Posljednjih mjeseci učestalo slušamo o novom valu hrvatskih iseljenika koji, razočarani smjerom u kojem zemlja ide, napuštaju Hrvatsku u potrazi za poslom, kvalitetnijim životom i krovom nad glavom. Čuli smo kako je zbog ekonomske krize zemlju u posljednje tri godine napustilo više od 70 tisuća ljudi, uglavnom mladih. Samo tijekom prošle godine iselilo se gotovo 13.000 ljudi, i to uglavnom iz razvijenijih dijelova Hrvatske.
Svaki treći Hrvat s diplomom u ruci očito će svoje znanje i talente pokloniti nekoj drugoj državi jer ih ovdje ne trebamo. Hrvatska je druga u Europi (odmah nakon Španjolske) po stopi nezaposlenosti mladih. Istraživanja pokazuju da u ovom trenutku gotovo 80% mladih želi napustiti Hrvatsku jer ovdje vladaju besperspektivnost, „cijeđenje“ sve siromašnijeg naroda te sveopće nesnalaženje onih koji su izbore dobili obećanjima da će nam biti bolje. Facebook stranica “Mladi, napustimo Hrvatsku” u samo dva mjeseca okupila je čak 50.000 podupiratelja. Usporedbe radi, Facebook stranici Vlade za to je svojedobno trebalo punih godinu dana, uza sve novozaposlene stručnjake za društvene mreže. Ovi su podaci toliko šokantni da su zasjenili sve priče o onoj staroj hrvatskoj dijaspori koja je u prva dva desetljeća bila prvorazredna društvena tema.
"Velika pljačka"
Devedesetih godina, u zanosu stvaranja hrvatske države, sigurno nismo mogli ni sanjati da će Hrvati opet biti primorani na emigraciju. Govorilo se tada o povratku stotina tisuća hrvatskih iseljenika, od Novog Zelanda do Ognjene zemlje, milijunima dolara novih ulaganja i svehrvatskom zajedništvu. Funkcioniralo je tada Ministarstvo povratka i useljeništva, u Hrvatskome saboru sjedilo je čak dvanaest zastupnika dijaspore. Nakon 2000. na vidjelo su počele izlaziti činjenice o „velikoj pljački“ iseljeničkog novca, koji je prikupljan za obranu i izgradnju domovine, a nerijetko je završavao u privatnim džepovima. Ali i dijaspora se našla na zlu glasu. Brzo su zaboravljene tisuće običnih ljudi na svim meridijanima i paralelama, koji su podizali i bankovne kredite kako bi pomogli svojoj Hrvatskoj, intelektualci i poslovni ljudi koji su lobirali za međunarodno priznanje Hrvatske, šleperi humanitarne pomoći i prošvercanog oružja...
U fokusu se našlo tek nekoliko pojedinaca, neobičnih biografija i punih džepova, koji su trebali valjda poslužiti kao model te dijaspore „koja je iskoristila Hrvatsku“. A među iseljeništvom smo sve više slušali kako to nije Hrvatska koju su sanjali i za koju su se borili. Dio povratnika iz dijaspore nije se mogao snaći u našem kapitalističkom sustavu sa socijalističkim mentalitetom pa se opet vratio u tuđinu. A onda je na parlamentarnim izborima 2007. nekako u prvi plan isplivalo glasovanja dijaspore na domaćim izborima, kao krucijalan hrvatski problem jer tobože kako ljudi koji ovdje ne plaćaju porez mogu nama birati saborske zastupnike i vladu. Na toj platformi SDP nije uspio dobiti izbore, ali se izborio za smanjenje zastupnika iz tzv. dijaspore na tri. Iz današnje perspektive ta je brojka potpuno irelevantna jer niti su to bili pravi zastupnici dijaspore, niti su mogli utjecati na nekakvo preglasavanje u Saboru, niti smo čuli njihov glas kad je trebalo braniti interese Hrvata izvan Hrvatske. No, negativan tretman naših iseljenika ostao je očito nepromijenjen ako je suditi po prošlogodišnjoj izjavi našeg premijera Milanovića u Saboru, kad je očitao bukvicu zastupniku Stieru (rođenom u Argentini) kako on ovdje nije rođen pa ne može ni razumjeti Hrvatsku. Jasno, nije Milanović jedini koji ne razumije dijasporu. Dapače, kao plus treba mu uzeti osnivanje Državnog ureda za Hrvate izvan domovine. I Sanader, koji je živio u dijaspori, samo je načelno promovirao suradnju domovinske i iseljene Hrvatske te povratak u domovinu. Niz naših političara, nakon Tuđmana nije baš razumio niti pokušao iskoristiti potencijal naših Hrvata i njihovih potomaka u svijetu. Svi znamo da je Hrvatska izrazito iseljenička zemlja. Ali se, za razliku od Irske, Izraela ili Poljske, to se baš u Hrvatskoj i ne vidi. Diljem svijeta živi oko četiri milijuna Hrvata i njihovih potomaka. I nisu sve to gastarbajteri ili fizički radnici koji su zaboravili maternji, a nikada nisu dobro naučili jezik zemlje primateljice, kako se često insinuira. A niti su sve sami desničari, koji pjevaju ustaške pjesme... Među njima su i američki kongresnici, i čileanski profesori, biskupi i književnici, argentinski veleposjednici, britanski poslovni ljudi, australski bankari... Posebna su vrijednost druga i treća generacija naših iseljenika, jer poznaju obje domovine i mentalitete, savršeno govore jezike, školovani su na prestižnim stranim sveučilištima, umreženi su s tamošnjim elitama i pritom im je stalo do Hrvatske... Koliko je takvih profesionalaca i domoljuba dobilo priliku zastupati Hrvatsku primjerice kao veleposlanici ili konzuli? Koliko je takvih stručnjaka danas uključeno u gospodarski oporavak zemlje? Koliko smo naših poslovnih ljudi privukli da ulažu u domovinu? Mi očekujemo investicije neznanih ulagača, dok se nimalo ne trudimo oko naših ljudi koji godinama investiraju milijarde diljem svijeta, a pritom na Hrvatsku neće gledati samo kao na mjesto za oplodnju svog kapitala.
Zaboravljeni potencijal
Kako će se umirovljenici, koji su cijelog života mučili po svijetu kako bi osigurali pristojnu starost vratiti u Hrvatsku i ovdje potrošiti ušteđevinu, kad primjerice naša država povratniku sa švicarskom mirovinom u iznosu od 9000 kuna uzima čak 40%! Mi se hvalimo turizmom kao najunosnijom gospodarskom granom. A znamo li što je nakon turizma, drugi najveći izvor prihoda naših građana? Upravo novac koji stiže od njihove rodbine iz dijaspore. Prošle godine naši su iseljenici u Hrvatsku poslali više od dvije i pol milijarde dolara. Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj ljetos je napravio analizu koja pokazuje kako je naše iseljeništvo tijekom prvih dvadeset godina hrvatske samostalnosti u Hrvatsku uputilo oko sto milijardi eura. To je otprilike gotovo šest godišnjih proračuna. I sad mi recite koja normalna država ne bi iskoristila takav potencijal!? Ili ih barem pitala za savjet! Izraelci, Irci i Poljaci su davno shvatili kako je iseljeništvo demografski, financijski, ulagački i lobistički potencijal. Susjedne nam države imaju ministarstva zadužena za odnose s dijasporom... A mi činimo sve kako bi naše iseljenike udaljili što dalje od domovine. Ako žurno ne promijenimo taj odnos (pri čemu nije dovoljno samo osnivanje ili održavanje na životu pojedinih institucija) i one mlade s početka priče koji su krenuli put Kanade ili Australije, zauvijek ćemo izgubiti.
>> Gdje je 150.000 dolara australskih iseljenika darovanih Hrvatskoj?
Probem je i u tome, što su dijasporu u Saboru predstavljali karijeristički propaliteti, koji su došli u Hrvatsku da se uhljebe i pritom punog grla propagirali "ustaštvo" koje im je poslužilo da zamagle i mogu krasti, jer je kao sadaa došlo njihovo vrijeme u Hrvatskoj . Tako smo dobili Belju, Mudrinića i sve one koje je doveo Gojko po zavičajnoj liniji na ispašu u Hrvatsku.