Legendarni irski rock bend U2 objavio je novi album „Carnaval De Luz”, izdanje koje donosi novi glazbeni zaokret i nastavlja priču započetu dvama EP-jevima „Days of Ash” i „Easter Lily”, objavljenima ranije ove godine. Novi album stiže uz najavu velike svjetske stadionske turneje „Carnaval De Luz presents: The Greatest Show On Earth”, kojom će Bono, The Edge, Adam Clayton i Larry Mullen Jr. tijekom 2027. ponovno izaći pred publiku diljem svijeta. Turneja će početi u veljači u Latinskoj Americi, a europski dio otvorit će 26. travnja u Stockholmu. U2 će potom nastupiti u Parizu, Barceloni, Sevilli, Lisabonu, Amsterdamu, Londonu, Berlinu i Milanu, a zbog velikog interesa već su dodani i novi koncerti. U planu su i nastupi u Sjevernoj Americi te povratak u Irsku 2028. godine. U razgovoru s članovima grupe otkrili smo kako je nastajao novi album, što ih je nadahnulo za karnevalsku tematiku, koliko su u njegov zvuk utkali latinoameričke i karipske ritmove te kako nakon više od pola stoljeća zajedničkog muziciranja i dalje pronalaze razloge za stvaranje nove glazbe.
Kako je album povezan s dva EP-a objavljenima ranije ove godine? Jesu li sve pjesme nastale tijekom istog, duljeg razdoblja rada?
Bono: Da, sav je materijal dio istog ciklusa, pretpostavljam da bismo to tako mogli nazvati. I nije sve moglo stati na jedan album pa smo, da smo neke ključne dijelove priče provukli na dva EP-ja.
EP Days of Ash bio je brz i snažan odgovor na svjetska zbivanja. Zašto ste osjećali toliku hitnost da reagirate?
Bono: Činilo se da je pravi trenutak za pisanje tih protestnih pjesama. Mi u bendu smo došli do točke u kojoj je ono najveće protiv čega prosvjedujemo obično nešto što se događa u našim vlastitim životima, u našoj vlastitoj savjesti. Ali dođe vrijeme kada treba pisati o trenutku u kojem se nalazite.
U2 je poznat kao demokratski bend u kojem su za svaku odluku potrebna četiri glasa. Dakle, svi ste podržali ideju da EP-jeve objavite kao iznenađenje, bez prethodne najave?
Bono: Za odlazak na toalet uglavnom nisu potrebna četiri glasa (smijeh). Za važnije stvari jesu. Nije uobičajeno da bismo htjeli učiniti nešto tako ekstremno bez suglasnosti sve četvorice. Svi su bili za.
The Edge: Da, konsenzus je ukorijenjen. Bila je to ideja koja je dobivala zamah. Imali smo dojam da se pjesme nisu u potptunosti uklapale u ono u što se album počeo oblikovati, pa se sve odvijalo spontano, otprilike.
Bono: Ideju koja stoji iza cijelog albuma postalo je preteško ostvariti na samo jednom... nosaču zvuka („platter“, eng). Nikad nisam mislio da ću izgovoriti izraz „nosač zvuka”... ali upravo jesam. Vau! Samo važni rock kritičari govore „nosač zvuka”, a čak ni oni to ne rade još od, recimo, kasnih šezdesetih.
Kako se zatim razvijala karnevalska tema albuma?
Bono: Na novi teren čak nas nije odvela ponuda glazbenih mogućnosti koje se se otvorile. Tamo su nas odveli stihovi. Postoji savršen narativni luk kada doista shvatite što Carnaval predstavlja. To je vjerska svetkovina koja se održava prije Korizme, svojevrsno slavljenje prije odricanja. Zatim slijedi 40 dana lutanja pustinjom, tijekom kojih biste navodno trebali jesti samo ribu ili se barem nipošto ne zabavljati (smijeh). Ali znate, uz to dolaze meditacija i promišljanje, što je, smatram, korisno u ovim vremenima. A zatim se pojavljuje i mogućnost transcendencije, što je zapravo povezano s Uskrsom. Pomislite, primjerice, na album Easter Patti Smith. Ipak, u Irskoj od Carnavala nismo dobili mnogo slavljenja mesne hrane. Dobili smo više odricanja, a velika karnevalska večer na sjevernoj dijelu Dublina svodila se na dvije palačinke. No na jugu Europe ili u Južnoj Americi Carnaval je nešto sasvim drugo.
Gledano tematski, smatrate li deluxe verziju albuma Carnaval De Luz, nakon koje slijede dva EP-ja, dvostrukim albumom?
Bono: Da, Carnaval De Luz zapravo je prvi dio dvostrukog albuma, dok su treća i četvrta strana već objavljene kao EP-jevi Days of Ash i Easter Lily. Dakle, tipično za U2, sve smo napravili obrnutim redoslijedom. Ali sada počinjete uviđati kako Carnaval prelazi u Days of Ash, a zatim u Easter. Imate Can’t Stop Us Now, pjesmu koja je zapravo o prijateljstvu. Album je mogao završiti s tom pjesmom, ali zatim čujete te glasove i osjetite prelazak granice, a dok je prelazite, Dolly Parton pjeva vam Torn. Ključan trenutak donosi prijelaz iz pjesme Torn u American Obituary.
Na cijelom albumu čuje se utjecaj latinoameričkih i karipskih ritmova. Kako ste ih uklopili u zvuk U2?
Larry Mullen Jr.: Mnoge su izvorne ideje sadržavale reference na latino ritmove, a moj je izazov bio pokušati ih rastaviti i vidjeti što mogu učiniti kako bih ih učinio svojima. S tim ritmovima to nije baš lak zadatak budući da su vrlo jasno definirani.
Adam Clayton: U posljednje vrijeme mnogo više slušam socu. Doživio sam je kao vrlo osvježavajuću i poletnu. Pretpostavljam da se to nekako uvuklo u grooveove. Na primjer, u Street of Dreams, osjećaj ritam-sekcije duboko je ukorijenjen u soci. Ali mislim da je Larry u pravu: 24 pjesme, doajte tome dva EP-ja i album, to je vrlo širok raspon stilova i tonova. Ove sam godine bio na Carnivalu u Trinidadu i ondje čujete bendove kao da vode pravi glazbeni dvoboj, natječući se jedni protiv drugih, i to je hipnotizirajuće.
The Edge: Jednostavno nas jako interesiraju ritualna okupljanja i njihova važnost. Za nas su glazbeni festivali jedna inačica takvih okupljanja. Ljudi dolaze zajedno sa zajedničkim idejama. Traže zajednicu. Traže nešto što smisleno, nešto za osobnu preobrazbu… gotovo kao da tragaju za načinom da ponovno procijene kamo idu i što se događa u svijetu. Dakle, iako se na nekoj razini čini da se samo žele maknuti od svakodnevice i zabaviti, to je zapravo važno. Jako važno. Prepoznajemo to i kod sebe (smijeh).
Bono: Edge je, kao što svi znate, poznat po valjanju u blatu.
The Edge: Sad znate. Nego, ljudi misle da Carnaval ima određen datum. Zapravo ima stav. To je važno i upravo se s tim želim što više uskladiti.
Bono: Mislim da Edge zapravo želi reći da nitko ne sluša tekstove pjesama... Što mi već neko vrijeme govori, premda je, moram dodati, i sam pridonio nekima sjajnima.
La Reina, primjerice, slavi kraljicu festivalske povorke...
Bono: Naišli smo na taj običaj „kraljice na jedan dan”, u kojem se odabere netko s ulice, osoba skromnih mogućnosti, i postavi u središte cijele povorke. To je tako briljantan običaj.
Ključne pjesme na albumu, The Mirror Maker (Rosalía) i Silencio, zvuče kao da su snimljene uživo, dok vas četvorica zajedno svirate u istoj prostoriji. Kako tu energiju prenosite na snimku?
The Edge: Na neki smo način razgradili ideju benda. Radili smo zajedno u prostoriji i dobili nekoliko sjajnih izvedbi, ali radili smo i u parovima te pojedinačno. Jednostavno smo dopuštali nadahnuću da nas odvede kamo god želi, a mi bismo ga slijedili, i tako je sve ostalo vrlo svježe. Nikad nismo imali osjećaj da se to pretvorilo u posao. Došao bih, a Larry bi možda već snimio bubnjeve s Adamom i to bi me oduševilo. Ili bih došao s gitarskom dionicom i dodao je onome što smo već napravili. Bend je uvijek bio prisutan u ključnim trenucima, ali nismo se ropski držali pristupa: „Ovako ćemo napraviti album.” Pustili smo pjesmama da nam kažu što trebamo učiniti.
Bono: Mislim da sve bolje razumijemo što rock and roll bendovi mogu učiniti, a drugi bendovi ne mogu, a to je ta minimalistička kvaliteta. Primjerice, snimke The Policea, prva tri albuma, kada ih slušate, toliko su jednostavne. Nirvana je također imala tu minimalističku crtu. Zvukovi tako zauzimaju više prostora. Kada smo snimili Vertigo, snaga je proizlazila iz toga što nije bilo nasnimavanja. Zato smo pokušavali maksimalno raščistiti zvuk kad god smo mogli. Ali opet, kad bi bilo samo to, vratili bismo se albumu War. Jednako nas zanimaju i druge boje, raspoloženja i osjećaji albuma The Unforgettable Fire. Mislim da nešto od toga postoji i u Carnaval De Luz.
Prošlo je više od 50 godina otkako je Larry na oglasnu ploču Mount Temple Comprehensive School stavio poruku: „Bubnjar traži glazbenike za bend”. Djeluje li to kao da je bilo prije pola stoljeća ili vam se na neki način čini kao da je bilo jučer?
Larry: Ruku na srce, ne mogu reći da mi se čini kao da je bilo jučer. Čini se kao cijeli život. Snimiti ovaj album i objaviti ga u našoj 50. godini nešto je što, mislim, nitko od nas nije mogao predvidjeti. Ovaj album na neki način djeluje kao potvrda svih onih mladenačkih ideja da ćemo osnovati bend i promijeniti svijet. Ne mislim da smo to nužno učinili, ali sigurno smo ga promijenili za sebe. (Smijeh.) Doista mi nije jasno kako smo uspjeli opstati toliko dugo.
The Edge: Mislim da još uvijek imamo jednako složene emocije kao kada smo dobili priliku snimiti prvi, pa drugi album. Taj osjećaj nikad ne nestaje. Ne znam je li riječ o kombinaciji osjećaja da se to uistinu događa nama i istinskog razumijevanja koliko smo sretni što nam je pružena ova prilika. Uspjeli smo opstati ponajprije zbog naše predanosti samom konceptu benda. Taj osjećaj nikad ne zastarijeva. I dalje je izvanredno moći stvarati glazbu s prijateljima i raditi ono što radimo.
Uvodni stihovi pjesme If the World Is at War We Better Not Be referiraju se na osnivanje benda u školskom dvorištu...
Bono: Koliko si imao godina, Larry, kada si postavio poruku?
Larry: Četrnaest.
Bono: A ja sam imao šesnaest. Adam je imao šesnaest. Edge, ti si imao petnaest.
The Edge: Zapravo petnaest i pol, čisto da uđe u zapisnik.
Bono: A te četvrtine i polovice mnogo znače kada ste u školskom dvorištu. Da, ovo je zanimljiva opaska bila. Ideja koja stoji iza svega ovoga postala je veća od nas. U2 je svojevrsna pobjeda onoga što ne znate, a upravo to može biti vaša najveća snaga. Nismo znali protiv čega se borimo. Da jesmo, vjerojatno ne bismo ni krenuli. Larry mi je sada, premda to vjerojatno još nije spreman priznati, duboko zahvalan što sam promijenio ime iz The Larry Mullen Band u The Hype, što je mnogo točnije opisivalo naše ambicije. A zatim smo postali U2.
Na ovom albumu zvučite kao da ponovno posežete za početnim punk uzorima benda?
Bono: Ono što smo imali ne bi se moglo dogoditi bez onoga što se s punk rockom događalo u New Yorku i Londonu. Kada ste s petnaest ili šesnaest godina vidjeli The Clash i Ramones, ili što god je bilo aktualno, stekli ste vjeru da i vi to možete učiniti ako imate originalnu ideju. Ispostavilo se da je originalna ideja bila izbjegavati očite akordske progresije, note i teme te izgledati upečatljivo. Što nam je uspjelo, osobito meni, uz neke čak i komične rezultate (smijeh). Ali najistaknutije je to što smo mi doista vjerovali u sve to.
Adam: Nismo osobito dobri u prog rocku pa se vraćamo stvarima uz koje smo odrasli, onima koje su nam na vrlo instinktivnoj razini davale zamah, snagu i uzbuđenje. Mislim da smo te stvari ponovno pronašli u ovim pjesmama. Riječ je o tome kako doći do biti emocije pjesme i kako pokrenuti ljude. Uvijek smo vrlo strogi prema sebi kako ne bismo dodali previše toga što odvlači pozornost ili oduzima nešto od ključne misli ili emocije.
Bono: U Silencio smo ubacili mali hommage Ramonesima i svaki put kad ga čujem nasmije me: „Where did our love go? Hey! Jesus of Rio”.
Ima li naslov albuma ikakve veze s neobjavljenom eksperimentalnom pjesmom The Beatles iz 1967., Carnival of Light? Ili je riječ o slučajnosti?
The Edge: Slučajnost je u smislu kozmičkog sklada, znate. Bilo je to gotovo kao potvrda kada smo rekli: „O, vau, The Beatles imaju neobjavljeno djelo koje se zove Carnival Of Light.” Samo smo pomislili... sjajno.
Što vas je kod The Mirror Maker nadahnulo da napišete pjesmu u čast Rosalíje?
Bono: Pa, doista je lijepo pisati o nekome tko se jako razlikuje od nas. Potrebna je određena doza narcizma da biste bili pisac, glumac ili glazbenik. Postoji određena količina promišljanja i gledanja sebe u zrcalu… ali i svijeta koji se u tom trenutku nalazi iza vas. Pogledate u zrcalo, vidite što je iza vas i pišete o tome. Ali postoje umjetnici koji žele probiti zrcalo i prijeći na drugu stranu. Zanima ih metafizičko, ako mogu tako reći, jednako kao i fizičko. Patti Smith klasičan je primjer. A pretpostavljam da je Jim Morrison s razlogom napisao Break On Through (to the Other Side), zar ne? Ne znam dovoljno da bih znao je li tako razmišljao, ali kladio bih se da jest. Rosalía to ima. Zanimaju je fizičko i metafizičko, a način na koji istražuje svoj katolicizam tako je svjež.
Adam: Mislim da je Rosalía nevjerojatna, a Lux je fantastičan album. Zanimljivo je pratiti odluke koje donosi i način na koji ih predstavlja.
The Edge: Rosalía suvremenoj glazbi donosi toliko toga iz flamenca, opere i svih drugih formi koje je proučavala. Čak i u interpretacijama i nastupima uvodi reference na likovnu umjetnost i elemente koji obično nisu dio pop glazbe. To je bogatstvo iznimno važno.
Bono, u šaptanom središnjem dijelu pjesme The Mirror Maker, „When I was in that hall of mirrors/I could only see my own face”, kao da priznajete da ste se osjećali nesigurno kada ste prvi put postali slavni?
Bono: Da. Bolje je biti takav nego o tome pisati pjesme. Ali to je najteže. A ipak, neki su ljudi nevjerojatni. Recimo Noel Gallagher. On je uvijek svoj, isti je neposredno prije izlaska na pozornicu, na pozornici i dok razgovara s vama. Ja još nisam stigao dotle. I... dakle... ta samosvijest... Vjerojatno sam najbliže sebi ili najslobodniji kada sam na pozornici i izgubim se u pjesmi.
Je li Rosalía čula pjesmu?
Bono: Da, došao sam do njezina broj i nazvao je, a ona je rekla: „Više volim poruke.” Sada shvaćam da joj je engleski vrlo dobar i da razlog nije bio strah od irskog naglaska (smijeh). Mislim da se vjerojatno samo htjela zaštititi od toga da je netko nagovori na nešto što joj se ne sviđa. A pjesma joj se svidjela, što je sjajno. I više nisam razgovarao s njom. Samo smo se dopisivali. Bila je to prekrasna, nadahnjujuća prepiska.
U međuvremenu, u spotovima za The Greatest Show on Earth i Can’t Stop Us Now ponovno ste s redateljem Antonom Corbijnom otišli u kalifornijsku pustinju...
The Edge: Fascinantna je neutralnost pustinje. Ta odsutnost svega. To je vrlo meditativno mjesto. Za mene je poput utočišta. Kada odem onamo, mogu osjetiti veliku mirnoću. Mislim da smo svi trenutačno bombardirani neumoljivom bujicom negativnosti. To je na neki način i nadahnuće za naš album: što možemo reći kao odgovor ne samo na stvarne loše vijesti nego i na neumoljiv osjećaj beznađa s kojim se mnogi svakodnevno nose. A ja ne mislim da je situacija beznadna, doista ne mislim. Mislim da se moramo oduprijeti cinizmu ili osjećaju da nema nade. Jer ako se ikad prepustite tom osjećaju... igra je gotova, znate? Zato se treba držati osjećaja da se stvari mogu obnoviti, promijeniti, skrenuti u drugom smjeru i donijeti iznenađujući rezultat. Za mene je pustinja upravo to, mjesto na kojem sve nekako počinje iznova.
U ključnim scenama spota The Greatest Show on Earth pojedini članovi benda nose impresivno bujne brade...
The Edge: Nažalost, primijetit ćete da budžet za brade nije bio dovoljan i za Bona. Bilo mi ga je jako žao u spotu jer je u tom smislu ostao zakinut.
Larry: Definitivno sam znao da sam u spotu Antona Corbijna. Jer nitko drugi koga poznajemo ne bi smislio nešto tako apsurdno. Kako se pokazalo, bilo je prilično oslobađajuće biti bradati. Ali definitivno se nisam osjećao potpuno kao ja.
Kako je pokojna, velika Dolly Parton završila kao gošća u pjesmi Torn?
Bono: Željeli smo raditi s njom i već smo neko vrijeme to pokušavali. Radili smo na još jednoj pjesmi imajući nju na umu i pustio sam joj je preko telefona. Rekla je: „To je lijepa pjesma, ali malo je previše irska za mene, ako ne zamjerate što to tako kažem.” Bila je, naravno, jedna od najvećih autorica pjesama svih vremena. Zato sam je pitao ima li kakvih ideja, a itekako ih je imala. Osmislila je prvu verziju te pjesme, a naslov Torn bio je njezin. U to je vrijeme bila bolesna, ustala je iz postelje i potpuno se unijela u tu vokalnu izvedbu. To je majstorska lekcija... nijanse i intonacije. Iskreno, u početku nisam htio pjevati uz njezinu izvedbu. Bilo je to iskustvo koje vas učini poniznim. Kakva žena.
Larry: Sjajno je kod te pjesme to što se razvila od mjesta na kojem ju je Dolly prvotno zamišljala do mjesta na kojem se U2 osjećao ugodno. To je jedan od velikih trenutaka na albumu jer se zapravo nikada nije trebala dogoditi. Pjesma je djelovala kao autsajder. A onda odjednom postaje središnja poveznica albuma.
Uz najavu nove svjetske turneje, kako gledate na onu izvanrednu seriju nastupa u Sphereu? Jeste li uživali ostati na jednom mjestu tijekom 40 koncerata 2023. i 2024.? Ili je to u vama probudilo još veću želju za turnejom?
The Edge: Postojale su prednosti poput toga da znate da će zvuk svake večeri biti sjajan jer se ništa nije mijenjalo. Na turnejama su dvorane uvijek drukčije i drukčije se i zvuk ponaša. Svakoga dana sve treba rastaviti i ponovno sastaviti. Zato uvijek postoje izazovi da sve vratite na razinu koju želite. Da, iako smatram da to ima mnogo doista sjajnih strana, ono što nam je definitivno nedostajalo je prilika da odemo i susretnemo obožavatelje ondje gdje se oni nalaze. Upravo tome se jako veselimo.
Bono: Naša je glazba zapravo uvijek bila u razini očiju s publikom. I još uvijek jest. Ljudi u to ne vjeruju jer ste na stadionu. Ali upravo to pokušavamo učiniti, i dalje ostati povezani. I ono najgore mjesto u dvorani nastojimo učiniti najboljim mjestom u dvorani. Nekad je to značilo jednostavno skočiti u publiku. Ali još važnije, za nas je to značilo iskočiti iz publike. Bili smo isti, bili smo dio svoje publike. I mislim da još uvijek jesmo.
Razmišljate li sada o tome kako te nove pjesme predstaviti na pozornici?
Bono: Kako nadmašiti Sphere? Pa, imamo rješenje. Doista imamo nešto. Zaista je izvanredno i vrlo jednostavno. Carnaval se predstavlja na sasvim drukčiji način nego što biste očekivali.
Adam: Jako se veselim izlasku pred našu publiku, a nadam se i da će se ove pjesme doista povezati i s novom publikom.
Bono: Kada ljudi dođu vidjeti U2, neki su s nama jednako dugo kao i mi u bendu. Neki su nas tek otkrili. Naš je prvi zadatak oduševiti same sebe. Zatim želimo pokušati doprijeti do publike, prodrmati im umove i dopustiti njima da prodrmaju nas. Tako je oduvijek bilo.
Za kraj, možete li ukratko opisati Carnaval De Luz?
Bono: U2 ima svoju težinu. I ove pjesme imaju težinu. Ako ga promatrate kao dvostruki album, ima više težine od svega što smo ikada napravili. I da, više svjetla - mnogo više svjetla. Jer upravo u tami svjetlo sjaji snažnije.
Otvori KEKS Pay
