Vladimir Šeks fenomen je među hrvatskim političarima: samo on iza sebe ima sedam uzastopnih mandata u Saboru; već je 25 godina u najužem vrhu HDZ-a koji je osnivao s dr. Franjom Tuđmanom. Nakon iznimno aktivnih i burnih 50 godina života u politici, odlazi u mirovinu. Piše sjećanja i memoare, a u izdanju Večernjeg lista u svibnju izlazi njegova prva knjiga, zasad pod radnim naslovom “Uskrsla Hrvatska – 1991. godina.” Ovaj feljton napisao je dr. sc. Ivica Miškulin, profesor povijesti na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu, kronika je to pedesetogodišnje političke karijere. Dr. Miškulin na osnovi ovog feljtona piše i kratku političku biografiju Vladimira Šeksa koju će Večernji list objaviti na jesen.
8. nastavak
Mjesec dana prije održavanja trećih parlamentarnih izbora, na kojima je HDZ, osnažen učincima vojne pobjede nad krajinskim Srbima, ostvario još jednu pobjedu, član središnjeg odbora stranke Luka Bebić uputio je pismo predsjedniku Tuđmanu. Središnja zamisao pisma sastojala se u tvrdnji prema kojoj se stranka nalazi pred dva ključna izazova: obnovom zemlje i nastavkom kontinuiteta politike srednje linije. Bebić je u tu svrhu izradio i prijedlog novog stranačkog vodstva koje je trebalo osigurati navedene ciljeve. Šeksu je pripalo visoko mjesto u Bebićevu prijedlogu, odnosno namijenjena mu je uloga potpredsjednika stranke i predsjednika Sabora. Ukoliko Šeks postane predsjednikom Sabora, istaknuo je Bebić, onda će u parlamentu biti zajamčena provedba stranačke politike, a i čelništvo Sabora će u tom slučaju bez ikakvih problema obnašati povjerene zadaće. Nedvojbeno je da se Bebićev prijedlog mora promatrati kao, s jedne strane, pokušaj da stranačka desnica učvrsti svoje pozicije nakon unutarnjih previranja, ali i, s druge strane, da se na neki način ukaže Tuđmanu na veliki ugled koji je Šeks uživao u stranci. Bebićev prijedlog nije usvojen jer se Tuđman u studenome 1995. (kao i u travnju 1994. kada je na to mjesto došao Nedjeljko Mihanović), odlučio na mjesto predsjednika Sabora postaviti Vlatka Pavletića, odnosno povjerljivu stranačku osobu, ali očito one vrste koja nije bila toliko obilježena stalnim sukobljavanjima i za koju se nije moglo reći da je prvak neke od stranačkih frakcija. U ovom razdoblju opet se potvrdila i Šeksova nezamjenjivost u ulozi čovjeka za nezahvalne zadatke. U ozračju uvjerljive vojne pobjede nad Kninom, hrvatskoj javnosti nije bilo jednostavno objasniti zašto je u istočnoj Slavoniji prihvaćena mirna reintegracija. Nesporazumi, pa i sukobljavanja, prenijeli su se i u Sabor. Tako je Šeks sredinom rujna 1996. morao uporno braniti prijedlog zakona o potvrđivanju sporazuma o normalizaciji odnosa sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, što ga je suočilo s napadima iz redova HSP-a (ali, i nekih zastupnika HDZ-a) koji nisu bili daleko od optužbi za izdaju. Uvjeravanja o tome da se radi o racionalnom koraku hrvatskog vrha, poput onog da sporazum nije „ljubavni ugovor, nego ugovor sa značajkama mirovnog sporazuma" čime se zapravo sankcionira poraz velikosrpske ideje, uspjela su u konačnici uvjeriti saborsku većinu.
Srbi protiv Šeksa
Istovremeno, Šeks je odmah potom predvodio saborsko izaslanstvo koje je u Vukovaru tamošnjim Srbima predstavilo zakonski prijedlog o amnestiji. Potaknuti viješću da delegaciju predvodi Šeks, u Iloku im je nekoliko stotina Srba zapriječilo daljnji prolaz. Prema riječima Boška Jovanovića, krajinskog gradonačelnika Iloka, dolazak Šeksa bio je otvorena provokacija:
„Narod oseća dolazak Šeksa kao najveću provokaciju. Ovaj narod poznaje Šeksa dobro i njegov dolazak je čista provokacija". Delegacija se neobavljena posla vratila u Zagreb. Šeksovo mjesto u procesu mirne reintegracije istočne Slavonije ipak se ne može svesti na ulogu plašenja tamošnjih Srba. Prije bi se moglo reći kako je jak stranački čovjek, usto i predvodnik tvrdolinijaške struje, bio Tuđmanov način da posrednim putem pokaže domaćim Hrvatima i, barem u istočnoj Slavoniji, u većini pristašama HDZ-a, kako mirna reintegracija ne znači, u najgorem slučaju, napuštanje koncepta teritorijalne cjelovitosti ili prevelik ustupak Srbima. Sredinom listopada 1996. Šeks će predvoditi skupinu HDZ-ovih zastupnika koja će od predsjedništva Sabora tražiti osnivanje istražnog povjerenstva u svrhu utvrđivanja zakonitosti rada Državnog ravnateljstva za robne zalihe i drugih tijela u vezi uvoza pšenice i brašna. Tako se ustanovilo da je pšenica izvožena usprkos zabrani Vlade (antedatiranjem carinskih deklaracija), odnosno da je, zbog manjka na domaćem tržištu, radi čega se pojavila prijetnja nestašice, uvožena čak i iz Savezne Republike Jugoslavije, i to usred turističke sezone.
Prema nekim tumačenjima, Šeksov potez treba tumačiti kao znak podrške napadu na Vladu koji je dolazio iz Osijeka gdje je Glavaš upravo zbog niske cijene slavonske pšenice ušao u otvoreni sukob s njezinim predsjednikom. Prema drugim, radilo se u biti o pokušaju da se zaštite eventualni krupniji prijestupnici iz redova same Vlade (a time, posredno, i HDZ-a). Vrlo mali broj komentatora uočio je vjerojatno jedan od važnijih razloga Šeksova inzistiranja na pšeničnoj problematici: oporba je, ponajviše HSS, na ovome počela stjecati političke poene, pa je Šeks pokušao osnivanjem saborskog istražnog povjerenstva prikazati vladajući HDZ kao glavnu snagu u borbi protiv kriminalnih pojavnosti. Povjerenstvo je kasnije utvrdilo postojanje nezakonitosti u radu Državnog ravnateljstva, ali, s obzirom na svoje ovlasti, nije moglo pokrenuti kazneni postupak. Šeksovo djelovanje tijekom 1996. i prve polovice 1997. otvorilo je medijske špekulacije o njegovu položaju u borbi za mjesto Tuđmanova nasljednika. Zanimljivo, snagu Šeksove pozicije posebno su naglašavali mediji inače neskloni HDZ-u, pri čemu su kao glavni argumenti iznošeni veliki ugled koji je uživao u stranci (izvorni HDZ-ovac) te javno priznanje dijela stranačkih grijeha, posebice kriminala u pretvorbi i privatizaciji.
Nedvojbeno, Šeksove političke ambicije su rasle, ali ne više od drugih iz najbližeg Tuđmanova kruga. Gledajući s pozicije retrospektive, vrijeme između pobjede na parlamentarnim izborima u listopadu 1995. i poraza na parlamentarnim izborima u siječnju 2000. moguće je promatrati kroz prizmu polaganog, ali neupitnog silaska HDZ-a s vladajuće pozicije hrvatske političke scene. Šeks će u tom procesu igrati jednu od najvažnijih uloga: svu svoju golemu radnu energiju i zamjetnu političku inteligenciju, posebice situacijsku snalažljivost i vještine prvog stranačkog vatrogasca, uložit će u, u konačnici neuspjeli, pokušaj očuvanja privida jedinstvenosti i stabilnosti HDZ-ove vlasti. Važan razlog zbog kojeg se Šeks uspio postupno nametnuti kao sve važniji igrač u vrhu stranke, čime je kasnije osnažio i vlastite političke ambicije, leži u utjecaju koji je imao u Saboru.
Potkraj veljače 1998. Šeks je izabran za predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a u Zastupničkom domu Sabora. Odmah je prionuo poslu, odnosno započeo je s poboljšanjem rada Kluba što je podrazumijevalo uvođenje nositelja rasprava i glasnogovornika Kluba za pojedina područja. No, važnije je primijetiti da se novi predsjednik Kluba odlučio za aktivniji odnos prema oporbi, što nije značilo ništa drugo negoli signal za borbeniji pristup. U usporedbi s Uredom predsjednika ili Vladom, Šeks je uspio Sabor učiniti jačim političkim uporištem HDZ-a. U usporedbi s većinom drugih stranačkih prvaka, Šeks je velike gospodarsko-političke skandale u kojima se HDZ našao 1998. i 1999. (poput onog na relaciji Šarinić i Gregurić protiv Pašalića) prebrodio najmanje okrznut. Naravno, sve treba gledati kao još jedan u nizu sukoba za pozicioniranje unutar Tuđmanova najužeg kruga iz kojeg je, čini se, kao jedan od pobjednika, iako bez sudjelovanja u samoj borbi, izašao upravo Šeks. Naime, on je bio u ulozi jednog od člana povjerenstva koje je o svemu provelo internu istragu i koje je predložilo, očito dobro pogađajući Tuđmanovo razmišljanje, novu varijantu srednjeg rješenja, odnosno jednako kažnjavanje svih sudionika.
Šeks će uspješno proći i kroz novi sukob između svog najbližeg slavonskog suradnika Branimira Glavaša i stranačkog vrha. Naime, zbog učestalih napada na Matešinu vladu u vezi s poljoprivrednom problematikom i općim položajem Slavonije, ali i pritiska međunarodne zajednice u vezi s reintegracijom istočne Slavonije, Glavaš je u listopadu 1997. najprije dao ostavku na mjesto župana Osječko-baranjske županije, potom je i udaljen sa svih stranačkih dužnosti, a protiv njega je pokrenut i stegovni postupak. Šeks nije uspio zaustaviti Glavašev privremeni pad (iako je zaustavio Glavaševo isključenje iz stranke), ali je kasnije sve pokušao ne bi li uvjerio Tuđmana u potrebu njegova što skorijeg povratka na mjesto župana. Tako je na sjednici predsjedništva HDZ-a u lipnju 1998., s obzirom na velik Glavašev utjecaj u županijskim strukturama, preporučio njegov povratak („Glavaš je bar kroz ovo razdoblje", izjavio je, „pokazao da je izvukao pouke iz onih svojih istupa i nastupa koji nisu bili samo percepcija međunarodne zajednice nego i njegova samovolja i tvrdoglavost prema Vladi, prema središnjoj vlasti"), ali Tuđman nije htio popustiti: „Rekao sam: Glavaš ne dolazi u obzir! To sam rekao i njemu. I, Vlado Šeks i vi drugi, izvolite to osigurati. (...) I mislim da je Branimir Glavaš shvatio. Koliko god zna biti zasukan i otići u jednostranost, toliko ima i političkog rezona."
Urušavanje ugleda HDZ-a
Oporbena šestorka je u slučaju politizacije obavještajnih službi i posljedičnih previranja u vrhu HDZ-a mogla samo uživati. Sve to izazvalo je neugodne međunarodne reakcije i prisililo Tuđmana na traženje kompromisa. Čovjek kojeg je odabrao da vodi pregovore s oporbenom šestorkom bio je Šeks. U prvoj fazi tih pregovora oporbena šestorka, u kojoj se kao glavna stranka nametnuo SDP, tražila je razgovor s prvim čovjekom HDZ-a: Račan i drugi Tuđmanu su željeli nametnuti ultimativne stavove o nužnosti izmjene izbornog zakonodavstva, osnivanje posebnog saborskog istražnog povjerenstva koje se trebalo baviti, prema oporbi, dokazanim zloporabama u radu tajnih službi i dr. S druge strane, Šeks, koji je nastupao u ime HDZ-a, odbijao je prihvatiti takve uvjete: razgovori s Tuđmanom bili su mogući samo u njegovoj ulozi predsjednika države. Šeksovu izjavu, prema kojoj je logično da ih Tuđman primi u navedenoj funkciji, okarakterizirali su kao uvredljivu. Sve se ubrzo pretvorilo u pravi karneval međusobnog prebacivanja odgovornosti i demantiranja netom danih izjava pa od razgovora nije bilo ništa. Obje su strane, što će i kasnije obilježiti njihovo djelovanje, pokušavale posrednim načinima oslabiti protivnika: oporbena šestorka pokušajem diskreditiranja Šeksa (između ostalog i tvrdnjom da je zlorabio Tuđmanovo povjerenje), a Šeks uvođenjem HSP-a u pregovore.
Zapravo, kompromis dviju strana bio je vjerojatno nedostižan. HDZ je manevar oporbene šestorke smatrao pokušajem izazivanja državne krize, odnosno nelegitimnim postupkom kojemu je cilj bio zaobilaznim načinom promijeniti političke odnose u zemlji i koji je imao podršku nekih međunarodnih krugova. Na sjednici Nacionalnog vijeća HDZ-a, održanoj početkom prosinca 1999., Tuđman je bio jasan: „Da je orkestrirano je jasno i ništa novo u redovima šestorke nema, osim onoga što im je napisano u pamfletu washingtonskog Instituta za mir i u isto tako raznim spisima Međunarodnog kriznog stožera koji izdaje priopćenje gotovo svakih 14 dana. Pod svaku cijenu srušiti HDZ, promijeniti Hrvatsku.". Na istoj sjednici zaključeno je da se ipak pokuša postići međustranački dijalog oko novog izbornog zakona, a Šeks je zadržao poziciju glavnog pregovarača s oporbenom šestorkom: „Idemo da s oporbom završimo, ovdje je Vlado Šeks šef", izjavio je Tuđman. Ono što Šeksovi proceduralni i drugi manevri nisu mogli spriječiti bio je nastavak urušavanja ugleda HDZ-a, posebice nakon što je Tuđmanova bolest ušla u uznapredovalu fazu. Gotovo svakodnevno mediji su iznosili vijesti o nekom skandalu koji se povezivao s HDZ-om pa je bilo očito kako Šeksove bravure u Saboru mogu samo usporiti, ali ne i spriječiti daljnju kompromitaciju vladajuće stranke.
Nije da ih nije bilo. Primjerice, inzistiranje HSLS-a na osnivanju saborskog povjerenstva u slučaju Lisica, do čega je došlo u prosincu 1998. Predsjednik istražnog povjerenstva postao je, naravno, Šeks. Tu je HSLS, potpuno promašeno kako će se ubrzo pokazati, inzistirao na utvrđivanju autentičnog teksta plana Lisica (koji se bavio unutarnjim odnosima u stranci), ali je, kako su neki novinari slikovito uočili, istjerao „Jazavca", odnosno javnosti je postao poznat dokument pod nazivom Strategija političkog djelovanja HSLS-a do lipnja 1994., odnosno rujna 1994. godine. Šeks je, u biti, dokument u kojem je HSLS nastojao iskoristiti unutarnje sukobe u HDZ-u potkraj 1993. uspio pretvoriti u aktualnu optužnicu protiv važne sastavnice oporbene šestorke i time makar donekle učvrstiti homogenost unutar vlastite stranke. Jednako se može konstatirati i za održavanje saborske sjednice o tajnim službama iz lipnja 1999. Šeks je uspio sjednicu zatvoriti za javnost, a potom i brojnim proceduralnim upadicama i drugim skretanjima s teme uspješno otupiti oštricu napada oporbene šestorke.
Ostaće poznat po tome da je zakonom omogućio legalnu pljačku Hrvatske!