Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Zakoni neće zaustaviti neznanje i mržnju, ali strah od suda nije loš početak u njihovu suzbijanju

Nema razlike između “činjenica” obrazovanih lažaca i uvreda vojske neznalica koji ih slijede
24. siječnja 2018. u 07:02 3 komentara 244 prikaza
Foto: Davor Puklavec/pixsell

Sir Charles Gray, sudac Visokog suda pravde u Londonu, donio je 11. travnja 2000. godine presudu u parnici koju je engleski povjesničar David Irving pokrenuo protiv izdavačke kuće Penguin Books i američke povjesničarke Deborah Lipstadt, autorice knjige “Denying the Holokaust” u kojoj je spomenut i Irving kao jedan od notornih Hitlerovih apologeta i revizionista.

Ruža Soldo STRASBOURG PRESUDIO Dvostruka udovica 11 godina nezakonito primala mirovinu kao udovica hrvatskog branitelja

Irving je smatrao da Lipstadt ugrožava i ruši njegov ugled povjesničara i time mu ugrožava egzistenciju. Ali sudac Gray presudio je da Irving u svojim istupima i radovima doista iskrivljava i falsificira povijest, da je lažljivac, rasist i antisemit te da njegovi falsifikati nisu rezultat pogreške, nego svjesne zle namjere. O čitavom slučaju 2016. godine snimljen je izvrstan film “Denial”. Uz Rachel Weisz u ulozi Deborah Lipstadt i Toma Wilkinsona koji glumi njenog britanskog odvjetnika Richarda Ramptona, u filmu je briljirao i Timothy Spall glumeći Irvinga. Pri tom, kako je istaknuo redatelj Mick Jackson, a što je lako provjeriti uspoređujući film s brojnim na internetu dostupnim snimkama stvarnih Irvingovih nastupa, Timothy Spall nije u filmu izgovorio nijednu riječ koja zaista i u stvarnosti nije izašla iz Irvingovih usta. To se odnosi i na prizor u kojem nakon donesene presude Irving gostuje u jednoj emisiji BBC-a čiji ga voditelj pita: “Hoćete li sada, na temelju ove presude, prestati nijekati holokaust?”, a ovaj mu odgovara: “Ja da prestanem? Za Boga miloga, naravno da neću!”.

Izvrstan film pravi je priručnik za obračun s najopakijim lažljivcima i manipulatorima svih vrsta. U njemu ćemo lako prepoznati metode kojima se služi većina sličnih gnjida i hulja. Jedna je od tih metoda i pozivanje lažljivaca na većinu koja, prema njihovim tvrdnjama, razmišlja baš kao i oni, samo se to ne usudi izreći. Kada engleski televizijski voditelj Irvinga upozori na činjenicu da sada, nakon presude suca Graya, bilo tko može ustati i u lice mu reći da je rasist, antisemit i lažac, on se pozove na stotine tisuća ljudi koji na policama imaju njegove knjige koji se sada, kako je rekao Irving, sigurno češkaju po glavi i pitaju što to govori taj sudac, kad oni znaju da u tim knjigama nema ni rasizma ni antisemitizma. To kaže čovjek koji se, primjerice, “proslavio” i govorom u kojem Židovima spočitava da se nikada ne zamisle nad svojom vlastitom krivnjom za progone kojima su tijekom tri tisuće godina bili izloženi u svakoj zemlji u koju bi se naselili.

Također, suočen s vlastitim rasističkim zapisima, Irving to naziva izrazom svog britanskog domoljublja i “englestva” (“englishness”) te dodaje: “Budite sigurni da barem 95 posto Engleza moje generacije ima upravo ista takva stajališta”. Irving se na presudu žalio i njegova je žalba dvije godine kasnije odbijena, zbog čega je i bankrotirao jer je tuženoj strani morao platiti troškove koji su iznosili oko dva milijuna funti. Ali istodobno si je napravio veliku reklamu i stekao nove poklonike, sljedbenike i mecene. Dogodilo se upravo ono što je predvidio jedan od engleskih komentatora čitavog slučaja. Irving se nakon presude povukao na internet, kojim se i do tada vrlo vješto služio u propagiranju svojih ideja, te tamo nastavio uživati u svojoj ulozi povjesničara-ratnika. Irvingovi simpatizeri, ali i mnogi neopredijeljeni promatrači čitavog slučaja također su postavljali pitanje koje se upravo ovih dana često postavlja i u Hrvatskoj u povodu najave zakona koji bi trebao pokušati zaustaviti ili barem umanjiti govor mržnje u medijima, a osobito u internetskim bespućima. To je pitanje slobode govora.

O tome je nakon presude u njenu korist u Londonu govorila i Deborah Lipstadt: “Neki kažu da će ova presuda ugroziti slobodu govora. Ja ne mislim tako. Ja nisam napala slobodan govor. Baš suprotno, branila sam ga od nekoga tko ga je želio zloupotrijebiti. Sloboda govora znači da možete reći štogod želite. Ali ne možete lagati i onda očekivati da nećete za to odgovarati. Nisu sva mišljenja jednaka i neke su se stvari dogodile baš onako kako kažemo da su se dogodile. Ropstvo se dogodilo. Kuga zvana crna smrt se dogodila. Zemlja je okrugla. Polarne kape se tope i Elvis nije živ.”

Inače, Deborah Lipstadt smatrala je i smatra da sudovi nisu pravo mjesto za utvrđivanje povijesnih istina i neprestano je isticala da nije ona tužila Irvinga, nego on nju te da ona sama nikada u tim stvarima nije posegnula za sudskim tužbama. U liku Davida Irvinga ima još nešto što možemo prepoznati i kod naših domaćih revizionista. On se neprestano pozivao na svoje veliko znanje, upućenost i poznavanje arhivske građe. Upravo zato što je to istina, njegov slučaj još jasnije pokazuje koliko je opasno zloupotrijebljeno znanje koje u korist svoje zle namjere uvijek izvlači mnoštvo podataka, skrivajući ili iskrivljavajući one druge koji ga pobijaju.

Utoliko su zloćudniji i opasniji oni uljuđeni i obrazovani koji nikad ne skidaju rukavice, ali potiču vojsku neznalica koja ne razumije jezik argumenata i ne zna drugo, nego sipati mržnju. Nakon prošlotjedne kolumne o slučaju udovica i filma “Ministarstva ljubavi” jedna od najpristojnijih poruka koje sam dobio preko Facebooka glasila je: “Tko si ti da prozivaš branitelje i udovice poginulih branitelja? Znam, ti si mrzitelj svega hrvatskog.” Medijski itekako pismena i obrazovana gospođa Željka Markić, na primjer, sigurno nikada neće nikome uputiti takvu poruku. Ali zato je prije nekoliko dana u emisiji Otvoreno na perfidan način ponovila laž o tome kako većina prosječnih hrvatskih građana sigurno ne vidi razlog da se iz proračuna financira “film koji ponižava udovice”. “Bilo koje udovice”, dodala je, štiteći se tako, na vrlo proziran način, od odgovornosti za ponavljanje vrlo konkretne laži o konkretnom filmu. Najopasniji su obrazovani lašci s akademskim titulama kojima ne smeta što ih slijedi vojska neznalica. Između “činjenica” ovih prvih i uvreda onih drugih nema razlike. Neka se barem sudova boje.

Aleksandar Stanković Nedjeljom u dva Aleksandar Stanković emisiju počeo porukom Željki Markić i Nini Raspudiću MINISTRICA ODGOVORILA MARKIĆ 'Vrijeme kada smo na ovakav način razgovarali o kulturi je vrijeme prije 90-ih godina' čovjekov najbolji prijatelj Širi li se mržnja prema Željki Markić ili ljubiteljima pasa?
Brodski Varoš: U gnijezdo rode Malene sletio rodan
Slavlje u B. Varošu
Klepetan se vratio Malenoj, Stipa presretan: Naša veza je neraskidiva!
Pevex
NOVO RUHO DOMA
Istražujemo – kako se pripremiti za proljetne renovacije
  • senkop:

    Tzv. "istoričari", uključivo i one glavne tipa Goldsteina, i njihovi sljedbenici već desetljećima pričaju o stravičnim ustaškim pokoljima u logoru Jadovno, i svake godine ispred centralne "jame klanice", tzv. Šaranove jame, drže političke govore, nariču, cirkusiraju, bacaju kletve, prijete i ... prikaži još! vrijeđaju sve oko sebe. Pa tako imamo brojke od 10 pa do 40 tisuća stradale napaćene srpske nejači. I prije par godina se par istraživača spustilo u navedenu jamu koja je potpuno prazna i u kojoj nema niti jednog leša. A što je najbolje, kao da se ništa nije dogodilo, isti likovi i dalje komemoriraju desetke tisuća napaćene nejači. Što ti Pofuk kažeš na to: tko je lažljivac i koga tu treba strpati u zatvor? Gukni, golube. A što kažeš na Jasenovac, jel bi hapsio, i koga bi prvog hapsio? Možda bradatog antifašističkog ljubitelja Andrije Artukovića?

  • bakulušić:

    Gospodine Pofuk, o Vama priča govori!

  • sttipe:

    Sumrak novinarstva!!! Druže pofuk, umire li pitanje s ubijenim autorom pitanja, i zašto ga kuješ u mučenika?? Za lovu?Fotelju?