Pročitao sam bio, prije nekoliko mjeseci, jedan post u kojem je pisalo kako je putovanje puno djelotvornije od svake psihoterapije. Ne zato što će ti dati odgovore kamo dalje sa svojim životom, već zato što će ti dati nova pitanja. A ta pitanja će te, s vremenom, sama dovesti do pravih odgovora. I baš tako, s tom mišlju u glavi, kupio sam kartu za vlak i tek tada shvatio da je počeo onaj pravi trenutak. Onaj koji sam godinama čekao, a da to nisam ni znao.
Jer putovanje je nešto što me najviše ispunjava, oduvijek. Ali nekako sam se uvijek oslanjao na društvo, curu, prijatelje, nekoga tko bi išao sa mnom. Tako su godine prolazile, a ja sam zapravo putovao sve manje. Jer uvijek netko ima nešto važno za obaviti, uvijek nekome nešto iskrsne s poslom ili drugim obavezama i nikad nije onaj "pravi trenutak". A istina je da nikad nije pravi trenutak, i uvijek jest. Ako se mene pita.
Za svoj 38. rođendan odlučio sam se počastiti putovanjem u Toskanu. Bez previše planiranja, bez velike vizije što me tamo čeka. Jednostavno sam osjetio da ću tamo pronaći neke nove odgovore, odnosno nova pitanja, smjernice kamo dalje. A zašto baš Toskana? Pričao sam s prijateljem, rekao mu kako bih volio otići negdje sam na desetak dana. Razmišljao sam o Londonu, možda Španjolskoj. On mi je rekao: idi u Toskanu, vjeruj mi, ti ćeš tamo uživati, to je mjesto za tebe. I doslovno sam, nakon tog telefonskog poziva, upisao tih deset dana i kupio kartu za vlak iz Trsta za Firencu.
Više me je ljudi pitalo je li me bilo strah. Ma nema kod mene straha, a ni neke posebne nelagode. Ja funkcioniram kao vojnik, staviš me negdje i misija kreće, brzo se uklopim. Iako priznajem, kako se putovanje bližilo, ta mi se misao ipak vrtjela po glavi jače i jače: "Zašto ja sad, zapravo, idem sam?" Koliko god da sam samostalan, pa čak u neku ruku i vuk samotnjak, jednako sam toliko i društven. I bilo mi je malo upitno kako ću se provesti u tim gradovima romantike, ljubavi, sam sa sobom.
Tog jutra, krajem lipnja, krenuo sam autom prema Trstu. Čitavim putem i dalje mi nije bilo jasno zašto idem sam na ovaj put, niti zašto baš u Toskanu, u doba najvećih vrućina, dok svi normalni bježe na more. Ali kasnije sam shvatio da je sve bilo baš onako kako je trebalo biti.
U Trstu sam se ukrcao na vlak. Putem sam čitao knjigu, i zapravo sam još uvijek bio u tom nekom međuprostoru, daleko od ideje onoga što me čeka. Dolaskom u Firencu, sve mi je i dalje bilo malo pobacano. Vučem one kofere do smještaja, po onoj paklenoj vrućini, i u sebi mislim: "Što mi je ovo trebalo..."
No, ubrzo nakon hladnog tuša u hotelu i ostavljene prtljage, kreće onaj trenutak stapanja s gradom. Upoznavanja. Ne putem mapa, jer mape uopće ne koristim i nikad ne radim planove, već šetnjama ulicama i prisutnošću u mirisima, bojama, okusima i zvukovima. Prvo sam unajmio bicikl i provozao se na sve strane grada. Uličicama, avenijom izvan centra, pa sve do onog brda, do Piazzale Michelangelo. Sve to u prvih nekoliko sati boravka u gradu. Uvijek volim tako istraživati, vjerujem da se putovanje događa baš tamo, u tom iznenađenju. U jednom krivom skretanju, krivoj ulici, koja te odvede do neke lijepe lokacije, ili susreta, događaja kojeg ćeš pamtiti. Grad nisu zgrade, ni pločnici, ni vidikovci. Da maknemo ljude, sve bi to bilo prilično dosadno.
I tako su, već s prvom vožnjom bicikla po gradu, sve moje teorije i strepnje pale u vodu i ja sam samo uplovio u tu zavodljivu energiju Firence.
Znate li kako izgleda? Brat srpskog miljenika žena postao redovnik sa samo 22 godine: 'Nedostaje mi često'
Firenca mi je idućih pet dana toliko ispunila dušu, pokazala mi nove horizonte i doista mi dala nova pitanja. O tome što želim, kamo dalje želim, u kojim bojama. A grad nisu samo ulice. To je sva ona energija u zraku, energija svih onih velikana koji su u povijesti tamo šetali, sanjali, stvarali djela na koje se i dan-danas svi ježimo, kojima se divimo. Firenca te podsjeti koliko je divno biti svoj, autentičan, koliko je važno ne izgubiti standarde, neovisno o svijetu u kojem danas živimo i ritmu života koji je drugačiji od onoga davno, kad su renesansni umjetnici stvarali povijest. Bili su predani do kraja i to nije samo očima vidljivo, već se osjeti čitavim bićem, dok promatraš sva ta remek-djela.
Uspio sam uloviti i Vivaldijeva Četiri godišnja doba, u izvedbi vrhunskih glazbenika Orchestre da Camera Fiorentina. Posjetio sam sve muzeje, sve galerije. Doživio onaj famozni romantični zalazak na Piazzale Michelangelo. Susreo toliko zanimljivih ljudi iz svih dijelova svijeta – s nekima i popio čašicu vina. Jako je tu puno bilo svakakvih emocija, boja. A onda, zadnju večer, steak na Piazzi della Signoria.
Sretan sam što sam odlučio otići sam, jer je nagrada koju sam primio prevelika. Prva, naslovna skladba novog albuma, već je nastala čim sam se vratio s ovog putovanja, odmah po povratku u Opatiju. Duboko u srcu već sam tamo osjetio da je sve nastalo, samo je pitanje dana kad će mi se te note spustiti iz tog portala, da ih objeručke primim na dar i zapišem uz klavir.
Nakon pet dana Firence, krenuo sam vlakom za Sienu. Čitao sam o njoj, vidio fotografije. Ali uživo je nešto sasvim drugo. Čim sam stigao u stari grad, osjetio sam onaj poseban osjećaj, iznutra – ono kad ti se čitavo biće naježi. Ono što nisam znao jest da sam bukirao hotel u Sieni baš u danima kad se održava najveći Palio u Italiji. Palio je utrka konja između 17 kontrada, svojevrsnih gradskih distrikta, svaka ima svoju zastavu i, naravno, međusobno se ne podnose, svi su rivali. Nikad nisam kužio te ljudske ideje "mi protiv njih na par kvadrata". Ali dobro – tradicija.
Baš tog popodneva kad sam stigao, stotine ljudi iz jedne kontrade imalo je svečanu večeru u gradu. Duž uličice bili su postavljeni stolovi. Povorka se čula u daljini, bubnjevi, puno bubnjeva, generacije od klinaca pa sve do onih najstarijih.
Na toj famoznoj Piazzi del Campo, par dana kasnije, stajao sam među tisućama ljudi i čekao onaj glasoviti trenutak kad će se čuti pucanj puške, a konjanici krenuti u utrku. Tih devedeset sekundi presudit će koja je kontrada najbolja. Pobijediti na Paliju toliko je velika čast da to ne možete ni zamisliti.
Baš u Sieni imao sam i zanimljiv susret s talijanskom policijom. Djevojka i mladić, normalno odjeveni, zaustavili su me u večernjim satima u jednoj uličici i zamolili me da im posudim kemijsku olovku. Taj simpatičan, sasvim slučajan susret završio je ispijanjem prosecca do kasno u noć, da bi mi tek kasnije rekli kako su, zapravo, na radnom zadatku. Specijalna postrojba za eksploziv, radili su na osiguranju trga za Palio, s obzirom na to da su tamo tisuće ljudi.
I još jedan trenutak iz Siene ostao mi je u sjećanju. Večerao sam u finom restoranu, nasuprot mene za svojim stolom sjedio je Nijemac, dvadesetak godina stariji od mene. Sam, za svojim stolom, večera, a između obroka čita knjigu. Pomislio sam: "Koji čudak, sam je tu." A onda sam se sjetio da sam i ja, već danima, sam za stolom, na putu. Haha.
Nakon tri dana Siene, iznajmio sam mali bijeli Fiat 500 i krenuo istraživati ostale gradiće. Tu, zapravo, započinje onih nekoliko najljepših dana čitavog putovanja. Pjesma "Fields of Gold" sada mi je u potpunosti jasna. I prije sam zamišljao kako to izgleda, ali voziti se među tim zlatnim poljima i onim čempresima, čitavo sam vrijeme imao osjećaj da sam u nekoj 3D projekciji slike Vincenta van Gogha. Svako toliko stao bih u nekom gradiću, pa popio i pojeo nešto fino.
Od gradića koje sam usput posjetio, poseban je dojam na mene ostavila Pienza. Ali mjesto na koje sam se vraćao, iznova i iznova, bio je vidikovac na kojem se nalazi Capella Madonna di Vitaleta, kraj San Quirico d'Orcije. Tamo sam dobio milijun pitanja, ali i milijun odgovora, samo promatrajući te pejzaže. To mjesto je definitivno najdraži trenutak čitavog putovanja. Čim sam mu se približavao, čitavo mi se tijelo naježilo. Od ljepote, ali još više od te energije. Ne mogu to riječima objasniti, ali nema ni potrebe.
Svratio sam i u Bagno Vignoni, gdje su terme na otvorenom. Tamo sam došao navečer i uživao u onim vanjskim bazenima usred divlje prirode. Nakon dva dana lutanja tim predivnim zlatnim pejzažima, kupanja u prirodnim termama, ispijanja finog vina i guštanja u najfinijoj hrani, došlo je vrijeme da krenem polako natrag prema Firenci.
Ali na tom putu odlučio sam još zastati u manjem gradiću, San Gimignanu. Tu sam definitivno jeo najfiniju večeru, gdje je svaki zalogaj bio priča za sebe. A vina, da ne pričam. I hrana, i vina, ali i sladoled i, naravno, kava koju toliko volim – u svemu sam tome uživao tijekom čitavog izleta. Alkohol rijetko pijem, ali u ovih deset dana popio sam barem nekoliko čaša vrhunskog vina u danu. Preukusni ručak ili večera u nekom autohtonom restoranu, a ponekad popodne fini sendvič s mortadelom, mozzarellom, uz pesto genovese – pa sjediš, kao i svi, na uličici i uživaš u svakom zalogaju. Jer to je Toskana. I nema ljepše nego zagrliti do kraja tu 'dolce vitu' i prepustiti se. A onda, u tom prepuštanju, pronaći još pokoji komadić sebe. Neki novi, koji tek otkriješ, ali i poneki stari, koji si putem izgubio.
FOTO Jedna od najvećih zvijezda današnjice slavi 31. rođendan, njena priča o uspjehu je poput filmske
Baš u San Gimignanu, posljednje noći moje Toskane, dogodila mi se jedna sitnica – takva da bi drugome vjerojatno bila potpuno nevažna, ali meni je ostala u glavi. Sjedio sam u finom vinskom baru i iščekivao zalazak Sunca, volim zalaske, inače. Tu su mi poziciju lokalci preporučili. Nebo je imalo intenzivnu narančastu boju, ali ono što me posebno osvojilo bio je oblak u obliku srca koji se stvorio na nebu. Doživio sam ga kao podsjetnik na ljubav i onu prema svijetu, i onu prema sebi, prema bližnjima. Jer ljubav je, na kraju dana, ono za čim svi toliko žudimo, u svakom obliku. Da nas netko doista vidi. Nije teško pronaći nekoga za dobar provod, za zagrljaj-dva, pokoji poljubac, lijepu uspomenu – toga ima. Ali pronaći nekoga tko će te doista odabrati, vidjeti, poželjeti imati te u životu, i kad kiši i kad je sunčano, i kad je oluja, i kad je bonaca – to je ono najvrjednije, na kraju dana.
Padala je kiša, svi su se razbježali s terase, a ja sam samo zurio u taj zalazak i ispijao svoje vino. Inače volim biti na kiši. Ima nešto romantično u tome. Konobarica je došla i uzela svoj mobitel. Rekla je da radi već nekoliko mjeseci u tom baru, ali da ovakvo nešto još nikad nije vidjela, i da mora slikati. Doživio sam to nekako privilegirano, kao poruku. Jer vjerujem da ništa nije slučajno.
U San Gimignanu sam proveo samo jednu noć – dovoljno da u tih dan i pol stignem uživati u čarima one prave Toskane.
A onda je bila i ona druga vrsta sitnice – smiješna, gotovo apsurdna. Deseti dan putovanja, vraćao sam se iz San Gimignana autom prema Firenci i u malom mjestu usput sam uz cestu vidio natpis "Thai Massage". Boljela su me leđa od svih tih dana nošenja ruksaka od jutra do mraka, pa sam stao, u želji za masažom. Ulazim u salon, uz samu cestu, unutra mrak i neka svjetleća kada, jacuzzi. Čim sam ušao, stara Kineskinja, gola, zaključava vrata i nudi mi znate već što. Iza nje dolazi još jedna, sva plastična gospođa, pa nude njih dvije zajedno – znate već što. Istrčao sam van, jer mi baš nije bilo svejedno, a ni ugodno. Ta stara gola baba istrčala je na cestu za mnom, psovala nešto i pljuvala po cesti dok sam ja bježao u svoj Fiat 500. Eto, jedan zanimljivi kontrast na svu tu romantiku, ljepotu, inspiraciju. Tako da sam ostao bez masaže, ali imam uspomenu za život, a tko zna, možda se te dvije lude babe nađu u nekoj od novih skladbi.
Ono što me na ovom putu najviše iznenadilo nije bila ni Firenca, ni Palio, ni onaj vidikovac kod San Quirico d'Orcije – nego spoznaja da mogu uživati i sam. Jer to je nešto što nisam vjerovao da mogu. Kad si od jutra do mraka prepušten sebi, naravno da ti izlaze svakakve misli, neke stare rane, strahovi, brige... Ako je netko s tobom, imaš luksuz da budeš ona neka druga verzija sebe, ona zabavnija. Nisam bio ni svjestan koliko sam toga u posljednjih nekoliko godina u svojoj glavi presložio, počistio... i koliko mira zapravo unutar sebe nosim i imam. Bit će da sam zaboravio napraviti update svog softvera.
Ma bilo je, naravno, onih trenutaka kad mi je nedostajalo društvo. Iskreno, bude tih trenutaka u danu. Ipak, gdje god se okreneš, ili su ekipe prijatelja ili su parovi – ili se grle, ili se ljubakaju. I zna mi biti čudno, sjetno. Poželiš podijeliti taj trenutak s nekim, ali s nekim tebi doista bliskim. No to nije bilo jače od onoga glavnog. Od moje prepuštenosti Toskani i kupanju u silnoj inspiraciji koju sam dobivao u svakoj minuti boravka tamo.
Puno više vremena imao sam za osluškivanje okoline i promatranje svakog dijela grada, svakog kutka. A susreti, ti su svuda isti. Barem ja s time nemam problem. Jednostavno kreneš u razgovor, a nekad taj razgovor završi druženjem i pijuckanjem vina. Jer, ljudi su ljudi, i tu i tamo. Iako moram priznati da sam se u jednom periodu života malčice zatvorio prema tim spontanim susretima, ali mogu reći da mi je ovo putovanje bilo reset za neke starije obrasce. Kao da me vratilo u onog starog Zweckyja iz srednjoškolskih dana.
Naučio sam nešto o sebi u tih nekoliko dana, i ne mora to biti neka velika životna lekcija – može biti sasvim jednostavno. Spoznao sam koliko sam se u posljednjih nekoliko godina "uozbiljio" i postao krut prema sebi, s visokim zahtjevima, očekivanjima. Kao da sam u toj ozbiljnosti pomalo zaboravio na život, a život je upravo ono izgubljeno popodne u neradu, ona čaša više, greška više, kriva odluka ponekad, i glupost, i promašaj, i poraz – i fina hrana, i ležanje u krevetu bez krivnje, i ljenčarenje. Sve je to također život. Jer u toj se opuštenosti događaju magične stvari. I susreti, i melodije, inspiracija.
Bojao sam se, priznajem, da će taj toskanski 'vibe' nestati čim se vratim kući, ali nije. U međuvremenu sam bio i šesnaest dana na otocima u Dalmaciji, pa i kod kuće u Ičićima na moru i mogu reći da se nešto doista iznutra promijenilo. Taj 'dolce vita' je tu. Ali kažem – imao sam ja to i prije, ovo putovanje me samo podsjetio na to, vratio k meni.
Volim otići na nova mjesta, jer u toj prisutnosti trenutka budem maksimalno spojen s prirodom oko sebe, svim bojama, mirisima, zvukovima i kao da mi je fokus, doživljaj drugih ljudi, još jači. I onda se ta kreacija puni. Ne mora odmah doći skladba, ali ona već nastaje u takvim emocijama. Mogu je osjetiti kako dolazi. Ne da je čujem, već samo osjećam. To je ta ljepota stvaranja, zbog koje obožavam i zahvaljujem dragom Bogu na prilici da mogu biti glazbenik, počašćen što mi je dan dar i prilika da stvaram svoju glazbu i dijelim je sa svijetom.
I ulice, i boje, i tempo života, i vina, i hrana, i umjetnost, i romantika, zvukovi – sve me je to inspiriralo. Zapravo, u toj jednostavnosti krije se sva tajna najljepše kreacije. To je ono što sam u svakom komadiću Toskane mogao prepoznati, tu poruku za sebe i svoju umjetnost. Da dubina – i vizualna, i umjetnička, i životna – može biti zapisana sa samo nekoliko nijansi boja i da će, ako je autentično i iskreno, biti dovoljno. I da ne mora biti ni mračno ni teško, da bi bilo stvarno. Može biti samo lijepo, samo vedro. I dalje jednako, zapravo još i vrijednije. To mislim i za život, i za umjetnost.
Samanta je u showu izgubila 60 kilograma, a sada je pokazala kako uživa s novim dečkom
Kad sam prevrtio film ovog putovanja, shvatio sam da ja i jesam vuk samotnjak – jer trebam puno prostora za svoja promišljanja, za stvaranje glazbe. I da sam zapravo jako često sam, bilo to na Kvarneru, ili u Zagrebu, ili u Londonu, ili gdje god se nađem ili živim. Tako da, kad sve zbrojim, nije ovo bilo ništa puno drugačije od mog standardnog dana, osim te ideje koju nosimo, slike da se na putovanje ide u paru ili grupi.
Kad bih sad nekome tko nikad nije putovao sam trebao objasniti što je zapravo najljepše u tome, rekao bih samo ovo: tada imaš pravu priliku bolje upoznati sebe, dati si priliku da doživiš neku drugu dimenziju svog života.
A onom starom Zvjezdanu, koji je godinama čekao da se poklope okolnosti i da pronađe nekoga s kim će krenuti, njemu ništa posebno ne bih ni rekao. Rekao bih mu, možda, da ne čeka nikoga. Da na kraju dana sve vrijeme čeka zapravo sebe. Da se ne vrti u krug, nego da samo krene. Ali onda to ne bi bilo to. Niti bi me čuo, niti bi uspio izbjeći sve moje greške. Niti bi trebao. Jer sve te greške, i promašaji, i čekanja, i odgađanja – sve što jesam i nisam bio – samo je dio te velike slike moga života, koju ću jednog dana malo bolje razumjeti, kad prođe još koja godina. Pa će mi, vjerujem, baš sve biti jasno. Da je sve bilo, i sve jest, baš onako kako je tamo gore zapisano, kako nas dragi Bog vodi.
Tako da, možda mu ne bih ni rekao ništa. Jer tu smo da griješimo, koračamo, sanjamo, istražujemo, budemo razočarani i povrijeđeni, ali i mi nekoga povrijedimo. Da nekoga usrećimo, također. I da mi budemo sretni. I da se igramo. I da radimo greške, također da ih prigrlimo. Jer i one su tu da nas nečemu nauče.
Otvori KEKS Pay
