U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!
Tko to ovim riječima Hrvatsku opet gura na Balkan i zaziva jugonostalgiju i jugofiliju zlorabeći pritom i imena nabujalih rijeka govoreći:
“U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosanskohercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama istočne, Srednje i zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.”
Sjećate li se sada tko je i kada izrekao te riječi? Papa Ivan Pavao II. u svojoj povijesnoj propovijedi pred mnoštvom vjernika i hodočasnika na zagrebačkom hipodromu, u Hrvatskoj usred rata, 11. rujna 1994.
Ne molba, nego zapovijed!
Jedna se mudra građanka ovih dana vodene kataklizme prisjetila papinih riječi o Savi i Dunavu i prepisala ih na Facebook. Iz komentara se vidjelo da su te riječi zaboravili, kao da ih uopće nisu čuli, čak i neki koji su bili na toj papinoj milijunskoj misi. Ništa čudno. Odjek glavne poruke prvog posjeta Ivana Pavla II. Hrvatskoj nastojao se mnogim sredstvima prigušiti. Među onima koji su kao zahvalni Hrvati i katolici slavili proglašenje Ivana Pavla II. svetim, i danas će se na mnoge uši i duše uz tresak spustiti tvrdi oklop pred riječima kao što su ove:
“Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu i kada su svjedočili, svatko preko vlastite kulture i vlastitih osjećaja, istu privrženost Kristovu evanđelju. Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti.”
Papina je propovijed bila jasna kao dan, taj divan, sunčan i bistar rujanski dan njegova dolaska u ratom izmučenu Hrvatsku:
“U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe?”
Ove su riječi toliko jasne da ih svojim mudrovanjima i objašnjenjima ne mogu zamutiti ni teolozi, ni lingvisti. Mogu ih samo prešućivanjem pokušati sakriti u zaboravu.
Naposljetku, ako je pravoslavnima, muslimanima i svim ostalima bio molba, katolicima koji su ga dočekali kao vrhovnog vjerskog poglavara papina je propovijed bila velikom ljubavlju nadahnuta, ali zato ništa manje izričita i nedvosmislena zapovijed:
"Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’.
Premda je i kardinal Bozanić još 2007. u Bleiburgu citirao Stepinčeve riječi o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”, koje je ove godine ponovio i Uzinić, dubrovački je biskup otišao korak dalje
”Pomislio sam da je vrijeme da se ponovno poslušaju i ove povijesne papine mirotvorne riječi nakon propovijedi koje su izrekli najprije požeški biskup Antun Škvorčević 11. ožujka u župnoj crkvi u Jasenovcu, a drugu dubrovački biskup Mato Uzinić prošle nedjelje u Bleiburgu.
Nije pravedno reći da se Crkva u Hrvatskoj potpuno oglušila o papinu propovijed. Jedan od najsnažnijih odjeka bilo je Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata koje su 1. svibnja 1995. potpisali kardinal Kuharić i svi hrvatski biskupi. Međutim, nakon umirovljenja i smrti kardinala Kuharića, i to se pismo, također povijesno, rijetko spominjalo, a osobito njegova temeljna poruka koju je u Jasenovcu doslovno citirao biskup Škvorčević: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
Prestrojavanje živih i mrtvih
Biskup Uzinić rekao je i ovo: “Bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo svoje žrtve i tuđe zločine, nego i svoje zločine i tuđe žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti.”
Ali, Hrvati se doista moraju najprije među sobom pomiriti. Premda je i kardinal Bozanić još 2007. u Bleiburgu citirao Stepinčeve riječi o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”, koje je ove godine ponovio i Uzinić, dubrovački je biskup otišao korak dalje. Napravio je prestrojavanje živih uz mrtve koje bi moglo biti plodonosno ako zaživi u mislima i raspravama. On nije pozvao na pomirenje “nas” i “njih”, što bi Crkvu opet ukopalo u blajburški rov nasuprot onog jasenovačkog, nego je pozvao na identificiranje i empatiju sa svim žrtvama govoreći: “Mi, mi u Bleiburgu, i mi, mi u Jasenovcu”. Kao alternativu takvom “preuzimaju odgovornosti za društvu koje nam je povjereno” biskup Uzinić je vrlo jasno označio “zatvaranje u sebične, bilo osobne, bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno”. Nadam se da će biskup Uzinić sve to što prije ponoviti i pod jasenovačkim kamenim cvijetom.
Ustašama i udbašima zajedničko je upravo opravdavanje, umanjivanje i nijekanje jednih zločina nasuprot drugih. No, biskupove riječi morat će se ozbiljno pretresti upravo u Crkvi čiji pojedinci i dalje istinu o komunističkim zločinima traže umanjujući one ustaške. Jedan od njih je crkveni povjesničar, svećenik, ali i državni službenik dr. Stjepan Razum. Upravo Razumove teze o sasvim običnom i uobičajenom “sabirnom polju Jasenovac” Uziniću na nos stavljaju filoustaški portali kojima je od biskupove propovijedi ostao gorak okus u ustima. Ali, zato su takve riječi tračak nade, vjere i razuma za sve nas na ovoj strani ljudskosti gdje je žrtva žrtva, a zločinac zločinac. Ustaša ili udbaš, svejedno. Na strani na kojoj se ljudi s obje strane rijeke razumiju.
