– Vjerojatno ću i ja prema Zagrebu. Ivan je otišao uoči četvrtog razreda srednje škole, a Anđelo uoči prve godine fakulteta – kaže Viktor.
– Viktor je tek krenuo u prvi razred srednje škole i jednog će dana i on u Zagreb. No procijenili smo da je zasad prerano. Recimo, ja sam došao u četvrti razred srednje škole. Vidjet ćemo kako će se razvijati, ali će za koju godinu sigurno morati doći u Zagreb – ističe Ivan, dok nam je Anđelo pak nešto rekao o njegovoj seniorskoj perspektivi:
– Naravno da on još puno toga treba doraditi, no visok je, već sada ima 194 centimetra, i jako dobro koristi prednju ruku i prednju nogu, i teško mu se približiti na toj distanci. A i ne znamo koliko će još rasti, no neće biti zgorega ako ode i do dva metra. Nije zgorega biti duži od suparnika ako to znate iskoristiti.
Otvori KEKS Pay
