Bilo bi zanimljivo kada bi neki dobar profesor na komparatistici ili anglistici nekome svom dovoljno upućenom i osjetljivom studentu kao temu doktorata zadao povijesno-komparativnu i stilsko-poetičku analizu južnoslavenskih prijevoda Walta Whitmana, od 1914. do danas (premda tako shvaćeno "danas" baš i ne može stajati u naslovu doktorske disertacije…). Naime, "Vlati trave" su prevodili, u dijelovima ili u cjelini, po pjesmu, dvije ili tri, ili veće cikluse, profesionalni prevoditelji, amateri i diletanti, revolucionari i atentatori, a za svima njima i važni pisci i pjesnici naših jezika, od Ive Andrića i Tina Ujevića, do Ivana V. Lalića, Antuna Šoljana, Ivana Slamniga, Hamdije Demirovića, Marija Suška… Koješta bi se iz tako postavljene teme, koja bi onda mogla prerasti u knjigu, doznalo i o vremenu, i o Whitmanu, i o povijesnoj te povijesno-kulturnoj, i o književnoj epohi.
Ali zašto je upravo Whitman toliko i tako u nas prevođen? Odgovor se, recimo, tiče književnih moda. "Vlati trave" bile su veoma mondene i privlačne generaciji pred Veliki rat, među ostalim i društvu mladobosanskih atentatora u Sarajevu. Međutim, jednako tako mondene one ostaju pred Drugi svjetski rat, a zatim i početkom osamdesetih, u zlatno doba južnoslavenskih kultura i književnosti. Uvijek se, u svakom vremenu, pojavljivalo nešto što bi i na planetarnoj razini oživljavalo Whitmanov kult. Premda se rodio prije dobrih dvjesto godina i upokojio se u devetnaestom stoljeću, nešto je vječno mlado bilo u "Vlatima trave". Mlado kao što je sve to vrijeme mlada ostajala Amerika.
FOTO Lana Jurčević je proslavila 41. rođendan, pogledajte kako se mijenjala od početka karijere
Odgovor na pitanje o Whitmanovoj prevođenosti, i o po desetak naših verzija iste njegove pjesme, tiče se njegova stila, poetike, temperamenta. Whitmanova himničnost i retoričnost bila je privlačna onima koji su se u njega ugledali, na njega se nastavljali, ili u prevođenju njegovih stihova oprobavali vlastiti glas.
Moja najmilija Whitmanova knjiga do danas je ostala upravo ova, objavljena u davno već zaboravljenoj i zagašenoj lektirnoj verziji također već odavno iščezlog sarajevskog izdavača, koji je nosio ime Veselina Masleše, da bi se s demokratskim promjenama prigodno prezvao u Sarajevo Publishing, i zatim svečano implodirao te se pretvorio isključivo u liferanta tuđe robe i nakladnika školskih udžbenika. Knjiga o kojoj je riječ imala je korice narančaste boje, koje su se lako prljale, bila je objavljena u golemom broju primjeraka i dugo se povlačila po rasprodajama. Danas je se lako može naći i u zagrebačkim antikvarijatima.
U njoj su okupljeni prijevodi "Vlati trave" Tina Ujevića i Ivana V. Lalića, koji su prethodno tiskani po časopisima i u drugim knjiškim izdanjima. Predgovor im je pisao sarajevski amerikanist Zvonimir Radeljković. Prethodno mi je već bio poznat Ujevićev pjesnički opus, dok sam Lalića kao gimnazijalac samo djelomično upoznao, ali dovoljno da kod obojice prevoditelja primijetim nešto zajedničko, i kako mi se tada činilo, vrlo neobično. Naime, osim što su veliki pjesnici dviju sestrinski bliskih, pritom blizanačkih poezija, i što je mnogo mlađi Lalić bio Ujevićev poklonik, obojica su jezični geniji svojih jezika, s vulkanskim darom osobenih sintaksi. Ono što me je zatravilo bilo je da su Ujevićev i Lalićev Whitman zvučali ne kao prijevod, nego kao autentične osobne pjesničke tvorbe. Prevodeći Whitmana, obojica su od njegovih pjesama stvarali svoje pjesme.
I tako sam po drugim izdanjima, u drugim knjigama i u antologijama počeo tragati za istim Whitmanovim pjesmama, u dva različita prijevoda: Ujevićevom i Lalićevom. Ujevićevom hrvatskom, i Lalićevom srpskom. Takvih se pjesama podosta moglo naći, premda ni jedan, ni drugi nikad nisu u cjelini preveli Whitmanovo djelo.
Pa kaže Whitman, glasom Tina Ujevića: "Moje spone i moji balasti otpadaju, moji lakti počivaju u jazovima mora,/ ja obuhvatam sijere, moji dlanovi prekrivaju kontinente,/ ja se krećem sa svojim priviđenjem." I kaže Whitman, glasom Ivana V. Lalića: "Spone moje i tereti otpadaju, laktovi mi počivaju u provalijama morskim,/ Obuhvatam sijere, dlanovi mi pokrivaju kontinente,/ Koračam sa svojom vizijom." Doista, nije važno koja bi riječ bila odanija Whitmanovom izvorniku, jer riječ "priviđenje" jedna je od temeljnih riječi Tinova opusa i lirskog svjetonazora, a za "vizijom" kretao se, gospodski koračao i tumarao Lalić cijeloga svog života. Tako se izbor jedne riječi u istom prevedenom stihu jednako tiče pjesnika, spjeva i pjesme koje se prevodi, i prevoditelja o čijem je prijevodu riječ. Tačnost, istinitost, ako o tačnosti u poeziji i ovom prigodom može biti riječi - a može i mora! - tiče se sintakse i ritma, više nego izabranih riječi, i tiče se furioznosti kojom se slike nižu. Lalić ne pada pod Ujevićem, ali ne dogodi se ni da Ujević posrne pod Lalićevim provalijama morskim, u kojim mu počivaju laktovi, dok njegovi lakti počivaju u jazovima mora. Dva sasvim različita osjećaja, dvije guliverovske slike, dvije suprotstavljene emocije: euforija Lalićeva, nasuprot neobičnoj i nesvojstvenoj tihosti Tinovoj.
"Ja slavim sebe i pevam sebe,/ I ono što ja prisvajam i ti ćeš prisvojiti", zapjeva Lalić. "Ја svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,/ а što jа sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti", zagrmi glasom starozavjetnoga Boga Tin. A meni tada još jako mladom prikaže se sama bit pjevanja i prepjevavanja, pa pomislim da je za one najveće to jedno isto.
Ne bih do toga stigao da nije bilo ove knjige i njezinih zamrljanih narančastih korica.
Otvori KEKS Pay
Zašto bi pored Ujevićevog prijevoda Walta Whitmana trebalo uopće razmišljati o nekom stranom?