Predsjednik Vlade i HDZ-a najavio je reformsku 2018. godinu. U kalendaru nema redovitih izbora ni u jednoj od čak četiri kategorije – za Sabor, za predsjednicu Republike, za Europski parlament, za lokalna tijela.
Moći ćemo se svi koncentrirati na bitne reforme, neopterećeni izbornim kampanjama. Takva su barem nadanja. Nažalost, povoljna činjenica godine bez izbora nije ni izdaleka dovoljna da one doista bitne reforme budu i provedene. Nedostaje najvažnija pretpostavka za njih – stabilna jednostranačka saborska većina. Upravo tako – barem 77 zastupnika iz jedne stranke! Drugim riječima, prva i najvažnija reforma, koja je preduvjet za sve ostale, temeljita je reforma izbornih sustava. Izborni sustav koji imamo zadnjih 18 godina sadrži osnovnu konstrukcijsku pogrešku koja sustavno generira nestabilnost i nemogućnost ozbiljne rekonstrukcije bilo čega – od obrazovanja i znanosti do zdravstva i mirovinskog sustava, od demografije i zapošljavanja do upravljanja državnom imovinom i privatizacije. Imamo izborni sustav koji sam po sebi generira nove konflikte u društvu i pojačava one postojeće ili uobičajene. Imamo izborni sustav koji, kažimo to diplomatski, pojačava postojeće i stvara nove motive za korupciju pri svakom poslijeizbornom formiranju obične aritmetičke većine. Takav nam doista ne treba jer dokazano ne može kvalitetno riješiti nijedan ozbiljniji problem, a stvara nove.
Pogledajte što se samo događalo prošle godine. Izborni je sustav proizveo po definiciji nestabilnu i neiskrenu, puku brojčanu većinu bez trunke zajedničkog sadržaja i politika, većinu koja je toliko fragmentirana da se polako ali tek karikaturalno približava odrednicama tzv. neposredne demokracije, no u sustavu vrlo malog broja posrednika, koji samo privremeno i igrom slučaja pripadaju nekim strankama. Ili tek saborskim tročlanim klubovima. U takvoj strukturi Sabora logično je očekivati enormno gubljenje vremena i energije u neprekidnim sterilnim sukobljavanjima u kojima pojedinci, ne stranke, pokušavaju postati poznati u nezainteresiranoj javnosti. Poznati po bilo čemu, svejedno, jer u ovom izbornom sustavu samo to igra. I tako smo u Saboru dobili kaos koji se sastoji od negledljivih verbalnih okršaja nadobudnih mediokriteta koji oduzimaju 80 posto vremena. I, naravno, dodatno srozavaju ionako nizak ugled i politike i svih političkih institucija.
Prošle je godine predsjednik Vlade četiri puta izdržao glasovanje o povjerenju Vladi. Dva puta slagao je novu konfiguraciju, doslovce glas po glas. I sve to usporedo s razbuktavanjem najveće od svih kriza (Agrokor) koja je po svom mogućem razornom učinku zahtijevala dodatnu homogenost političke scene. Homogenost koje ne može ni biti u ovako postavljenom izbornom sustavu koji generira krize i onda kad ih nema na vidiku.
Novi izborni sustav mora omogućiti upravo ono najvažnije što se od njega očekuje u svakoj predstavničkoj demokraciji – jasnog i neosporavanog pobjednika izbora. Jednog, ne dva, ne tri ili deset.
Treba nam sustav koji unaprijed jamči običnu aritmetičku većinu bez potrebe koaliranja. Pa tko god dobio, HDZ, SDP ili Živi zid. Ali taj mora preuzeti odgovornost! Ako je nekome pak jedina ambicija primati plaću zastupnika u oporbi i nikada ne biti odgovoran za bilo što konstruktivno, to mu treba omogućiti, ali tek nakon što sustav generira većinu i bez njega. U novom izbornom sustavu birači moraju znati da glasuju protiv sebe samih kada glasuju za one koji i ne skrivaju da ne žele raditi svoj posao.
Novi izborni sustav može poprimiti najrazličitije kombinacije – od broja izbornih jedinica, preko većinskog nasuprot proporcionalnog sustava, broja krugova, od visina pragova do tretmana koalicija. Eventualnih bonusa relativnim pobjednicima. Bilo koja kombinacija radit će pod uvjetom da ujutro poslije izbora svi znamo jednog jedinog izbornog pobjednika, mandatara Vlade koji u podne istog dana postaje predsjednik Vlade. Samo tako izabran premijer može odgovorno krenuti u ozbiljne i toliko potrebne reforme. Pa zašto u njih ne krenuti od one najvažnije, reforme izbornog sustava?
Ima toga još oko izbora što može pridonijeti boljem životu u Hrvatskoj. Kada govorimo o izbornim sustavima, zašto ne ponoviti da ni izbor predsjednika/ce Republike ni njegove/njezine ovlasti nisu sretno riješeni. Hrvatski „izum“ koji potječe iz 2000. godine kada su Račan i Mesić tzv. detuđmanizacijom skrojili nakaradan i licemjeran sustav, zakonito proizvodi konflikte dijelova vlasti i blokira sve, pogotovo reforme. Potpuno nezavisno od konkretnih osoba koje obnašaju najviše funkcije. Predsjednika/cu Republike ne treba birati na općim izborima jer nije ovlašten/a kreirati konkretne politike. Ili mu/joj treba dati ovlasti!
Pogledajte video: Skidanje Agrokorovog logotipa
A tko bi promijenio izborni sustav ? Vrdoljak, Pupovac, Saucha... Dok ne padne ova klijentelistička Vlada ničemu dobrom se ne možemo nadati.