Amerika je, zapravo, taljenjem nacionalnih pozadina, jezika, kultura i identiteta umjetno ili – ako ste njen ljubitelj ili simpatizer – umjetnički stvorena doseljenička, pustolovna, poduzetnička, izumiteljska, politički liberalno-demokratska, kapitalistička, vjerski pomalo tradicionalna i konzervativna nacija u kojoj ista riječ, ne bez razloga, označava bogatstvo, sudbinu i sreću: “Fortune”.
Ali, to Amerikanci nikako ne žele zaboraviti, Amerika je i – pobjednička ratnička nacija u kojoj trenutačno ima živih oko 20 milijuna veterana raznih ratova.
Prošlog tjedna ovdje su se naveliko slavila ili, bolje je kazati, obilježavala dva velika rata u kojima su Amerikanci, kako sami vjeruju, barem golema većina njih, trijumfalno pobijedili: Veliki rat (kako se ovdje češće naziva Prvi svjetski rat – The Great War) i hladni rat. Kako je pad Berlinskog zida, zapravo njegovo rušenje – simboličko, metaforičko i fizičko – označilo početak kraja hladnog rata i, kako se trenutačno čini, povijesni poraz komunizma, zapravo sovjetizma i sovjetske imperijalne dominacije u srednjoj i istočnoj Europi (hibrid komunističkog kapitalizma još je itekako živ u Kini, pravi komunizam terorizira i pere mozgove ljudima u Sjevernoj Koreji; djelomično i Kubi i u nizu latinsko-američkih zemalja), 25. obljetnica tog doista važnog povijesnog događaja ovdje je obilježena brojnim prigodnim, svečanim i svečarskim događajima.
Recepcija pada Berlinskog zida bitno se razlikuje u Njemačkoj, Europi i Americi (Hrvatsku ostavljam zasad po strani jer slučaj Perković pokazuje kako je u glavama brojnih hrvatskih vrhovnika još uvijek živ i neprobojan Berlinski zid) jer je taj pad ovdje simbol američke pobjede u hladnom ratu, dok je, primjerice, u Njemačkoj, prije svega, simbol kraja sovjetskog kolonijalizma i uvertira u nacionalno ujedinjenje čija će se 25 obljetnica slaviti dogodine, a koja predstavlja možda i najvažniji događaj u svekolikoj njemačkoj povijesti.
Gledana s ove strane Velike bare, druga polovica dvadesetog stoljeća zasigurno neće biti zlatnim slovima upisana u američku pobjedničku ratničku povijest na koju su ovdašnji ljudi jako ponosni. Iako ih u formalnom smislu ratove u tih 50 godina nisu gubili, jer nisu potpisali baš nijednu kapitulaciju, u pravilu ih nisu ni dobivali: Korejski (1950.-1953.), Vijetnamski (1953.-1975.), invazija u Zaljevu svinja (1961.), Kubanska raketna kriza (1962.), invazija i okupacija Dominikanske Republike (1985.-1966.), invazija Granade (1983.), invazija Paname (1989.-1990.), Zaljevski rat (u Perzijskom zaljevu: 1990.-1991.) i vojna intervencija u Somaliji (1992.-1994.).
Uvjetno se može kazati da su, kao naši “tajni” strateški ratni saveznici, dali važan doprinos hrvatskoj pobjedi u Domovinskom ratu (nakon Oluje 1995.); nisu loše prošli ni u bosansko-hercegovačkom ratu (1993.-1995.), a pobijedili su, zajedno sa saveznicima, i u postmodernom kosovskom ratu protiv Srbije (1998.-1999.).
Trenutačno vode tri veća rata kojima je teško odrediti ciljeve i naslutiti kraj: (1) afganistanski rat (traje od 2001.), (2) rat protiv ISIL-a i (3) gotovo fantomski opći rat protiv terora (simbolički je započeo 11. rujna 2001.) u kojem je ideja “neprijatelja” pretvorena u metafizičku apstrakciju jer su potencijalni neprijatelji najčešće nepoznati i nevidljivi.
Upravo zbog toga što suvremeni ratovi nemaju arhetipsku ratnu epiku i etiku, svedenu na sukob dobra i zla, pravednika i zlikovaca, Amerikanci su posebno ponosni na trijumfalnu pobjedu ili “pobjedu” (vrijeme će pokazati) u najduljem od svih ratova: u hladnom ratu koji je trajao pune 44 godine (od 1945. do 1989. godine).
Iako je četvrt stoljeća, koliko je proteklo od početka kraja tog rata, dovelo do smirivanja trijumfalističkog zanosa naznačenog glasovitom tezom Francisa Fukuyame o “kraju povijesti” – konačnom trijumfu liberalne demokracije i tržišnog gospodarstva nad narodnim “demokracijama” i planskim privredama – Amerikanci i dalje vjeruju da su upravo oni “srušili Berlinski zid”, a njegovo je simbolično rušenje započelo otvaranjem graničnih prijelaza između tadašnjeg Istočnog i Zapadnog Berlina u 23.30 sati 9. studenoga 1989.
Birajući između brojnih zanimljivih događaja u povodu rušenja Berlinskog zida, odlučio sam poći na raspravu neposrednih sudionika i svjedoka događaja s istočne i zapadne strane Zida u organizaciji ovdašnje Zaklada Friedricha Naumanna, na panel-raspravu pod naslovom “25 godina nakon pada Zida – osobni iskazi”.
Dva su važna razloga zbog kojih sam izabrao baš tu raspravu. Prvi razlog vam se može činiti banalnim, ali meni se činio privlačnim. Riječ je o hotelu u kojem je organizirana rasprava, povijesnom hotelu “Willard” koji se nalazi kojih stotinu koraka od Bijele kuće. To je hotel impregniran poviješću.
Drugi razlog je što je glavni predavač bila profesorica Sveučilišta George Washington Hope M. Harrison koja je doktorirala baš na temi političke pozadine gradnje Berlinskog zida. Slučaj je htio da je u Berlin sletjela – odlazeći tamo u istraživanje za disertaciju – desetak sati nakon “pada” Zida, zapravo otvaranja granice, 10. studenog 1989. Pad Zida i komunizma olakšao joj je rad na disertaciji jer je godinu dana kasnije dobila mogućnost pristupa strogo povjerljivoj arhivskoj građi – u Berlinu i Moskvi – o odnosima DDR-a i SSSR-a u dugom razdoblju od 1953. do 1961.
Na temelju disertacije objavila je višestruko nagrađivanu knjigu “Vožnja Sovjeta do zida: sovjetsko-istočno njemački odnosi 1953.-61.”, a sljedeće joj godine iz tiska izlazi knjiga “Nakon Berlinskog zida: Sjećanja i stvaranje Nove Njemačke od 1989. do danas”.
U otprilike pola sata, Hope je sažela vlastitu “veliku pripovijest (priču ili naraciju)” o okolnostima i čimbenicima koji su, prema njenim istraživanjima, ali i istraživanjima cijele plejade suvremenih povjesničara, imali odlučujući utjecaj na rušenje Berlinskog zida. Dok imaginarni “prosječni Amerikanac” smatra da je svekoliku povijest Berlinskog zida moguće promatrati kroz prizmu dvaju znamenitih govora i “zvučnih ugriza” koje su karizmatični američki predsjednici izrekli upravo u Berlinu – demokratskog predsjednika John F. Kennedy 26. lipnja 1963. (povijesno-proročkog: Ich bin ein Berliner = Ja sam Berlinčanin ) i republikanskog predsjednika Ronalda Reagana 12. lipnja 1987 (zapovjednog: Tear down this wall Mr. Gorbachev ! = Srušite ovaj zid gospodine Gorbačov) – Harrison smatra da je zid pao zbog snažnog demokratsko-revolucionarnog vala koji je nastao u okrilju samog komunističkog i sovjetskog poretka na tragu ohrabrenja koje su mu dali glasnost i perestrojka u SSSR-u Mihaila Sergejeviča Gorbačova: javljanje Solidarnosti u Poljskoj, Baršunasta revolucija u Čehoslovačkoj, otvaranja graničnih prijelaza između Mađarske i Austrije, pojava snažnog protestnog pokreta protiv Berlinskog zida u samoj Istočnoj Njemačkoj, pa i pojava silnoga straha komunističkih vlastodržaca od ponavljanja zastrašujućeg masakra na pekinškom Trgu nebeskoga (ne i zemaljskoga) mira ili Tiananmenskom trgu (4. srpnja 1989.).
Negdašnje hladno-ratne ideološke i vojno-blokovske podjele danas općenito se danas pretvaraju u socijalne i ekonomske (između siromašnog Juga i bogatog Sjevera), ali i religijske i etničke
I dok je Hope Harrison na neki način prizemljila nebeski visoko uvjerenje Amerikanaca da su upravo oni i njihovi predsjednici srušili Berlinski zid (usput: teško je negirati činjenicu da trka u naoružanju i, posebice, zvjezdani rat, nisu ekonomski osiromašili i osakatili SSSR), američkim predsjednicima, posebice Georgeu Bushu starijem, priznaje odlučujuću ulogu u slamanju sasvim paranoidnog otpora europskih vođa tog vremena, posebice Margaret Thatcher i Françoisa Mitterranda, prema svakoj ideji njemačkoga ujedinjenja.
Profesorica Hope M. Harrison tek je jedna u nizu povjesničarki vrloga novoga doba koje stvaratelje antikomunističke povijesti traže i pronalaze “dolje”, među takozvanim običnim ljudima, disidentskim skupinama, ali i među ljudima kojima okolnosti, pa i puki sretni ili nesretni slučaj, ponekad dodijele važnu rolu u povijesnim dramama.
Praveći usporedbu, mogli bismo kazati da je taj pristup sličan metodologijskom pristupu naše velike povjesničarke Mirjane Gross, koja je također sudionike važnih i presudnih povijesnih zbivanja i trendova tražila i pronalazila u narodu i društvu, a ne među “elitama”, kako je to, primjerice, radio povjesničar partijskih kabineta i jazbina, pa i partijskih liftova, dr. Dušan Bilandžić.
Među brojnim povjesničarima tog “novog kova” osobno bih izdvojio mladu, plavooku povjesničarku, gostujuću profesoricu na Harvardu dr. Mary Elise Sarotte čija se fascinantna knjiga “Slom: Slučajno otvaranje Berlinskog zida” u ovdašnjim knjižarama pojavila, doslovce, samo tri dana prije 25. obljetnice pada Zida.
Temeljena na izvornim znanstvenim istraživanjima, autorica je napisala znanstvenu monografiju koja se čita kao krimić. U tom je “krimiću” glavne uloge dodijelila: dvojici istočnonjemačkih novinara (njihova su imena: Roland Jahn i Siggi Schefke) i jednom fotoreporteru (Aram Radomski) koji su vijesti, priče i videozapise o pobuni naroda u DDR-u (Berlinu, Dresdenu i Leipzigu) prošvercali na Zapad; jednom dozlaboga dosadnom i prikladno priglupom partijskom činovniku, članu komunističkog politbiroa (njegovo je, pak, ime Günter Schabowski), koji je na pitanje talijanskog novinara (Riccardo Ehrman) kada kane početi primjenjivati Zakon o putovanjima (kojim se omogućava putovanje bez viza u Zapadni Berlin) odgovorio: “Odmah”, te jednom časniku zloglasnoga Stasija (zove se Harald Jäger i njegovo je ime danas vrlo poznato u Njemačkoj) koji je zapravo “srušio” Berlinski zid: jer od nadređenih u mrkloj noći 9. studenog 1989 nije uspio dobiti naredbu smije li ili ne desetine tisuća goropadnih i bijesnih prosvjednike pustiti preko granice, pa je naprosto SAM odlučio da ih – pusti. Kako sam i sam 1990. i 1991. godine bio sudionik nekih za nas Hrvate važnih povijesnih događaja, iz iskustva znam kako povjesničari koji povijest nastoje razumjeti iz “kabinetske akademske perspektive”, često pate od zablude koju bih nazvao zabludom ili čak terorom racionalnosti.
Uloga je SLUČAJNOSTI u povijesti znatno veća nego što to kabinetski “historiografi” mogu i naslutiti. Zato mi se sviđaju knjige tipa “Slom”, odnosno njihove autorice (žene su sklonije traganju za pričama, a muškarci za povijesnim”zakonitostima”) koje savršeno dobro znaju da je NJ.E. Povijest mogla 9. studenog 1989. u 23.30 sati krenuti i u drugom smjeru: u smjeru represije, primjene sile, a time i završiti prolijevanjem krvi i/ili masakrom.
Obilježavanje 25. obljetnice rušenja Berlinskoga zida ovdje kod “nas” u Americi ostalo je u ipak u sjeni sve ozbiljnijih zaoštravanja odnosa između Sjeverne Amerike, zapadne i dobrog dijela srednje Europe i Rusije.
Paradoksalno je, ali istinito, to što to zaoštravanje – koje je već dobilo oznaku “Hladni rat 2.0” – donijelo neku čudnu živost, da ne kažem radost, u ovdašnja središta umne, medijske i političke izvrsnosti.
Foto: Reuters/PIXSELL
Čini se da Ameriku osvaja svojevrsna hladnoratna NOSTALGIJA koju je u jeku najvećeg američkog oduševljenja zbog sloma komunizma – u kasno ljeto 1990 – jedan od najvećih živućih američkih politologa i stručnjaka za međunarodne odnose John J. Mearsheimer (rođen je 1947.) jasno naznačio u članku “Uskoro će nam nedostajati hladni rat”, objavljenom u časopisu “Atlantic”. “Moja je teza u ovom eseju da će taj svijet vjerojatno uskoro zažaliti što je prohujao hladni rat,” kaže autor.
Ruska aneksija Krima koji je “šutke pao”, demonstracija vojne sile na različitim dijelovima zemaljske kugle – od Ukrajine i Srbije do Tihoga oceana i Meksičkoga zaljeva – dovodi do radikalnih promjena u predodžbama Amerikanaca o Rusima i Rusiji, na što ukazuju stalna istraživanja javnoga mišljenja.
Što se, pak, fizičkog rušenja Berlinskoga zida tiče, mit o njegovu rušenju često skreće pozornost javnosti sa zabrinjavajuće činjenice da je, primjerice, nakon stvarnoga i metaforičkoga rušenja Berlinskog zida, simbola željezne zavjese, na granici između Meksika i Amerike sagrađen novi “berlinski” zid: 3169 kilometara čeličnih, žičanih i betonskih barijera koje se protežu preko pustinja, gradova, planina, polja, rijeka i jezera koje dijele dvije zemlje.
Negdašnje hladno-ratne ideološke i vojno-blokovske podjele danas općenito se danas pretvaraju u socijalne i ekonomske (između siromašnog Juga i bogatog Sjevera), ali i religijske i etničke. Za razliku od Berlinskog, zida koji Sjevernu Ameriku štiti od očajnika koji bježe iz Južne Amerike ne kani se rušiti, već – dograđivati. Novi američki imigracijski zakon predviđa ulaganje 30 milijarda dolara za još rigorozniji nadzor granice koju prosječno godišnje pokušava ilegalno prijeći oko pola milijuna ljudi. Najveći dio planiranog povećanja troškova odlazit će na dogradnju žičanih i čeličnih zidova u dužini od 1000 kilometara i na povećanje broja graničnih specijalnih agenata od sadašnjih 20.000 na 40.000.
Zidovi i druge granične i prostorne barijere postoje danas u različitim dijelovima svijeta. Štoviše, svakodnevno se grade i dograđuju novi. Ili se tek planiraju graditi. Ukupna je dužina već sagrađenih graničnih prepreka oko 11.4000 kilometara; trenutačno je u izgradnji oko 7500 kilometara, a planira se izgradnja još oko 3000. Dakle, ukupno 21.900 kilometara. Ako se zna da je ukupna dužina Berlinskog zida bila samo 155 kilometara, onda je lako izračunati da su danas u svijetu preostali zidovi čak 140 PUTA duži od srušenog Berlinskog zida. Pritom, dakako, među te zidove ne računam Schengenski granični sustav koji ima istu ulogu kao i fizički zidovi i ostale granične prepreke.
Zid prosječno visok osam metara koji odvaja katolike i protestante u Belfastu nosi naziv Zid mira. Onaj koji razdvaja komunističku i demokratsku Koreju naziva se Korejska razvojačena zona. Izraelski zid oko Zapadne obale koji razdvaja Izraelce i Palestince nosi naziv Izraelska antiteroristička ograda, a slična se “antiteroristička ograda” planira graditi uzduž 2400 granice koja dijeli Pakistan i Afganistan. Kinezi već grade novi zid u dužini od 1416 kilometara na granici prema Sjevernoj Koreji kako bi se zaštitili od najezde ilegalnih useljenika, a sličnu ulogu ima i 3260 kilometara duga barijera između Indije i Bangladeša, kao i 2900 kilometara “zaštitne ograde” između Zimbabvea i Južnoafričke Republike.
Da dalje ne nabrajam.
Što da vam kažem, sedam godina svaki dan sam prozio Chack Point Charly sa služb.pasošem. To je veliki dio i mog života. Niti jedan grad na svijetu nije kao Berlin, niti jedan narod nije kao Berlinčani. Onome tko priča o tome sa strane, a ne kao učesnik, sve se čini drugačije.