Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz TV

Marija: Saša je velemajstor u šalama kad je frka. Saša: S Marijom se teško ne sprijateljiti se

Voditeljski par "Dnevnika Nove TV", dobitnika Večernjakove ruže u u kategoriji najbolje TV emisije godine, otkriva kako su se tijekom godina zajedničkog rada sprijateljili.
01. travnja 2018. u 15:45 1 komentara 956 prikaza
Foto: Josip Regović
Pogledajte galeriju 1/4

Svaki dan u 19.15 sati “Dnevnik Nove TV” u domove mnogih obitelji donosi novosti iz zem-lje i svijeta. Uz Rominu Knežić i Petra Perežu, prepoznatljiva lica središnje informativne emisije svakako su i Marija Miholjek i Saša Kopljar, koji su ove godine na Večernjakovoj ruži imali dvostruku ulogu.

Radijska osoba godine Mladen Kušec: Znao sam da djeca daju najbolje odgovore

Osim što su bili prezenteri u jednoj od kategorija, Marija i Saša dobili su čast u ime ekipe “Dnevnika Nove TV” primiti laskavo priznanje u kategoriji najbolje televizijske emisije godine. U intervjuu mnogima omiljen voditeljski par otkriva tko stoji iza te informativne emisije, kakve su bile reakcije u timu kada su osvojili Ružu, a govore i o svojoj dugogodišnjoj suradnji. 

Prošli tjedan “Dnevnik Nove TV” osvojio je Večernjakovu ružu za televizijsku emisiju godine. Rekli ste da ste se nadali nagradi, ali niste mislili da ćete je osvojiti.

Marija: Nada je dragocjena i pokreće nas u životu, ali uvijek treba ostaviti mjesta za mogućnost da se nadanja i ne ostvare. U svakom slučaju, bilo je puno veselja u našoj redakciji što je Ruža pripala našem “Dnevniku”.

Saša: Zašto da se lažemo, nadali smo joj se jer ipak je to prestižna medijska nagrada. No nadanja sam u određenoj mjeri potiskivao kako se ne bih razočarao ako je ne dobijemo. Naposljetku je sve ispalo odlično. 

Kako ste se osjećali kada su prezenteri prozvali “Dnevnik Nove TV”?

Marija: Sretno i pomalo nesigurno jesmo li dobro čuli pa smo se najprije okrenuli prema našoj direktorici Kseniji Kardum da budemo sigurni.

Saša: Šokirano! Samo sam rekao Mariji - sad smo nagrabusili, misleći pritom kako ponovno na pozornici, pred živom publikom, moramo održati govor.

Na pozornici ste bili dvaput - kao prezenteri i poslije kao nagrađeni, što je bilo stresnije?

Marija: I jedno i drugo. Budući da smo bili prvi prezenteri, fokusirali smo se na to da probijemo led. Kad smo čuli “Ružu osvaja ‘Dnevnik Nove TV’”, doista smo bili pod dojmom jer smo imali čast preuzeti nagradu u ime kolega. Oni svakoga dana daju maksimum kako bi “Dnevnik” opravdao povjerenje koje su nam naši gledatelji poklonili.   

Saša: Pri primanju nagrade pokušao sam se izvući nekakvim dosjetkama, a Marija je odradila teži dio posla i vrlo pribrano izrekla sve što se treba izgovoriti u takvim prigodama.

Vas dvoje te Rominu Knežić i Petra Perežu svakodnevno gledamo na malim ekranima, no iza takve informativne emisije stoji tim.

Marija: Od “dobra večer” do “do viđenja” prožima se cjelodnevni rad velikog i uhodanog tima vrsnih profesionalaca. Na svakom je njegov dio odgovornosti i posla da bi sve izgledalo dobro. Zahvaljujući svima njima gledatelji svaku večer od 19.15 mogu pratiti najvažnije informacije iz zemlje i svijeta, javljanja naših sjajnih reportera uživo, gostovanja ključnih osoba o aktualnim temama, dodatne analize i objašnjenja. 

Saša: Dakako, mnogo kolega svakodnevno sudjeluje u stvaranju te jednosatne emisije pa je nužno da svatko od njih svoj dio posla odradi bez pogreške. Uglavnom sve prođe dobro, bez pogreške, a ako se ona i dogodi, to je samo dokaz da ni ljudi, a ni tehnika nisu savršeni.

Na čelu ste “Dnevnika” više od desetljeća, možete li ga voditi “zatvorenih očiju”?

Marija: Bez obzira na godine iza nas, informativni program neiscrpan je izvor novih izazova i situacija koje nas neprestano drže budnima. Naš Dnevnik vrlo je dinamičan i zahtjevan tako da su koncentracija od prve do posljednje minute i komunikacija s našim urednicima i realizatorima u režiji doista važne. 

Saša: Ni slučajno! Naš se Dnevnik tijekom svih ovih godina iz dana u dan razvija i unapređuje te je dosegnuo jednu razinu složenosti i dinamičnosti koja ne dopušta ni sekundu opuštanja. Opustimo se tek tijekom reklama, kad je dobra prilika da popijemo čašu vode.

TV osoba godine Zoran Šprajc: Treća Ruža je baš kao nagrada za životno djelo

Svakodnevno donosite vijesti koje nisu uvijek najsretnije ili najljepše. Kako ostajete profesionalni i koncentrirani u trenucima koji uzrujaju sve, čak izmame i suze na oči?

Marija: U takvim situacijama, pogotovo kad je riječ o djeci, pomislim naravno na svoju djecu. Emocije nije uvijek lako suspregnuti, a nekad ih, barem ja tako osjećam, treba i pokazati - i da nam je teško vidjeti nečiju bol i patnju ili u suprotnom da nas je razveselila nečija sretna priča. Naravno, s mjerom. Raditi u službi javnosti naš je poziv i zato nema veće nagrade nego kad naše priče urode nečim dobrim, kad se nečiji život, makar i malo, promijeni nabolje. A sve to neodvojivo je od emocija. 

Saša: Moje je iskustvo priopćavanja loših i tužnih vijesti, nažalost, dugovječno - seže još iz ratnih vremena kada su smrt i stradanje bili dio svakodnevice. No i priopćavajući takve vijesti moramo ostati pribrani i ne dopustiti da one utječu na nas – “Dnevnik” moramo odraditi do kraja.

Uigran ste i iskusan voditeljski par, što vam je najdraže u vašoj suradnji?

Marija: Najdraži mi je ritual kad nakon poslijepodnevnog kolegija pijemo kavu u našem redakcijskom kutku. U to doba dana, oko 15 sati, nađe se malo prostora i za točku “razno”.

Saša: Prije svega podsjetio bih da se ponekad, najčešće zbog godišnjih odmora, malo i zamijenimo pa Marija radi s Petrom, a ja s Rominom. Stoga kad govorim o voditeljskoj suradnji, ona se odnosi na obje moje divne kolegice. Najvažnije je da se dopunjujemo, pomažemo i ohrabrujemo iz dana u dan, iz minute u minutu u pripremi, ali i tijekom cijelog “Dnevnika”. S Petrom još nisam dijelio voditeljski stol, no nas dvojica planiramo jednom zajedno voditi “Dnevnik”. 

Ima li i mana?

Marija: Morala bih dobro razmisliti.

Saša: Marija ima zaista veliku manu - u slobodnim trenucima razgovor redovito navodi na hranu. Budući da pokušavam biti u režimu umjerene prehrane, nametanjem gastro tema nimalo mi ne pomaže. I strašno joj zavidim što, ma kad i koliko god jela, ništa joj se ne prima.

Pridonosi li odličnoj suradnji što ste oboje Slavonci?

Marija: Imamo gomilu internih šala po slavonskoj liniji. Dakako da smo Saša i ja povezani i tako, ali moram dodati i da je Petrova mama Slavonka, živi između Đakova i Osijeka. Imam divne kolege koje iznimno cijenim i nas četvero itekako lijepo surađujemo.

Saša: Dodao bih samo da smo, kao rođeni Slavonci, posebno senzibilni kad je riječ o problemima Slavonije koja je tako nepravedno u katastrofalno lošem stanju.

Sjećate li se prvog zajedničkog vođenja “Dnevnika”? Kako je prošlo?

Marija: Moram priznati da sam imala velik respekt prema Saši jer sam ga znala godinama s malih ekrana. No uz njegovu prije svega profesionalnost i kolegijalnost početni strah je brzo postao prošlost. 

Saša: Od početka smo kliknuli. Od prvog “Dnevnika” Marija je bila savršeno priprem-ljena, smirena i koncentrirana.

Koliko se današnji rad promijenio u odnosu na to vrijeme?

Marija: Dosta toga je drukčije - emisija traje dvostruko dulje nego 2005., kada je krenuo naš “Dnevnik”. Tempo je neusporedivo brži, medijska komunikacija bez društvenih mreža, koje su tada bile u začecima, danas je nezamisliva. Grafički dosezi koje smo u “Dnevniku” uveli diktiraju trendove, imamo i najsuvremeniji studio, a kad govorimo o modernoj tehnologiji, ona uvijek ima jednak cilj – brojeve i detaljne podatke donijeti na što jednostavniji i razumljiviji način. Međutim, svi ti noviteti koje smo godinama uvodili izgrađeni su na jednakom temelju svih ovih godina - relevantne, objektivne, provjerene informacije i povjerenje gledatelja koje nikad ne uzimamo zdravo za gotovo. Svakoga dana počinje se ispočetka.

Saša: Kao što je Marija rekla, razlike su velike. Današnji “Dnevnik” mnogo je kvalitetniji, ali i zahtjevniji za cijeli tim. Sve te godine neprestano smo dizali ljestvicu očekivanja, a namjeravamo tako i nastaviti.

Novinarstvo je na glasu kao jedna od najstresnijih profesija, kako se vi s time nosite? Marija, vi ste Sašu nazvali “antistresnom terapijom”. 

Marija: Iako smo se s godinama naviknuli na intenzivan tempo koji taj posao nosi, lijepo je imati kolege uz koje je sve lakše. Saša je velemajstor kad je riječ o šali, pogotovo na vlastiti račun. Kad je najveća frka, eto njega s nekoliko prigodnih. 

Saša: Sa svakodnevnim stresom lako se nosim, mislim da ga već odavno i ne zamjećujem. Svaki posao ima pozitivne i negativne strane. 

Uz toliko ozbiljnih tema, ima li smijeha i veselja kada kamere nisu uključene?

Marija: Znamo mi i zapjevati, oproste nam kad budemo malo preglasni. 

Saša: Kako ne, iz našeg kuta u redakciji često se ori smijeh.

Nazvali biste se kolegama ili ste tijekom godina postali prijatelji?

Marija: Nakon toliko godina zajedničkog rada, nebrojenih izazova koje nam je ovaj posao donio, razgovora, bezbroj lijepih i tužnih podijeljenih trenutaka koje život sa sobom nosi, Saša i njegova divna obitelj imaju posebno mjesto u mom životu. Sretna sam što sam, uz posao koji volim, u njima stekla i prijatelje. 

Saša: S Marijom je teško ne sprijateljiti se. Bilo je tu i obiteljskih druženja, nažalost premalo jer u slobodno vrijeme svi imamo svoje obveze, ali već planiramo nove susrete. Marija stalno obećava nekakve delicije na terasi njihova stana, ali nikako da zatopli.

Oboje ste roditelji, savjetujete li se kad je riječ o odgoju?

Marija: Sašina i Renatina djeca već su velika pa mi, dok prepričavam najnovije fore svoje djece, stalno ponavljaju da klinci brzo odrastaju i da uživamo svaku sekundu s njima. 

Saša: O djeci razgovaramo zaista često, gotovo jednako koliko i o hrani. Oboje imamo curu i dečka, doduše različite dobi, no iskustva s njima su slična.

Pokazuju li vaša djeca interes da jednog dana krenu vašim stopama?

Marija: Ne, oni su u svom filmu. Bono voli nogomet, a Zlati je karate broj jedan. 

Saša: Ariana sigurno neće u novinarske vode, a Fran ponekad kaže da mu se sviđa moj posao pa računa koliko će godina imati kad ja odem u mirovinu da zasjedne na moje mjesto. Još mu nisam smogao snage razbiti iluziju da se tako ne postaje voditelj “Dnevnika”.

Kad ste osvijestili da će novinarstvo postati vaš poziv?

Marija: Već na početku gimnazije u Đakovu znala sam da je to put kojim želim ići.

Saša: Osvijestio sam to još dok sam bio honorarac u osječkom dopisništvu Večernjeg lista. Lijepo je bilo odlaziti na posao, u redakciju, ne znajući kakvi te izazovi toga dana očekuju. I, gle čuda, tako je i danas, tri desetljeća poslije.

Koliko je u tako dinamičnom poslu važno imati potporu bračnog partnera?

Marija: Dragocjeno je kad partneri podupiru jedno drugu u svakom poslu i u svim životnim situacijama. Naravno da je obavljanje ovog posla, u kojem ima mnogo nepredvidivih trenutaka, uz podršku moga muža puno lakše.

Saša: Ta je potpora uvijek nužna, bez obzira na vrstu posla. Mogu se pohvaliti da je imam u velikim količinama.

Što radite kada ne radite?

Marija: Svašta pomalo, a sve je manje-više vezano uz moju obitelj. Slobodni dani posvećeni su isključivo njima i našem zajedničkom vremenu koje mi je najvažnije na svijetu. 

Saša: Pomalo vježbam, često idem u maratonske šetnje, gledam TV i brzo prođe dan.

1 / 17
Rock-antologija Slavin Balen: Mislio sam da su mi šanse za pobjedu jedan posto Večernjakova ruža Ponosni informativni duo Marija Miholjek i Saša Kopljar Glazbenik godine Zdenka Kovačiček: Ovo neću nikada zaboraviti, hvala žiriju i glasačima
adidas Solar Boost 19
Slatke muke
Najmekše tenisice za duge pruge: od brzih treninga do maratona