Polako idemo prema globalnom totalitarnom prisluškivačkom društvu, a pod “totalitarnim” mislim na totalno prisluškivanje, zaključuje Julian Assange, osnivač Wikileaksa, u novoj knjizi “Cypherpunks: sloboda i budućnost interneta”. Ako na kraju tjedna, u kojem je u buknula afera s tajnim praćenjem državnog odvjetnika i osmero hrvatskih novinara, tražite primjerenu preporuku za zanimljivu, možda i uznemirujuću knjigu – to je to. Evo nekoliko citata koji vas sigurno neće uspavati ako knjigu čitate navečer u krevetu: država srednje veličine može već danas, tvrdi Assange, za 10 milijuna dolara kupiti tehnologiju koja joj omogućuje da trajno pohranjuje masovno presretane e-mailove, SMS-ove i druge razgovore koje svi njezini građani obave na mreži. “Internet, naš najveći alat emancipacije, pretvoren je u najopasnijeg pomagača totalitarizma kojeg smo ikad vidjeli. Internet je prijetnja ljudskoj civilizaciji”, piše Julian Assange u uvodu knjige. Uvod počinje ovim riječima: “Ova knjiga nije manifest. Nema vremena za to. Ova knjiga je upozorenje”.
Ali prije daljnjeg pisanja o knjizi, jedno privatno upozorenje ili priznanje autora ovog članka čitatelju. Nisam ni haker ni kompjutorski stručnjak, ali i sam znam koliko je lako upasti u nečiju komunikaciju na Internetu. Za potrebe novinarskog istraživanja te teme, i sâm sam to učinio. Evo kako… U veljači 2011. u New York Timesu sam čitao članak o hakerima koji su izbacili vrlo jednostavan program kako bi pokazali svijetu da mnoge društvene mreže i pružatelji e-mail usluga nedovoljno štite vaše profile (više to ne čine, ali u to vrijeme jesu). Program se zvao Firesheep. Kad ste ga instalirali, što je radnja od pola minute, trebali ste samo stisnuti tipku “start” i on je otkrivao sve Facebook, Twitter, Hotmail ili slične druge profile ljudi koji su spojeni na istu wireless mrežu kao i vi, a adresa web-stranice njihova profila ne počinje s “https” nego s “http” (ono “s” nije ondje slučajno nego je skraćenica za “secure”, odnosno siguran ili kriptirani protokol). S vremenom se to promijenilo i sada više nije tako, ali u vrijeme kad je Firesheep izbačen mnogi nisu automatski svojim korisnicima davali https protokol, nego http, dakle upravo onaj u koji je tako lako provaliti.
Kriptografija čuva anonimnost
Isprobao sam Firesheep, ali samo u svrhu novinarskog istraživanja o tom fenomenu, tako da ga nikad nisam isprobavao u okruženju u kojemu nekoga poznajem. Jednom sam ga isprobao na besplatnoj wireless-mreži kafića Starbucks u Moskvi. Otvorili su mi se Facebook profili, zajedno sa statusima i svim privatnim porukama barem troje-četvero ljudi oko mene. Da sam htio, mogao sam gledati što rade ili čak ukrasti njihov identitet. Ali odmah sam izašao iz njihovih profila i zaprepastio se koliko je bilo jednostavno ući. I to pomoću programa koji nije nekakva tajna s hakerskog foruma, nego je o njemu pisao jedan New York Times. “Možda mislite da su vladini tajni agenti ili talentirani mladi hakeri jedini ljudi sposobni njuškati po onome što radite na internetu. Ali neki programi omogućuju bilo kome tko sjedi pored vas u lokalnom kafiću da gleda što radite na webu”, pisao je taj članak. Uvjerio sam se da zaista tako i jest. Program Firesheep možda je ispunio svoju svrhu: natjerao je sve web-stranice koje barataju privatnim podacima korisnika da nikad ne koriste nesigurni http, već samo https protokol.
Knjiga “Cypherpunks” pokušava natjerati što više običnih ljudi da koriste kriptiranu komunikaciju. Cypher, riječ pomoću koje je skovan naslov knjige, na engleskom znači šifra ili kod. A Assange i njegovi istomišljenici vjeruju da je jedini način sigurne komunikacije na internetu upravo to – kod, tajni ključ koji poznaju oni koji komuniciraju, a koji nitko, ni najmoćnije vlade s najvećim proračunima, ne mogu probiti. “Treba nam snažna kriptografija kako bismo bili sigurni da ih, kad želimo da naši podaci ostanu samo naši, nitko drugi ne može vidjeti”, kaže Jeremie Zimmermann, suosnivač udruge La Quadrature du Net, koja se bori za pravo na anonimnost na mreži. Assangeova knjiga pisana je u formi razgovora između njega i Zimmermanna, Jacoba Appelbauma i Andyja Mueller-Maguhna. Posljednja dvojica su također aktivisti i članovi njemačkog Chaos Computer Cluba.
“Google je najveći stroj za prisluškivanje koji je ikad postojao”, kaže u razgovoru u knjizi Jacob Appelbaum. “Špijunske agencije SAD-a imaju pristup svim podacima koje Google čuva o vama”, tvrdi Assange. “I pristup svim Facebook-podacima, tako da su na neki način i Google i Facebook produžetak tih vladinih agencija”, dodaje Zimmermann. Kao dokaz za te tvrdnje sugovornici u knjizi spominju primjere u kojima je američko ministarstvo pravosuđa izdalo tajnu, tzv. administrativnu subpoenu (klasična subpoena je obvezujući sudski nalog) kojom je tražilo od Googlea i Twittera da im preda podatke o korisnicima, povezanim s Wikileaksom. Pritom je ministarstvo zabranilo Googleu i Twitteru da uopće obavijesti korisnika da im je naloženo da predaju njegove podatke.
Autori knjige uvjereni su da masovno praćenje elektroničke komunikacije građana nije samo slučaj koji je moguć i, uvjereni su, koji se događa u SAD-u, nego praktički svaka zemlja ide u tom smjeru. Proteklih deset godina dogodila se revolucija u tehnologiji prisluškivanja, smatraju sugovornici u knjizi. Dogodio se prijelaz s “taktičkog presretanja” na “strateško presretanje”. Ovo prvo se događa kad pojedinac postane zanimljiv službama sigurnosti koje nad njim počnu provoditi mjere nadzora. Strateško presretanje je situacija u kojoj sav promet, sva elektronička komunikacija u nekoj zemlji, biva presretnuta i trajno pohranjena. Prijelaz s taktičkog na strateško presretanje dogodio se, smatra Assange, zato što je učinkovitije uzeti i pohraniti sve što postoji nego analizirati koga i kada želite prisluškivati.
“Prije deset godina to bi bilo shvaćeno kao fantazija, kao nešto u što samo paranoidni ljudi vjeruju, ali masovno presretanje komunikacije toliko je pojeftinilo da smo došli do točke u kojoj je to, uz pomoć francuske tehnologije, radila čak i zemlja poput Libije, zemlja s relativno malo sredstava. Zapravo, većina zemalja već su došle do toga da stvarno postoji presretanje”, kaže Assange. Trajno pohranjivanje podataka je, kažu sugovornici u knjizi, sve jeftinije i jeftinije, a članovi Chaos Computer Cluba izračunali su da za 30 milijuna eura možete kupiti opremu i ljudstvo za pohranjivanje svih telefonskih razgovora u Njemačkoj. U cijenu od 30 milijuna uračunate su i plaće administrativnog osoblja, a sam prostor za pohranjivanje, procijenili su, koštao bi tek 8 milijuna eura.
LJUDIMA TREBA UGRADITI STRAH
“U prošlosti netko je bio meta zbog svoje diplomatske pozicije, zbog kompanije u kojoj radi, zbog toga što je bio sumnjiv ili je bio u kontaktu s ljudima koji nešto rade. I onda biste nekog takvog stavili pod mjere. Ovih dana smatra se puno učinkovitijim ako kažete: ‘Uzet ćemo sve i pregledati poslije’”, kaže Andy Mueller-Maguhn.
Mogućnost zloupotrebe državnih agencija toliko je velika, smatraju autori knjige “Cypherpunks”, da je potreban snažan odgovor aktivista i građana. Kao što je prijetnja atomskim ratom zahtijevala masovan odgovor, tako i prijetnja masovnog prisluškivanja na internetu i u mobilnoj telefoniji zahtijeva odgovor. Odgovor, smatra Assange, leži u tome da aktivisti omoguće širokom krugu građana kriptografske alate pomoću kojih će im biti jednostavno zaštititi svoje privatne podatke i komunikaciju. “Trebamo razviti dobre šifre, toliko dobre da se, ma koliko pokušavala, nijedna vlada ne može probiti u vašu komunikaciju”, kaže Julian Assange. Ključno je, smatra dalje u knjizi, da građani osvijeste potrebu za zaštitom. Assange to uspoređuje s primjerom kako su ljudi navikli prati ruke. Prvo je trebalo utvrditi da postoje štetne bakterije i popularizirati tu tvrdnju, proširiti strah od širenja bolesti putem “nevidljivih stvari na vašim rukama”. Kao što ne vidite bakterije na prljavim rukama, kaže Assange, tako ne vidite ni masovno presretanje vaših podataka. Ali to što ne vidite ne znači da ne postoji. Jednom kad je svijest o opasnosti od prljavih ruku postala masovno proširena, proizvođači sapuna proizveli su nešto što su ljudi počeli koristiti da odagnaju svoj strah. “Potrebno je ugraditi strah u ljude kako bi shvatili problem, prije nego što stvore dovoljnu potražnju za time da se problem riješi”, kaže Julian Assange. Knjiga “Cypherpunks” nastala je, naravno, u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu, gdje je Assange dobio politički azil bježeći od izručenja Švedskoj zbog istrage o navodnom silovanju, odnosno bježeći od Amerikanaca za koje Assange vjeruje da ga se žele dočepati preko Švedske kako bi mu sudili zbog toga što je Wikileaks objavio najstrože čuvane američke ratne i diplomatske tajne. Šest mjeseci Assange je zatvoren u tom veleposlanstvu i nije siguran hoće li zapravo ikad iz njega izaći. Novinarka Guardiana imala je rijetku priliku intervjuirati ga i razgovarati o novoj knjizi. Ali u tekstu objavljenom prošli tjedan ona se pita je li taj čovjek poput proročice Kasandre iz grčke mitologije ili paranoidan teoretičar zavjere koji se trenutačno nalazi u takvim okolnostima da je uvjeren da postoje zle strukture vlasti koje mu rade o glavi.
Bio prorok ili paranoičar, Assange svakako upozorava na činjenicu da se privatnost građana mijenja brže nego ikad prije. S time se slaže i hrvatski premijer Zoran Milanović koji je, upravo komentirajući aferu s izlistavanjem telefonskih brojeva Mladena Bajića i osmero novinara, iznio i svoj pogled na privatnost u modernom svijetu.
– Ne živimo više u 1970. ili 1990., tehnologija je strahovito napredovala i privatnost kao koncept danas je drukčija. Danas slične stvari (kao što su izlisti, op.a.) rade marketinške agencije, kartične kuće… Podaci o vašem izlistu su u telekomunikacijskim kućama, bez ikakvog nadzora kojeg biste vi bili svjesni. Možemo razgovarati o tome hoćemo li za izliste telefonskih razgovora tražiti sudski nalog kao za prisluškivanja razgovora. Ali po meni taj razgovor ne vodi nikamo. Jer svijet nije isti kao 1990. godine.
Konkretno, ja nemam problema da netko ima izlist mojih telefonskih razgovora. U krajnjoj liniji ima ga telefonska kompanija. Ja ne znam tko time raspolaže – rekao je Milanović. Ako Assangeova nova knjiga ikad doživi hrvatsko izdanje, eto materijala za lokalizirani predgovor: premijer koji praktički potvrđuje tendenciju na koju knjiga upozorava, da se podaci koji otkrivaju ponešto od vaše privatnosti negdje drže pohranjenima i da to trebate prihvatiti kao novo stanje stvari, čak i kad vas je strah pomisliti tko i uz kakav nadzor može izlistavati podatke iz te baze.
knjiga je naručena i čekam da dođe na kućnu adresu, pa da vidim čuda koja predviđa Assange i ekipa....ne treba čekati hrvatsko izdanje.