Prije 40 godina prestala je s radom grupa Police. Nakon albuma „Synchronicity“, uspješne svjetske turneje i najvećih hitova karijere poput „Every Breath You Take“, trojka je u jeku najveće slave 1983. hrabro odlučila da su sve rekli. Tko bi se još odlučio na takav razlaz u trenutku svjetskog uspjeha, pitanje je za analizu, jer tako nešto mogu napraviti samo ljudi svjesni svojih mogućnosti, a svakako planova koje su imali i možda ih skrivali.
Gledajući iz ove perspektive 40 godina kasnije, očito je da je Sting imao još dosta toga za pokazati i vjerojatno pažljivo isplanirao početak solo karijere. Iako je kao frontmen imao najviše izgleda za uspjeh, sumnjam da je i ona sam tada mislio da će biti baš ovoliko uspješan idućih 40 godina, sve do danas.
GALERIJA: Legendarni Sting vraća se u Arenu Zagreb i obećava spektakl
Prije nego je postao takva solistička zvijezda, Sting je krajem sedamdesetih u društvu gitarista Andyja Summersa i fenomenalnog bubnjara Stewarta Copelanda u okviru The Police bio jedan od važnijih čimbenika modernizacije pop-glazbe. Za razliku od mnogih rock postava koje su nicale kao gljive poslije kiše, tj. nakon proloma punka i novog vala, Police su kao prihvatljiviji proizvod od rock-gerile stekli masovnu popularnost kojom su se od tada novijih imena mogli pohvaliti još samo Dire Straits. Ukratko, bez obzira na ukuse, postali su „zakonodavci“ novog mainstreama, grupe koje su mimo vladajućih trendova, čak i netipično za tadašnje vrijeme, ponudile nešto što je „kliknulo“ s masovnom svjetskom publikom i otvorilo mogućnost za jack-pot koji traje sve do danas.
Ritmička lepršavost „policajaca“ presudno je pomogla uključivanju reggae i ska patenta u srednju struju pop-glazbe i na gramofone publike opće prakse, do te mjere da je i kod nas osnovan bend Parlament koji je, čak i mimo „poblajhanih“ frizura bubnjara Dražena Šolca, basista Dubravka Voriha i gitarista Zorana Cvetkovića (odbjeglog člana Prljavog kazališta i Parnog valjka u samo dvije godine), bio očita replika Stingova društva.
VEZANI ČLANCI:
Na odličnim prvim albumima „Reggatta de Blanc“ i „Outlandos d'Amour“ nalazio se pregršt pjesama koje je Sting nastavio izvoditi i tijekom solo karijere, ali više nikada u ovako nabrijanom izdanju kao u tada. Samo jednom, 2007. godine The Police su se ponovno sastali na povratničkoj turneji koju sam uspio vidjeti u bečkoj Stadthalle-i. Usmjerivši se prema listi najvećih hitova teško su mogli pogriješiti u sat i četrdeset minuta svima poznatih pjesama. Stingova odlična vokalna forma s usporednim sviranjem bas gitare bila je očekivana s obzirom na stalnu i stabilnu solu karijeru, a nije se moglo poreći da su pjesme koje i danas zvuče prilično moderno izveli na razini koja nije kompromitirala njihovu prošlost. I pritom su još i ozbiljno zaradili.
Sting se 27. svibnja vraća u Arenu Zagreb, samo godinu i pol nakon zadnjeg nastupa tamo. I koliko god bio prekomjerno prisutan, moram priznati da je to bio odličan nastup, a sad ostaje za vidjeti je li u godini i pol dana odlučio nešto promijeniti ili pouzdanom strategijom ponoviti opća mjesta karijere s kojima je postao jedan od najuspješnijih glazbenika novodobne pop ere.
Već prvi album „The Dream Of The Blue Turtles“ i turneja zabilježena na odličnom koncertnom filmu i albumu „Bring On The Night“, skupa s nastupom na Live Aidu 1985., pretvorili su Stingovu solo karijeru u vijest koja će potrajati više od jedne epizode. Dapače, tadašnji bend s jazzistima poput klavijaturista Kevina Kirklanda i saksofonista Branforda Marsalisa u postavi – i basistom Darrylom Jonesom, kasnijim članom Rolling Stonesa, koji je lani, kao i tadašnji Stingov bubnjar Omar Hakim ove godine, stigao na Zagreb Jazz Festival - pokazali su tipičan redizajn osamdesetih.
Sting je, naime, prije Police, dok je još bio učitelj u školi, krenuo kao (doduše neuspješni) jazzist, a baš ta sredina osamdesetih bila je savršena da se vrati prvoj pop-jazz ljubavi u vrijeme dok se bjelačka britanska pop-scena nakon punka i novog vala vraćala plesnom hedonizmu i raznim crossover sviračkim stilizacijama novih pop-zvijezda. Sting je tu „uletio“ kao idealan kandidat, a budući da je bio i sposoban autor, nije me začudilo kad je 1988. godine na koncertu Amnesty International u Budimpešti, najveći masovni uzdah iz publike na stadionu stigao kad je dugokosi plavokosi Sting skinuo košulju i pokazao – torzo. Bio je to znak da nešto ne štima u svijesti publike koja je tamo (valjda) došla zbog borbe za ljudska prava sa Springsteenom, Peterom Gabrielom, Stingom, Tracey Chapman i Youssou N'Dourom.
Iako bivši učitelj nikada nije pripadao novovalnom kružoku do kraja, albumi grupe Police ipak su se kretali usporedljivo ubrzanim i modernim glazbenim terenom, a već je tadašnja sklonost reggae glazbi i plesnim ritmovima nagovijestila kasnije Stingove stilističke promjene. Odmah nakon odlaska iz The Police, Stingovi solo albumi kretali su se naizmjeničnim pravcima, često i u suprotnim smjerovima, i na sebe uključivali mnogobrojne pokušaje prevođenja pop glazbe na različite jezike. Jazzističke ukrase i funk ili latino utjecaje, pa i house ili čak i hip hop, bilo je moguće pronaći na mnogim Stingovim samostalnim albumima, iako je sve skupa ponekad sličilo šminkerskom celofanu nego autorskoj neophodnosti.
GALERIJA: Potpuno je jasno da domaća publika, kao i svjetska, podupire Stinga kao jednu od omiljenih pop figura zadnjih desetljeća
No, bez obzira koliko se bunili zbog otkrivanja tople vode ili hitova poput „Desert Rose“ s alžirskom etno-zvijezdom Chebom Mamijem, koji je stigao desetak godina nakon sličnih pokušaja Petera Gabriela i Youssou N'Doura, nije se moglo olako otpisati očiglednu Stingovu muzikalnost. A ako fizičkoj markantnosti i sviračkoj spremi – sjajan je basist i pjevač, pa i gitarist – dodamo prepoznatljivu boju glasa, nije čudno da se pretvorio u megazvijezdu čije su društvo osamdesetih činili podjednako bezbojni Mark Knopfler, Elton John, George Michael, Eric Clapton i ostali sudionici dobrotvornih koncerata u prisustvu princa Charlesa i princeze Diane.
Nakon što se dobrovoljno odrekao nasilnih spajanja klavirskih jazz ljestvica umetnutih u hit-singleove s početka solo karijere, stvari su krenule manje pretencioznim smjerom. Novije turneje poput „Back To Bass“ s kojom je 2012. stigao u Arenu Zagreb, ili deset godina kasnije na spomenutoj prošlogodišnjoj turneji „My Songs“ na kojoj se predstavljao kao kantautor „svojih pjesama“, pokazale su da mu pogubne eskapade sa simfonijskim orkestrom, s kojim je u Arenu Zagreb došao 2010, bile samo pretenciozno prepakiravanje dobrih pop pjesama u celofan suvišnih i kičastih orkestracija.
No, Sting lani zamalo nije niti došao u Zagreb, jer je turneja planirana za početak 2022. prvotno otkazana zbog rata u Ukrajini. U tom trenutku Sting je odreagirao najbolje u karijeri, baš na tragu nekadašnjeg sudjelovanja na turneji „Amnesty International“. Umjesto da krene svirati i pjevati, bilo je deplasirano očekivati da bi se glazbenici odvažili na zabavu u trenutku dok im publika gine pod granatama. I Sting je bio jedna od tih zvijezda koja se uključila u osudu bezumnog rata kojeg nakon tridesetak godina mira i pada zavjesa i zidova, nitko u Europi nije očekivao.
Sting je poput mnogih istupio protiv rata u Ukrajini i na svom Instagram profilu izveo „Russians“, pjesmu protiv hladnoga rata iz 1985. s njegovog ranije spomenutog prvog solo albuma „The Dream Of The Blue Turtles“. Posvetio ju je izravno „hrabrim Ukrajincima koji se bore protiv brutalne tiranije, kao i brojnim Rusima koji prosvjeduju protiv tog bijesa unatoč prijetnji uhićenjem i zatvorom“. „Rijetko sam pjevao ovu pjesmu otkako je napisana“, poručio je, „jer nisam mislio da će opet postati relevantna. Mi, svi mi, volimo svoju djecu. Zaustavite rat“, citirao je Sting stih svoje pjesme „da i Rusi vole svoju djecu“, koja je skoro četrdeset godina nakon objavljivanja govorila da se zapravo ništa nije promijenilo.
Najbolji dio Stingova opusa oduvijek je bio onaj najjednostavniji, ili barem kad je bio najizravnije izvođen na koncertima. Na tome je inzistirao i prilikom zadnjeg dolaska u Arenu Zagreb krajem 2022.: balade „Fields Of Gold“, pjesme poput „Mad About You“ i „All This Time“ ili pop rafinman s daškom duše u „Brand New Day“ i „If I Ever Loose My Faith In You“. Najkraće, Sting je previše puta u karijeri znao biti „hladan kao špricer“. Takav postupak mehaničkog kompiliranja Stinga je često prokazivao kao hladnokrvnog stilista, ali, bez obzira sviđao vam se ili ne, ostaje neospornim da je vlasnik kataloga odličnih pjesama, što mu masovna publika, pa i naša, redovito potvrđuje dolaskom na koncerte.
VIDEO: Umag pjeva u jedan glas: Baby Lasagna otpjevao 'Rim Tim Tagi Dim'
