O kulturi u Rijeci proteklih mjeseci vrlo se često piše i promišlja. Uzrok tome je novo, pomlađeno vodstvo Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca koje je u vrlo kratkom vremenu uspjelo privući snažnu medijsku pažnju i jedan nacionalni teatar pretvoriti u društveno-političku platformu. Kulturna Rijeka spominje se i zbog njezine ozbiljno shvaćene želje da se kandidira u izboru kulturne prijestolnice Europe 2020. godine. Tako će se želje riječkih vladara, a valjda i združenih kulturnjačkih snaga, za kulturno prijestolništvo boriti s konceptima Dubrovnika, Varaždina, Zagreba, Osijeka, Splita, Pule, Zadra, Đakova... Rijeka u tome ima i jednu prednost (uz Pulu i Dubrovnik) budući da ima završenu kulturnu strategiju, koja je preduvjet za kandidaturu čiji krajnji rok istječe 17. travnja ove godine.
No, u Rijeci se mogu čuti i glasovi koji kritički gledaju na riječku današnjicu, a onda i na projekt Rijeke kao kulturne prijestolnice Europe.
Među njima je književni kritičar i glavni urednik Književne Rijeke Igor Žic koji je u uvodniku novog broja svojeg časopisa ustvrdio da je Rijeka došla do najniže točke u svojoj povijesti zbog kumulativne ideološke rigidnosti (crne, pa crvene) te katastrofalne kadrovske politike. Žic ističe da je došlo do neplanirane deindustrijalizacije (propast Tvornice konopa, Tvornice papira, Brodomaterijala, više građevinskih tvrtki, Croatia Linea, Rafinerije nafte na Mlaki, Brodogradilišta 3. maj, Riječke tiskare, Tipografa itd.), kao i do prometne izolacije, pa Rijeka danas ima praznu luku, praznu željezničku stanicu, prazan aerodrom, nepostojeći autobusni kolodvor na Žabici...
Žic ističe i da je višedesetljetna devastacija staroga grada dala očekivani rezultat, te navodi stravičan podatak da je Rijeka 2013. godine imala 146.000 noćenja, što je četiri puta manje nego 1968. godine!? Rijeka je, tvrdi Žic, grad ničega, pa se čudi da se kandidirala za europsku prijestolnicu kulture. Pri tome ističe i skepsu prema toj inicijativi koju je 1985. ostvarila tadašnja grčka ministrica kulture Melina Mercouri. Žic uočava da su u početku prijestolnice bile ključna kontinentalna kulturna središta poput Atene, Firence, Amsterdama, Berlina, Pariza, Glasgowa, Dublina, Madrida, Antwerpena, Lisabona, Stockholma, Weimara, ali i da se od 2000. godine koncepcija bitno promijenila, pa je titula dijeljena između više manjih urbanih središta kao što su to bili Avignon, Reykjavik, Graz, Lille, Cork, Patras, Stavanger, Essen, Pečuh, Maribor, Košice, Riga... Tako Žic navodi da će između 2015. i 2020. prijestolnice kulture biti Mons, Plzenj, San Sebastian, Wroclaw, Aarhus, Paphos, Leeuwarden, La Valletta... Pri tome ocjenjuje da je popis s imenima sve manjih gradova (ove je godine kulturna prijestolnica belgijski Mons sa 90.000 stanovnika koji će samo za kulturne manifestacije potrošiti 68 milijuna eura!?), dokaz da je za Europsku uniju pitanje kulturne prijestolnice potrošena tema. Žic ponavlja i da se Rijeka godinama tragikomično i neuspješno natjecala za, kako ocjenjuje, totalno nevažne Mediteranske igre gubeći od Tunisa, Almerije, Pescare, Volosa i Tarragone!
Doduše, ipak je izborila Univerzijadu, ali zajedno sa Zagrebom. Ukratko, Žicu smeta što Rijeka grubo zanemaruje standardni, svakidašnji kulturni i uopće gospodarski život, a želi paradirati Europom kao kulturna prijestolnica. Kao da je u njezino vodstvo ušao duh “Gospođe ministarke”.
>> Karikature i Houellebecq za točnu dijagnozu
