Naslovnica Premium

Vukovar grad heroj, a ne grad zločinac

Kada bi se pustilo 
da grad odahne od nametnute mu uloge nacionalnog kaskadera, možda bi se spoznalo da se nasiljem ne može dokazivati da si u pravu
17. studenoga 2013. u 08:33 2082 prikaza
vukovar ćirilica
Foto: Goran Ferbežar/PIXSELL

Vukovar je najprije razbijan simbolikom strategije, a danas ga se razbija strategijom simbolike. Grad u kojem je, navodno, provedena mirna reintegracija gotovo dva desetljeća od formalnog završetka rata ne djeluje ni mirno ni reintegrirano. Kad čovjek malo bolje razmisli, nije posve jasno ni u što je točno Vukovar trebalo reintegrirati? Ako je ideja bila isključivo administrativne prirode, onda su činovničke mutacije trebale sugerirati povratak normalnog života, što je nemoguće i što je odmah trebalo biti jasno.

Pucaju ploče poput gelera

Kao što je i jasno da već spomenuto razbijanje simbolikom strategije svoj motiv nije moglo pronaći u vojno-strateškom pozicioniranju Vukovara jer je ono za posljednji rat bilo od drugorazrednog značaja. Jedina strategija koja je mogla odabrati Vukovar kao mjesto masovne patnje jest ona koja je stvari promatrala na razini simbolike i kojoj su na toj razini trebale konsekvencije. Problem je što je simbolizam kategorija koja se perpetuira i zloupotrebljava do u nedogled. Zato možemo govoriti o strategiji simbolike dok pucaju ploče i pršte njihovi ostaci po ulicama koje još nisu posve izliječene ni od gelera. Jedino što mene zanima jest kada će Vukovar konačno svi pustiti na miru. Upotrebljavanje tog grada postalo je naprosto nepodnošljivo. Posve sam siguran da se do statusa mjesta s posebnim pijetetom ne dolazi razbijanjem, kao što se ni do oslobođenja bilo čega od bilo koga ne može doći – zauzimanjem. To su tipično ljudske besmislice kojima se želje za nakaradnim činjenjem farbaju prikladnim opravdanjima nužnog i neizbježnog.

I kada bi se barem vukovarska stvarnost promatrala očišćena od prokletstva svrsishodne političke trgovine, kada bi se pustilo da Vukovar odahne od nametnute mu uloge nacionalnog kaskadera, možda bi se mogao očekivati i obrat u priči, kao i shvaćanje pouke koja nam visi ispred nosa – nasiljem se ne može dokazivati da si u pravu. No ostanimo još malo na vukovarskoj simbolici. Želimo li biti dosljedni u obrani hrvatskog Vukovara, hitno bismo morali zatražiti promjenu imena grada budući da ova mađarizirana varijanta varoši na Vuki bode oči pa da se vratimo imenu Vukovo iz 13. stoljeća. Onda postoji još jedna posve neugodna činjenica, a to je da je baš u ovom gradu 1920. održan kongres na kojem je Komunistička partija Jugoslavije dobila ovo ime u državi koja se još tada nije tako zvala. Nije li netko i zbog te činjenice u svojoj morbidnoj glavi zaključio kako bi bilo potrebno sravniti grad i završiti priču tamo gdje je sve naizgled počelo.

Inferiorni inat

Okrutnost stvarnosti ide uz bok pažljivog korištenja simbola. I sve se u tom Vukovaru svodi na utrku s vremenom, na imena i definicije, na brojke i slova, ples podmukle simbolike koja uporno određuje ljudske živote i sudbine. Moglo bi se pronalaziti tisuće različitih analogija u svakom vukovarskom životu sa svakom vukovarskom smrti i to nas ne bi puno pomaklo od mjesta gdje smo sada. Zaklinjati se u ovaj grad kao u heroja, a mrcvariti ga kao notornog zločinca može se dogoditi svaki put kad inat nadvlada rezon. Inat je odlika inferiornih koji smisao vlastitog postojanja vide jedino u odnosu prema nekom drugom i koji se u svojoj psihotičnoj stvarnosti druže s izmišljenim prijateljima, a svađaju s izmišljenim neprijateljima. Hrvatski Vukovar ne može postojati u inat Srbima, kao što ni srpski nije mogao postojati u inat Hrvatima. Svaki takav ekskluzivitet vodi do nesagledivih patnji. Nije problem danas porazbijati sve ploče, porazbijati cijeli jedan grad, problem je u tome što će biti sutra. A to kao da nikoga ne zanima. Je li Vukovar od 1991. do 1995. bio slobodan ili je bio samo oslobođen od Hrvata i svih onih koji se nisu uklapali u koncept srpskog ekskluziviteta. Pitanje bez upitnika. Sloboda ili postoji za sve ili je nema ni za koga. Zato ako danas doista želimo da Vukovar bude hrvatski, on mora nositi najširu moguću lepezu univerzalnosti da bi kroz nju mogao realizirati željeni smisao. Uz to koliko će on biti hrvatski, jednako je važno i kako će to biti. Hrvatstvo kao ekskluzivitet i imperativ ili kao istinski izbor samosvjesne slobode? Dunav i Vuka ne mogu početi teći uzvodno da sve proliveno vrate u dane prije nastajanja štete. Ma koliko se trudili zadržati vrijeme, svesti ga na razine naših limitiranosti i strahova, ono svejedno odlazi za rijekama. Vode i vrijeme uvijek probiju negdje svoj put ma koliko ih mi pokušavali zaustaviti. I idu naprijed.

>>Hrvatski način života ugrožavaju pederi, ćirilica i - mali mačići

Hrvatski Telekom i Institut za razvoj i inovativnost mladih (IRIM)
Generacija NOW
Pobjednički tim natječaja Hrvatskog Telekoma i IRIM-a: „Definirali smo i napravili svoj standard IT učionice – onakav kakav kod nas još ne postoji“

A1 izdvaja za Vas