Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

'Zarazit će svi – osim onih koji su prije toga umrli'

Svaki svoj postupak treba pogledati, kako je to govorio nizozemski filozof Spinoza, iz vizure vječnosti, a ne se ponašati kao da se život može preživjeti
31. listopada 2020. u 07:43 16 komentara 12632 prikaza
U Hrvatskoj 2.776 novih slučajeva koronavirusa u protekla 24 sata
Foto: Robert Anic/PIXSELL

Jedno od glavnih pitanja u ovoj epidemiji jest: koliko ljudi umire od koronavirusa? Ispočetka nije umirao nitko, ali znalo se da to ne može potrajati; i onda je umro prvi naš sugrađanin, pa drugi, treći – uvijek uz ono iritantno objašnjenje da je to osoba “starije životne dobi” te da ima “značajni komorbiditet” i/ili “kronične bolesti”. Time se htjelo umiriti one mlađe i zdrave, iako nitko nije objasnio kolika količina mladosti i zdravlja štiti od prerane smrti. Na dan predaje ovoga teksta, umrlo je 23 ljudi od zloćudnog virusa – praktički svaki sat jedan naš zemljak preselio se na onaj svijet, od početka pandemije ukupno 511. Ali zašto je tih 511 slučajeva važnije od 50.000 drugih koji u Hrvatskoj umru svake godine,pitao je ovih dana hrvatski biolog Miroslav Radman.

Zagreb: Prosvjed medicinskih djelatnika ispred KB Dubrava zbog teških uvjeta rada DIO OSOBLJA NE ŽELI BITI COVID BOLNICA Situacija u KB Dubrava mijenja se iz sata u sat: 'Tko će liječiti te ljude? Poštari?'

Zbilja, ako 50.000 podijelimo s 365, dobit ćemo 137, odnosno svaki sat umre kod nas 5-6 ljudi. I nikom ništa. A iznenadna smrt, bez najave, u cipelama, odnese na drugi svijet svaki sat jednoga od nas. Točno koliko i korona. Pa zašto onda smrt nije vijest? Nestanak jednog pomorca na moru ili jednog turista na planini danima ispunjava novine i portale, a nestanak 50.000 ljudi nitko ne primijeti. Čini se proturječno, ali radi se o jednoj važnoj osobini svih ljudi: znamo da ćemo umrijeti, ali živimo kao da nećemo. Manje važni događaji, poput odlaska zubaru u utorak u 11, proslave rođendana idući mjesec ili dočeka Nove godine, precizno su obilježeni u kalendaru pa ih ozbiljno shvaćamo i pripremamo se za njih. Ali smrt je u nekoj nejasnoj i neodredivoj budućnosti, i to je čini maglovitom i neuvjerljivom. Dok ne zakuca na vrata. A tada ćemo svi reagirati jednako: zavapit ćemo – ako nam da vremena – da je došla prerano i da se za nju nismo spremili.

Ljudska mašta uvijek zamišlja da se možemo nagoditi sa smrću, poput postolara koji je nadmudrio vraga u šaljivoj Šenoinoj pjesmi, ili Maxa von Sydowa u Bergmanovu filmu “Sedmi pečat” koji je sa smrću igrao šah kako bi dobio na vremenu. Odatle vječna nada čovjeka u medicinu i kozmetiku, u vitamine i minerale koji će nam produžiti život, ili bar u emulzije i botokse koji će nam produžiti mladenački izgled. Sve su svjetske oči uprte u znanstvenike koji traže lijek i cjepivo za koronu i nadamo se da nećemo umrijeti prije nego ti spasonosni preparati stignu do nas – da bismo mogli umrijeti od nečeg drugog. Obećanja medicine nerealna su kao i naša očekivanja od nje. Uz zagrebačke ceste može se vidjeti plakat koji poziva pušače na pregled, uz slogan: “Rak pluća nije smrtonosan ako se otkrije na vrijeme”. Namjera je dobra, ali izraz je nespretan, jer je život općenito smrtonosan.Liječnici nas liječe od raznih bolesti, ali ne mogu izliječiti našu smrtnu narav, a oni to znaju, samo nam ne vole reći. Zbog toga su doktori razvili osebujan smisao za humor, koji skrivaju pred pacijentima, da ih ne bi sablaznili.

RAZLJUTILA GA MILANOVIĆEVA IZJAVA Dr. Srića: Policijski sat je nužan. Pa da vidim predsjedniče kako ćete me strpati u maricu

Tako je ovaj tjedan ugledni epidemiolog Franz Allerberger, u razgovoru za Treći program Austrijskog radija, na pitanje koliko će se ljudi zaraziti koronavirusom lakonski odgovorio: “Zarazit će svi – osim onih koji su prije toga umrli.” To jest – svi ćemo se zaraziti. A oni koji ne umru od virusa umrijet će od nečeg drugog. Jedini dan kad je smrt vijest, to je na blagdan Svih svetih, kad se u katoličkim krajevima tradicionalno pohode groblja. Zapravo su se tradicionalno pohodila dan kasnije, na Dušni dan, a Svi sveti bili su radosno slavlje, nešto nalik Božiću – ali ne treba cjepidlačiti, glavno da se bar jednom godišnje ozbiljno razmisli o smrti. I nije dobro, kako to mediji potiču, sjećati se pokojnih i misliti na njihovu smrt. Ne, treba misliti na svoju smrt, i to na vrijeme, dok je još nema, da nas ne bi zatekla. Svaki svoj postupak treba pogledati, kako je to govorio nizozemski filozof Spinoza, iz vizure vječnosti, a ne se ponašati kao da se život može preživjeti.

Smrt je u medijima uvijek smrt nekog drugog, dalekog i nepoznatog; neobičan događaj, ali nas se ne tiče. Tek nas smrt bliske osobe podsjeća da ćemo se i mi morati odreći svega što imamo, što znamo i što jesmo. Ali smrt od virusa, iako ta osoba bila i stara i bolesna, kako to zamumulje u Stožeru civilne zaštite, smrt je koja bi i mene mogla pohoditi, jer virus je zbilja dosta zarazan i širi se zrakom. Vijesti o umrlima od korone uznemiruju nas zato što nas uznemiruje naša smrt. Smrt je jeziva, što se tu može. Ili, kako bi to rekao Woody Allen: “Ne bojim se smrti, samo ne bih volio biti tu kad dođe.”

oglasila se
Nakon teškog razdoblja Nives Ivanišević zavapila: 'Ne mogu i ne želim više'
NOVA REVOLUCIJA POLJOPRIVREDE
Star Trek na hrvatskoj njivi: Dronovi snimaju štetnike, AI zbraja kukuruz, traktor sam vozi...
  • Avatar Warded
    Warded:

    Tja..život je bolest sa smrtnim ishodom.

  • nemanatrag:

    Nije čovjek tko ne umre....😆

  • Avatar marela
    marela:

    Poslije korone ce zdravstvo tek bit u problemu sa eksplozijom drugih bolesti koje se na žalost ne lijece jeftinim lijekovima : kisikom lupocetom,sumamedom.... Tek ce tad nastat kolaps. Ovo je nista..na žalist...