Prije 40 godina Talking Headsi su snimili legendarni koncertni film "Stop Making Sense" u režiji Jonathana Demmea. Čak i ako niste upoznati s radom Talking Headsa, sigurno se sjećate scena iz filma, barem po onom prevelikom bijelom odijelu Davida Byrnea. Ako ste bili poklonik grupe i imalo zainteresirani za tada aktualna zbivanja na rock sceni, onda ste zasigurno srpnja 1982. bili u velikoj dvorani Doma sportova gdje su Talking Headsi održali svoj jedini koncert kod nas, u vrijeme najvećeg zamaha grupe kad su bili u vrlo zanimljivoj fazi rada.
Taj nastup smatra se opravdano jednim od najznačajnijih inozemnih gostovanja ikad održanih kod nas, a podatak da su godinu kasnije snimili spomenuti film u istoj postavi samo potvrđuje da su bili u pravu svi koji su taj koncert Talking Headsa - s predgrupom Tom Tom Club u kojoj su bili članovi Headsa Tina Weymouth i Chris Frantz - opisivali kao savršeno iskustvo u kojem se aktualna grupa predstavila domaćoj publici u naponu snage.
A ako ništa od toga nije slučaj, ostaje činjenica da je film "Stop Making Sense" režirao Jonathan Demme, koji će nekoliko godina kasnije izbiti na čelnu listu svjetskih redatelja sa svojim prvim igranim filmom "Kad jaganjci utihnu", a njega ste sigurno gledali nekoliko puta. Taj koncert Talking Headsa u Los Angelesu dobio je tada uz film i izdanje na vinilu, potom i CD-u, ali skraćeno. Ovoga ljeta, povodom 40. godišnjice objavljivanja, film ponovno kreće u svjetsku kino distribuciju, a snimka koncerta prvi će put biti objavljena u potpunosti, kao dvostruki vinil, u novom tonskom miksu i s čitavim tada odsviranim repertoarom od 18 pjesama.
Još bolje, vođa grupe David Byrne vratio se 2018. u Zagreb i na festivalu INmusic održao fascinantan nastup, čija je verzija iz New Yorka kasnije pretočena u film "American Utopia", djelo koje inovativnim scenskim nastupom pokazuje da Byrne i danas ima snage ponoviti kreativne pothvate kakav je bio "Stop Making Sense". No, nakon nastupa s Talking Headsima vođa grupe David Byrne od devedesetih nadalje nekoliko je puta boravio u Zagrebu.
Nastupio je u dvorani Vatroslav Lisinski 1994., održao izložbu fotografija 1995. i kasnije koncert u Tvornici kulture 2004. Imao sam priliku dva puta raditi velike intervjue s njim, u Grazu 1998. i Ljubljani 2001, jer mi je David Byrne od samog početka rada bio jedan od najkreativnijih pridošlica na svjetsku rock scenu. Čovjek koji se po Zagrebu još 1982. iz hotela Esplanade do grada vozio biciklom, desetljećima kasnije objavio je i svoj "Biciklistički dnevnik" i 2016. još jednu izložbu fotografija, ali ovom prilikom nije došao u Zagreb.
Zajedno s Brianom Enoom, koji je krajem sedamdesetih producirao i Talking Headse i Davida Bowieja, Byrne je s Talking Headsima napravio predložak za korištenje etničkih i afroameričkih utjecaja u rock glazbi koji će desetljeće kasnije postati popularni kao nova, rastuća world-music scena. Usput je s nedavno preminulim japanskim glazbenikom Ryuichijem Sakamotom 1989. osvojio Oscara za najbolju filmsku glazbu "Posljednjeg kineskog cara" Bernarda Bertoluccija, ali ga sva slava nije spriječila da ostane vitalno zainteresiran za "svjetsku glazbu" raznih područja ili da se u zagrebačkom klubu Gjuro II 1995. popne na pozornicu s istarskim Gustafima, koji su tamo svirali na zabavi nakon Byrneove izložbe fotografija u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti na Katarininom trgu na Gornjem gradu.
Newyorška postava Talking Heads od početka rada 1976. kao dio američke novovalne scene bila je uz Television, Patti Smith i druge suvremenike jedna od ključnih umjetničkih snaga novog rock-poretka koji će u nekoliko idućih godina bitno izmijeniti raniju sliku rock glazbe sedamdesetih. Od studentske zaigranosti prvih albuma "77" i "More Songs About Buildings And Food", ploče Talking Headsa i pjesme glavnog autora, pjevača i gitarista Davida Byrnea mogli smo promatrati i kao dnevnik newyorških mladih intelektualaca otpjevan u zaraznim pop-melodijama, sa sviračkim ukrasima klavijaturista/gitarista Jerryja Harrisona na čvrstoj i jezgrovitoj ritmičkoj podlozi ritam sekcije, bračnog para Tine Weymouth na basu i bubnjara Chrisa Frantza.
Byrneova invencija i storytelling postupak pisanja tekstova posvećivao je naizgled rubnim stvarima u životu veliku pažnju. Upravo bi se takav funkcionalan i jezgrovit, ali slojevit spoj, mogao nazvati zakonitošću prva dva albuma Talking Headsa, s dodatnim podatkom da je u radu na "More Songs About Buildings And Food" (1978.) kao koproducent već sudjelovao Brian Eno, još svjež od suradnje s Davidom Bowiejem - kasnije će se i Bowiejev gitarist Adrian Belew priključiti Talking Headsima - što će dati najznačajnije rezultate na idućim albumima "glava koje govore". Na prijelomnim radovima "Fear Of Music" (1979.) i "Remain In Light" (1980), kao i solo projektu Byrnea i Enoa "My Life In The Bush Of Ghosts" (1981.) napravljen je predložak za uvođenje elektronike i etničkih, poglavito afričkih polifonih elemenata u suvremenu rock glazbu, što će desetak godina kasnije otvoriti put world music izvođačima i Paulu Simonu dati ideju za suradnje s afričkim glazbenicima na albumu "Graceland".
Nakon tih ključnih ostvarenja "renesansni čovjek" Byrne samostalno će raditi glazbu za plesnu predstavu Twyle Tharp "The Catherine Wheel" (1981.), čija se tema "What a Day That Was" nalazi i na albumu "Stop Making Sense", te zvučnu podlogu za kazališnu predstavu Roberta Wilsona "Music For The Knee Plays" (1985.), koji su bili neizostavni dio iste priče, ali formalno još slobodniji radovi napravljeni bez stega matičnog sastava. Radilo se o skoro školskoj definiciji umjetničkog proboja; Enova sklonost lokalnim glazbenim kulturama sakrivenim od pažnje masovne publike i Byrneova autorska imaginacija u toj su fazi ključno pridonijeli proboju etničkih zvukova crnog kontinenta u srednju struju popularne glazbe.
Priča s afričkom tradicijom i motoričkim funkom dovedena je do kulminacije albumom "Speaking In Tonques" 1983., dok se koncertni film "Stop Making Sense" mladog redatelja Jonathana Demmea, snimljen na turneji, izravno upisao na listu ponajboljih koncertnih filmova uopće. Upravo u toj fazi rada prodor MTV-ja Talking Headse gura prema području videa. Skloni scenskoj umjetnosti, videospotovi Talking Headsa bili su zanimljiviji od većine MTV-jevskih "foto-robota"; bez prikazivanja uljepšane verzije lica članova grupe, režijskim su postupcima i razinom razumijevanja mogućnosti novog medija izvrtali stare konvencije i stvarali nove kombinacije.
Nakon namjerno jednostavnijeg zvuka i svirke na albumu "Little Creatures" iz 1985., kojim su se vratili pop-jezgrovitosti s početka karijere, sljedeći "True Stories" bio je kolekcija pjesama snimljena za potrebe prvog Byrneovog redateljskog pokušaja, istoimenog dugometražnog filma, ali se usprkos nekoliko njihovih najvećih hitova, oba albuma u diskografiji Talking Headsa gube u susretu sa značajnijim projektima. Jedan od njih bio je i zadnji album "Naked" (1887.). Uvođenje latino ritmova najavit će kasniju Byrneovu samostalnu karijeru, i ostati jedan od ponajboljih albuma postave. Nakon toga Byrne s japanskim glazbenikom Ryuichijem Sakamotom osvaja Oscara za najbolju filmsku glazbu Bertolucijevog "Posljednjeg kineskog cara" (1988.), iste godine Talking Headsi prestaju s radom, prethodno već definiravši nove izražajne mogućnosti rock glazbe.
Newyorški studenti umjetničkih škola, gorljivo zainteresirani za različite vrste etničke glazbe, nisu niti skrivali sklonost prema mogućim pomacima unutar okoštale srednje struje rocka, ali su autorska i izvođačka inteligencija i izuzetan svirački rafinman bili glavno sredstvo u spajanju kompleksnih koncepata sa strastvenom sviračkom podlogom, svojevrsni "mozak s jajima".
Najkraće, uvijek skloni opciji gledanja naprijed, Byrne i Talking Headsi bili su postava od koje je bilo uobičajeno očekivati zanimljivo preslagivanje ranijeg rječnika i dokidanje konvencija, što pokazuje i sjajan film "Stop Making Sense" koji će ovog ljeta ponovno stići u kino dvorane, gdje ga je i najuputnije pogledati. Isto kao i "American Utopia" Davida Byrnea koji je lani prikazivan u Laubi na velikom ekranu, što je daleko bolja opcija za doživjeti sjajnu scensku predstavu od televizijskih ekrana kod kuće.
VIDEO: Matija Cvek: 'Moj uspjeh nije došao preko noći. Od 16. godine gažirao sam po zagrebačkim kafićima'
