Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Tko Hrvatskoj nameće zakon Divljeg zapada, taj ne voli ovu državu i radi protiv nje. Amen

Svi bi u Hrvatskoj trebali biti naši, imati isti odnos prema državi i država prema njima, bili oni Hrvati ili Srbi, Mađari ili Talijani, pripadali oni desnici ili ljevici, križali se s tri prsta ili s punom rukom, ili se uopće ne križali, bili bogati ili siromašni, obrazovani ili neobrazovani, mladi ili stari, muškarci ili žene…
03. rujna 2019. u 19:04 10 komentara 1104 prikaza
Privođenje osumnjičenih za napad u Uzdolju u policijsku postaju u Šibeniku
Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Kad bi postojala lokalna Nobelova nagrada za mir, zaslužio bi je šibensko-kninski župan Goran Pauk, rijetki hrvatski političar koji poslije nemilih događaja u svojoj županiji nije potpao pod klimu apodiktičkoga svrstavanja. Kad je trebalo ratovati da se obrani napadnuta domovina, Pauk je u svoju mrežu u jednome danu ulovio dva neprijateljska MiG-a i sa svojim prijateljima braniteljima ušao u nacionalnu legendu: „Obadva su pala!”

Kolinda Grabar Kitarović BRANIMIR POFUK Normalno je premlaćivati Srbe u zemlji u kojoj i predsjednica sudjeluje u blaćenju i hajkama

Kad je došlo drugo vrijeme, da se treba boriti za mir među nekadašnjim ratnicima, opet je učinio što je trebalo da može ući u drugu legendu: „Rat smo vodili samo protiv onih koji su provodili velikosrpsku politiku na hrvatskome teritoriju; govoriti drukčijim jezikom, navijati za drugi klub, slušati drukčiju glazbu ili biti Srbin u Hrvatskoj, nije velikosrpska politika nego demokratska tekovina za koju smo se također borili!”

Ništa se ne može dodati ili oduzeti toj županovoj glosi ispod koje bi se mogli potpisati svi hrvatski borci i svi hrvatski političari i svi hrvatski građani da bi uglas rekli da napadi na hrvatske Srbe u Uzdolju i u Đevrskama nemaju ništa ni s Domovinskim ratom, ni s demokratskom hrvatskom državom. Malo je, na žalost, takvih reakcija koje bi smirivale napetosti, umjesto da je i dalje dijele po krivom ključu „naši“ i „vaši“.

Uzdolje: U restoranu Petko napadnuti ljudi koji su gledali utakmicu Crvene zvezde | Autor : Duško Jaramaz/PIXSELL Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

Svi bi u Hrvatskoj trebali biti naši, imati isti odnos prema državi i država prema njima, bili oni Hrvati ili Srbi, Mađari ili Talijani, pripadali oni desnici ili ljevici, križali se s tri prsta ili s punom rukom, ili se uopće ne križali, bili bogati ili siromašni, obrazovani ili neobrazovani, mladi ili stari, muškarci ili žene… Ako su već djeca hrvatske države dobila svoju djecu, onda je nešto kvarno u prijenosu znanja, u školi, u crkvi, u obitelji, u politici, u medijima, posvuda, kad se sukobi „naših“ i „vaših“ produljuju i zaoštravaju, umjesto da se smire i prekinu.

Ne zna se, ustvari, što je postalo teže: podnositi političko nasilje koje ugrožava „klimu“ u društvu i u državi, ili gledati političku klasu kako se ne može dogovoriti što vidi vlastitim očima. Bilo je mnogo upozorenja posljednjih godina i mjeseci da se širi govor mržnje, da bi itko mogao reći da nije znao, a još manje šutjeti dok se ne utvrdi jesu li, možda, Srbi sami zapalili Uzdolje.

Zagreb: Klub zastupnika SDSS-a o napadu na Srbe s područja Knina Izrazili zabrinutost SDSS pozdravlja efikasno postupanje državnih institucija u pronalaženju napadača

Stabilnost društva nekad se može izmjeriti i u seoskoj gostionici kad se tamo upotrijebe palice mržnje i izbiju prikrivene frustracije, s kojima se mnogi teško nose, i Hrvati i Srbi, možda ne sasvim podjednako. Hrvatska je država izišla iz rata, s dubokim traumama koje vrijeme još nije zaliječilo; hrvatsko društvo nije u sebi pomirilo suprotnosti koje je naslijedilo ili ponovo stvorilo; hrvatsko gospodarstvo nije dosegnulo razinu uspješnosti da bi svi koji su sanjali o bogatstvu došli na svoje; hrvatska kultura i obrazovanje nisu ovladali ljudima da bi ih činili plemenitijima. U takvom proturječju i siromaštvu, nisu u opasnosti samo odnosi među nacijama; dovoljno je ponekad nekoga krivo pogledati ili mu uzeti mjesto, ne u društvu nego u prometu, pa da pucaju tikve.

Kad su Hrvati i Srbi posrijedi, onda na glavu pada cijela nesretna povijest kojom političari više maltretiraju narod nego što narod gnjavi političare. Vrag je, tko ga hoće pratiti, odnio šalu: pod maskama se krije lice društva koje ne može sakriti da je došlo do drastičnog pada tolerancije i do krize društvene i političke svijesti; može se o tome najbolje suditi po tužnoj činjenici da se elite nisu ni oglasile o nasilju koje graniči s terorom!

Događa li se to „izdaja klera“ da šute oni koji bi trebali govoriti a da galame oni koji bi trebali šutjeti? Paničari će reći, ili su već rekli, da gori država; oni koji ne razlikuju dim od vatre, neće vidjeti nikakvu opasnost što jedna četa maskiranih diverzanata dolijeva novo ulje na vatru koja nije ugašena na osjetljivom terenu hrvatsko-srpskih odnosa. Država ne gori, ali se može zapaliti.

Da nisu napadnuti, „bijedno i kukavički“, kako reče kninski gradonačelnik Marko Jelić, hrvatski bi Srbi imali u Beogradu iste dušobrižnike kakvi su ih jednom već gurali u pobunu protiv Hrvatske na prijevari da će svi živjeti u istoj državi. Cijela se konstrukcija otpora pravila oko toga da su Srbi ugroženi u svakoj hrvatskoj državi. Neće Vučić ni Dačić ili druga Šešeljeva i Miloševićeva zakonita politička djeca zaštititi hrvatske Srbe, jednom su ih obmanuli i opet će, ako bude nesreće, niti mogu određivati kako će ih Hrvatska štititi.

Vlada - sjednica Sjednica Vlade Plenković: Hrvatska nema veze s NDH i nije faktor nestabilnosti

Na hrvatskim je vlastima da osiguraju uvjete i mehanizme, da stvore klimu i ambijent, da nitko ne može ugroziti njihovu slobodu, njihovu sigurnost i njihovu ravnopravnost. To spada u obvezu hrvatske države, ne zbog prijetnji iz Srbije, nego zbog vlastitog demokratskog statusa i ugleda, i u vlastitoj kući i u svijetu, zbog svojih građana, i srpske i hrvatske nacionalnosti. Udar na Srbe je i udar na Hrvate, udar na Hrvatsku je udar i na Hrvate i na Srbe koji u njoj žive.

Tko Hrvatskoj iznutra nameće zakone Divljeg zapada, taj ne voli Hrvatsku i radi protiv nje. I amen! Pravna država ne pravi razlike među svojim državljanima. Ako je nekoj grupi „uspjelo“ da nametne svoje „zakone“ na račun zakona države, nije na Beogradu da podučava o pravnoj državi i demokraciji, nego na Zagrebu da spriječi nezakonje i nasilje. Sila može klade valjati, ali samo ako joj umni ljudi to dopuste. Država i postoji da se odupre sili kad nema drugog načina da zaštiti interese svojih državljana. Je li Hrvatska došla dotle da mora prepustiti policiji (sutra pravosuđu) ono što nije učinila politika?

Gradonačelnik Knina Marko Jelić | Autor : Hrvoje Jelavić/PIXSELL Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Srbi su manjina u Hrvatskoj; ako su manjina, nisu zato obespravljeni da im netko, bilo tko, može određivati koji će program gledati. Mogu birati isto kao i Hrvati, s jednakim pravom u stvarima koje ne dovode u pitanje prava drugih ljudi ili skupina; mogu slušati što im srce govori, kao i svi drugi građani. Jest da se u Srbiji ne skida petokraka, iako se u Hrvatskoj o njoj, ili protiv nje, pričaju tirade, uglavnom bez znanja o tome kakvo joj je značenje ostavio Pitagora. Tako je to na brdovitom Balkanu. Neprijateljstva traju dulje nego prijateljstva.

Hrvatski su Srbi sudjelovali u pobuni protiv hrvatske države, ne svi, ali značajnim dijelom, uglavnom izvan glavnih urbanih centara, gdje je bilo lakše probiti bubnjiće pričom o velikoj Srbiji. Mogu li zbog grijeha iz ‘91., za vijeke vjekova nositi stigmu da su sumnjivi element u hrvatskoj državi? Različita su bila pamćenja o ratnoj hrvatskoj državi, u kojoj su Srbi, uz Židove, bili glavne žrtve, i o poraću, u kojem su u teroru komunističkih vlasti (naj)više stradavali Hrvati. Ustašku su državu stvorile fašističke sile; Jugoslaviju su stvorili saveznici, na temelju rezultata rata u kojem je hrvatski antifašizam imao dominantnu pozitivnu ulogu.

Ivan Hrstić Svatko u Hrvatskoj ima pravo navijati za koga hoće, pa i za Crvenu zvezdu

Zločini jugoslavenskih vlasti, osobito u prvim poslijeratnim godinama, opterećuju komunizam, a ne antifašizam. Napravi li se ta razlika, legalisti neće moći zanemarivati da ustašku državu nitko nije priznao osim kruga država za koje je „radila“, a da je jugoslavenska država, totalitarna kakva je bila, ipak bila priznata i u Vatikanu i u Americi i da je bila u članstvu Ujedinjenih naroda (bilo je tamo i neslobodnijih država). Teror i zločini komunističkih vlasti na kraju su ih stajali glave; treba to „jasno i glasno reći“, ne da se na taj način umanjuju zločini ustaškoga režima.

Franjo Tuđman držao je – to je i dalje paradigmatičan primjer – Titovu bistu, ne da iz nje vuče ni demokratske inspiracije ni nacionalne aspiracije; Maršal je omogućio Hrvatskoj da u drugoj Jugoslaviji bude ravnopravnija, ili manje neravnopravna, nego u prvoj, i da se može razići od Jugoslavije, pravno sasvim legalno, politički veoma teško, a vojnički potpuno pobjednički.

Prvi hrvatski predsjednik štitio je Tita zato što je očuvao hrvatski identitet u Jugoslaviji; klatno se poslije njega okreće na drugu stranu, da će, nastavi li se sadašnja revizija, Mile Budak uskoro postati veći pisac od Miroslava Krleže. Treba li reći da ni svi Hrvati nisu 90-ih, budimo pošteni, gledali na Srbe s punim povjerenjem. Završilo je kako je završilo, ili kako je jedino moglo završiti, s obzirom na energiju koju su Hrvati unijeli u obranu slobode: pobjedom hrvatske države i porazom velikosrpskoga projekta.

Franjo Tuđman | Autor : Davor Višnjić/Pixsell Foto: Davor Višnjić/Pixsell

Ništa se tu neće promijeniti, sve kad bi u Beogradu i vjerovali u to što govore dok prijete sa zaštitničkom ulogom Srbije. Hrvatska je ozbiljan korak ispred Srbije, i to je čini odgovornijom, i pred sobom i pred svijetom, da ne zlorabi svoje prednosti i da poštuje europske vrijednosti, pa i u valorizaciji prošlosti. Hrvatsko društvo ne pokazuje dovoljno da je zrelije od srbijanskoga jer mu promiču mnoge prilike da potvrdi da je izišlo iz faze nacionalizma i da je otpornije na ekstremno ponašanje. Hrvatska većina nosi odgovornost da srpska manjina bude sigurna, slobodna i ravnopravna u demokratskoj državi.

Nositelji javnih funkcija manje će pogriješiti da manjini, ne posebno srpskoj, nego svakoj, dadu više nego što bi joj pripadalo, nego da uskrate ono što joj pripada. Ne treba Hrvatsku i Srbiju gurati u globalni sukob; tad će još teže raščistiti zaostale račune. Dosta je lokalnog, provincijskog materijala iz kojeg se mogu proizvoditi nove frustracije ne bi li se dokazalo da Hrvati i Srbi žive na dva planeta, iako su susjedi koje razdvaja jedna rijeka; i dva rata koje dva povezana naroda tumače na dva različita načina da ih to dijeli više od Dunava. Srbi su osjetljivi na hrvatsku popustljivost prema ustaškoj državi; imali bi na to više prava da kod Hrvata ne traže dlaku u jajetu, a kod sebe previđaju četničke balvane ili ih službeno promoviraju.

Ivica Dacic STATISTIČKI PODACI 'Turisti iz Srbije idu u RH više nego što želi Dačić!'

Rehabilitacija Draže Mihailovića je ona točka na kojoj Vučićeva Srbija demonstrira nacionalističku zaslijepljenost i umanjuje svoje političko i moralno pravo da Hrvatskoj dijeli lekcije. Hrvati su još osjetljiviji kad im Srbi osporavaju državu da nije demokratska zato što obnavlja ustaštvo, kad negiraju agresiju na Hrvatsku da ne bi morali priznati svoju krivnju i kad poriču hrvatsku vojnu pobjedu da ne bi morali priznati vlastiti poraz. Interpretacija ratne prošlosti ne vodi nikoga u mirnu budućnost. Postoje li i u politici nade da neprijateljstva neće vječno trajati, ako se vođe stave na čelo kolone, male ili velike, nije najvažnije, i ako pokažu put pomirenja umjesto da se bunkeriraju u prošlosti? Veliko je pitanje koliko će „atmosfera napetosti“, ili „kultura nasilja“, kako stanje u društvu doživljava Lora Vidović s pozicije zaštitnice ljudskih prava u državi, utjecati na predsjedničke izbore. Može li se „srpsko pitanje“ postaviti između političke ljevice i desnice?

Nešto upućuje na takvu mogućnost, ili opasnost, ako se ozbiljnije promisli što znači neuobičajena rezerva (do)sadašnje predsjednice prema državnoj nagradi velikom hrvatskom glumcu srpske nacionalnosti; ili prešutno slaganje s kvalifikacijom da apsolutni pobjednik Pulskog filmskog festivala spada u kategoriju „četničke propagande“, što može biti politički sporno jer autorica potječe iz srpske obitelji; ili da je poglavnik samo napravio neke „fatalne pogreške“, što može dodatno iritirati njegove žrtve, Židove i Srbe najviše. Klima bi bila teška i bez Uzdolja i Đevrsaka.

S jedne strane, žrtve komunističke represije i njihovi potomci s pravom traže pravdu; zločini se ne mogu opravdati. Kako je krenulo s druge strane, ustaška se strahovlada neće uskoro ni spominjati, pa ni u kontekstu nasilja koje se provodi nad hrvatskim Srbima. S Ivanom bi se Vrdoljakom u ovom pitanju moglo lako složiti kad kaže „Ako je Milorad Pupovac problem, onda je problem u društvu“. Previše slučajeva u hrvatsko-srpskim odnosima upućuje na to da nešto – ili ništa – ipak nije slučajno.

Advent u Dalmaciji
Advent u Dalmaciji
Vrijeme je za lampice, druženje i blagdansko raspoloženje
  • mikrogrizzly:

    Nevjerojatan komentar - iako iz daljine razvidan rukopis obavj. službi koje su ovaj ljetni "summertime and the living is easy" u Hrvatskoj pokvarile, e da bi se ostvarili neki dugoročni ciljevi (veliko)srpske politike. Da skratim - BIA. Jer slučajevi u ... prikaži još! Kninu su kao izvođače radova imali istu skupinu koja se tukla posred Beograda, u navijačkom naletu - za tuđi račun, ne za svoj. Tako je lako svaliti krivnju na hrv. narod - iako je znalcima vidljivo da se radi o pokušaju destabilizacije Hrvatske za neke svoje ciljeve. I naravno, lijevi mediji i tekstopisci, te velebno plaćeni kolumnisti, odmah "daju ruku" obavj. službama iz inozemstva i "opleti" po Hrvatskoj!

  • dosadno:

    Moš' mislit' teksta. Ko da kažeš: tko napiše Lijepa zemlja lijepo gori, ne voli ovu zemlju i radi protiv nje. Amen. Jel autor, jel to isto?

  • Avatar zrakomlat59
    zrakomlat59:

    Kakiš li ga kakiš Galići. Prešlo je već umeko.