Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 100
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
KESOVIJA, DIKLIĆ I STANIĆ

Trajati toliko dugo i ostati vitalan i zanimljiv publici i medijima kod nas nije uspio nitko osim njih

Zagreb: Dodjela nagrade Nova ploča
Foto: Emica Elvedji/PIXSELL
1/13
03.12.2022.
u 10:30

Govorimo o Terezi Kesoviji, Dragi Dikliću i Stjepanu Jimmyju Staniću, koji su prije desetak dana u Vatroslavu Lisinskom dobili nagrade za životno djelo "Nova ploča" za izuzetan doprinos glazbenoj kulturi. Neki bi pomislili da je pomalo paradoksalno da se nagrada zove "Nova ploča", kad su spomenuti prodali tonu "starih" ploča, a i odavno nisu novotarija na domaćem prostoru.

U vrijeme stalne i već pomalo dosadne priče oko Novog vala kod nas, mnogi zaboravljaju na neke druge valove. Srećom, mnogi ne zaboravljaju na starije valove, potekle pedesetih i šezdesetih godina, čiji su protagonisti i danas aktivni, prkoseći zakonima fizike, kemije i održavanja na pop sceni. No, budući da su činili big bang, iliti veliki prasak domaće zabavnoglazbene scene, pomalo je i logično, mada kod nas ne i baš očekivano, da ih toliko cijene i sjećaju ih se ne samo kritičari, nego i publika i mediji.

Dakako, govorimo o Terezi Kesoviji, Dragi Dikliću i Stjepanu Jimmyju Staniću, koji su prije desetak dana u Vatroslavu Lisinskom dobili nagrade za životno djelo "Nova ploča" za izuzetan doprinos glazbenoj kulturi. Neki bi pomislili da je pomalo paradoksalno da se nagrada zove "Nova ploča", kad su spomenuti prodali tonu "starih" ploča, a i odavno nisu novotarija na domaćem prostoru. Netko možda ne razumije o čemu se radi, ali sve je shvatljivije ako se sjetimo davne televizijske reklame za proizvode Jugotona, današnjeg Croatia Recordsa, kad je slogan "nova ploča, nova ploča" ušao u dnevnu upotrebu i bio sinonim za novotarije na domaćem glazbenom tržištu.

Karijere Tereze Kesovije, Drage Diklića i Jimmyja Stanića neusporedive su s bilo kojima kod nas, izuzev Ive Robića i Gabi Novak, koja je komotno mogla dobiti nagradu uz njih. Njihova trajnost, a prije svega kvaliteta koju su godinama sijali, i značaj koji imaju za domaći kulturni prostor, neprocjenjive su. Namjerno govorim za kulturni prostor, a ne glazbu, jer su "odmalena" značili dotok "daška zapadnog vjetra" u socijalistički sustav, bila to šansona ili jazz. Bitna je tu i njihova nevjerojatna fizička otpornost na sve nedaće s kojima se susreće inteligentniji i ambiciozniji dio domaće glazbene scene, i tako već desetljećima.

Proći kroz sve to a ostati "neokrhnut" i imati današnji izgled i energiju Tereze - kao i pune dvorane - ili jazzistički cool Diklića i Stanića, čini se zamalo pa protuprirodnim činom, da ne velimo "bludom". Čak i ne spominjući godine i uspjehe iza njih, potpuno je jasno da mnogi s današnje estrade izgledaju, a što je najgore i zvuče, kao zamor materijala spram njihove vitalnosti nakon toliko godina provedenih na toj istoj estradi kojoj su udarili temeljne kamene. Arsen Dedić svojevremeno mi je u intervjuu - ironično, ali dovoljno ozbiljno - rekao da je on za Dragutina Tadijanovića "fino i friško". Jer, veliki pjesnik napisao bi godišnje tri stiha, a Arsen dnevno bar tri pjesme, i to odlične, otišao na neku televiziju, održao nastup i pojavio se na nekoj promociji knjige. Možda i svoje.

Slično bi se moglo reći i za Terezu Kesoviju koja je 2016. objavila i odličan album "Oči duše", za koji sam pisao i bilješku za omotnicu albuma, koji je uz superviziju producenta i aranžera Ante Gele pokazao da i današnja zabavna ili pop glazba u njenoj interpretaciji može zvučati kao u najboljim danima. Nekako je prošlo ispod radara da je i drugo dvoje ovih domaćih bardova i brendova objavilo povratničke albume. Ne samo to, nego su ta dvojica po godinama staža na sceni, kao i godinama života, najtrajniji aktivni sudionici ne samo u domaćim, nego i svjetskim razmjerima.

Dapače, godinama života superiorni su i pionirima svjetske scene, jer, Stjepan Jimmy Stanić i Drago Diklić počeli su raditi prije Boba Dylana, prije Paula McCartneyja i Beatlesa, prije Rolling Stonesa i svih onih koje mediji slave kao najtrajnije zvijezde glazbenog neba. Još važnije, radili su u domaćim uvjetima čestih pomrčina, na estradi na kojoj su zvijezde padale brže nego što su se rađale i s problemima kakvih nije bilo na uređenijoj svjetskoj sceni.

I mada su još uvijek aktivni, kladio bih se da većina ljudi zna više detalja o Dylanu, McCartneyju i Stonesima, nego o Staniću i Dikliću, a i mediji su nekako naklonjeniji strancima. Drago Diklić objavio je album "Zagreb je najljepši grad (Live at Lisinski)", dok je Stjepan Jimmy Stanić nastavio odiseju povratničkim albumom znakovitog naziva "91+". I jedan i drugi predstavljali su ne samo trijumf izdržljivosti u maratonu po domaćoj estradi, nego i podsjetili na svijetle tradicije te iste domaće scene.

Jimmy Stanić je osim albuma poput "91+" redoviti gost pozornica gdje oduševljava godinama četiri puta mlađu publiku koja njegove nastupe čini rasprodanima. Jimmy Stanić albumom "91+" igrao se s brojem godina, no, što se tiče godina, još mi je zanimljivije bilo kad sam ga gledao u krcatoj Močvari, gdje je u rasprodanoj dvorani tristotinjak ljudi sjedeći na stolcima - inače bi ih bilo i više - uživalo u sjajnom nastupu. Ono što je bilo najbolje, činjenica je da se radilo o publici u dvadesetim godinama, nekoliko puta mlađima od Jimmyja Stanića, čije su reakcije na njegov program, svirku, pjevanje i konferanse potvrđivale da je Stanić zaista vječni mladić, u skladu čak i s današnjom mlađarijom koja u njega gleda s istim poštovanjem i zanimanjem kao što su u Lisinskome tada uživali u stand up gostovanju jednako duhovitog Johna Cleeseja iz Monty Pythona.

I, nota bene, znali su sve Jimmyjeve hitove, a duhovite monologe između pjesama doživljavali kao i News Bar. Trajati toliko dugo i ostati vitalan i zanimljiv publici i medijima kod nas nije uspio nitko osim njih. A kad smo se već prisjetili njihovih friških uspjeha, radi cjelovitog konteksta i da bi se lakše shvatila neusporediva trajnost i otpornost nabrojanih slavodobitnika "Nove ploče", treba reći da bi spominjanje zasluga s početaka karijera ne samo "dokazalo" aktualna priznanja, nego potvrdilo da nema tih priznanja koja nisu zaslužili. Zato, za kratki podsjetnik, pogledajmo kako su počeli; kao rušitelji tadašnjih konvencija i propagatori nove glazbe koja je 60-ih godina prošlog stoljeća označila "odleđivanje" duhovnih obzora socijalističke radničke klase napokon spremne na trošenje novaca i novu zapadnu kulturu.

Jednom prilikom mi je Diklić na konstataciju da je prve snimke napravio 1956. i da je bio sklon country and western zvuku i jazzu odgovorio; "U to vrijeme Jimmy Stanić i ja, pa i Ivo Robić, iako su oni stariji od mene, bili smo pod utjecajem američke glazbe, ali i talijanske. Zapravo, bilo koje dobre glazbe. Dakako, u to vrijeme Amerika je bila nedostižan pojam pa su i tamošnji utjecaji bili najveći." Bilo je to sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Drago Diklić dokaz je koliko je domaća glazba već od pedesetih godina u dometima najznačajnijih predstavnika bila sukladna zbivanjima u svijetu. Naime, bio je i punokrvni jazzist, te sposoban instrumentalist, koji nije krenuo u karijeru kao pjevač prepoznatljivog glasa i sjajan interpret i poklonik vokalnog jazza.

Njegovo moguće daljnje bavljenje saksofonom i violinom može se smjestiti u predio neispunjenih želja s pitanjem kamo bi ga (i) to dovelo, ali je alibi imao u činjenici da je pjevačkom karijerom ostvario maksimum domašaja. I tako se davne 1954. Diklić počeo baviti jazzom i zabavnom glazbom po zagrebačkim dvoranama i plesnjacima, a uskoro otišao i na usavršavanje u inozemstvo, kao saksofonist, gdje je nastupao s poznatim zagrebačkim glazbenicima i vlastitim orkestrima. Godine 1963. počeo je pisati vlastite pjesme, među kojima su i evergrini "Još samo večeras", "Oprosti, volim te", nagrađivane na festivalima Zagreb 63 i Opatija 63, "Opet si plakala" i mnogi drugi.

Na festivalu Zagreb '62 debitirali su, između ostalih, Drago Diklić i Tereza Kesovija. Nakon zagrebačkih festivala 1964. i 1965., s pjesmama "Rastanimo se" i "Parkovi" - pobjedničke pjesme u kategoriji šansona - Tereza je pozvana u Pariz i kao predstavnica JRT-a (Jugoslavenska radio televizija) sudjelovala u emisiji "Muzika s Elizejskih poljana". Uz nastupe u klubu Bobigny, Kesovija je za Pathe-Marconi snimila singl "Parkovi" Alfija Kabilja i Arsena Dedića. Nakon Bobignyja gostovala je u Milanu i Bruxellesu na pozive tamošnjih televizijskih kuća, a 7. siječnja 1966. prvi put je pjevala u pariškoj Olympiji zajedno sa Georgesom Brassensom, Jacquesom Brelom, i Johnnyjem Hallydayom. Singl s "Larinom pjesmom" iz filma "Doktor Živago" označio je prekretnicu njene francuske karijere, a u studenom 1966. opet je nastupala u pariškoj Olympiji.

Upravo je ona snimila i CD na koncertu u Olympiji 1988., kamo su poslije nje došli mnogi. Ali, ne zaboravimo, ona je tamo bila "domaća" već od sredine šezdesetih što je, kao i tadašnji podvizi Diklića i Stanića, povijesna činjenica koja ih stavlja ispred svih ostalih "novih ploča" koje su se kasnije pojavljivale. Ukratko, nagrada "Nova ploča" za Terezu Kesoviju, Dragu Diklića i Stjepana Jimmyja Stanića za njih je zapravo "stara ploča", jer su od pedesetih i šezdesetih godina naovamo napravili ono što nitko drugi kod nas nije.

 




 

 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije