U Haaškom je tužiteljstvu svojedobno istražiteljski tim bio napravio
nacrt optužnice protiv Jovića, Kadijevića, Adžića, Bulatovića i
Kostića. Ali ga Carla del Ponte nije odobrila. Ne zbog nedostatka
dokaza nego zato što je htjela žonglirati između Hrvatske, BiH i
Srbije. Ali bilo je to i pitanje prestiža - glavna je tužiteljica bila
odlučila usredotočiti se na Miloševića, s njim se dohvatiti i
trijumfirati.
O tome je nekoliko puta za javnost govorio londonski povjesničar Marko
Attila Hoare, koji je i sam bio u haaškom istražiteljskom timu, a za tu
odluku Carle del Ponte našao je ovu usporedbu: "Bilo bi to kao da je
Hitler kažnjen, a da su Himmler, Göring, Goebbels, Keitel i Jodl
pušteni da prođu nekažnjeno." Hrvatske vlasti, ni na tragu ovakvih i
sličnih potvrda pristranosti, nikad ništa nisu učinile kako bi se
Kadijević i drugi našli u Haagu, a optužnice što su protiv njih
podignute u Hrvatskoj, i to na lokalnim razinama, služe samo kao
zamazivanje očiju javnosti koju svako malo šokiraju vijesti iz
Tribunala.
Umjesto da izdržava tešku kaznu zbog teških ratnih zločina, Kadijević
posljednjih dana u Moskvi daje intervjue televizijama s područja bivše
države, prvo Srpskoj, a potom i Hrvatskoj. Na HTV-u ponavlja klasičnu
priču "vernog Jugoslovena" o tome kako ga u Hrvatskoj smatraju
zločincem zato što je branio Jugoslaviju, a za srpske je nacionaliste
veleizdajnik jer nije uništio Hrvatsku a mogao je. Da u Rusiji nije
posve siguran, Kadijević ne bi primao hrvatske i srpske novinare.
Dakle, Hrvatska se može pozdraviti s mogućnošću da mu ikad bude suđeno.
Dapače, pod zaštitom svjetske velesile, članice Vijeća sigurnosti UN-a,
baštinice pobjedničkog SSSR-a iz Drugog svjetskog rata, Kadijević ne
govori kao bjegunac u nekoj mračnoj diktatorskoj zabiti na kraju
svijeta, nego kao pozitivni lik iz ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji.
Taj njegov komoditet dokaz je potpune nemoći hrvatskih vlasti u
međunarodnim razmjerima, a ta je nemoć to depresivnija što su te vlasti
iskazale nepojmljivo sluganstvo kad je trebalo hapsiti i izručivati
hrvatske generale i dostavljati sve moguće dokumente, pa i takve kakve
druge države ostavljaju u tajnosti sve dok to odgovara njihovim
nacionalnim interesima.
Premda ga, kao što smo vidjeli, i nije htio optužiti, Kadijević kaže
kako ne priznaje Haag, a ustrajavajući na tvrdnji da je "JNA jedina
branila Jugoslaviju", reći će da je za Ovčaru saznao tek kad je otišao
u mirovinu, da su bombardiranje Dubrovnika namjestili Hrvati i tako
dalje. Je li slučajno što se Kadijević vraća u javnost istodobno sa
sramotnim presudama vukovarskoj trojci? Je li slučajna podudarnost
između njegova opravdavanja JNA i nijekanja agresije u tim presudama?
Je li slučajno što nakon tih presuda u završnicu svoga rada
Haaški sud ulazi suđenjem hrvatskim generalima?
Govoreći o pristranostima Haaškog tužiteljstva, Hoare je ustvrdio kako
"nije logično da je optužen Gotovina, no ne i oni koji su prvotno
okupirali Krajinu". U stilu je te nelogičnosti i što se ratni zločinac
iz metropole jedne članice Vijeća sigurnosti UN-a ruga i Haaškom sudu i
žrtvama rata. Kao i to što su i druge članice Vijeća sigurnosti UN-a,
kako piše njihova marljiva donedana službenica Florence Hartmann,
sprečavale uhićenje Mladića i Karadžića.
Vodeći nas s nezapamćenom servilnošću u EU i u NATO, Mesić,
Sanader, SDP-ov, HDZ-ov i HNS-ov "savez za Europu" vode nas istim
ishodima za Hrvatsku kakve su imala i suđenja za ratne zločine.
Ali ništa zato, Hrvatska ima zadovoljštinu što je u Vijeću sigurnosti
UN-a u kojem je i Veljko Kadijević, kao ruski građanin i štićenik!
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
