Naslovnica Premium Analize i intervjui

Stop revizionizmu: oružjem se protiv fašizma borio veći postotak Hrvata nego Francuza

Učinci povezivanja potomaka ustaša, domobrana i partizana u Domovinskom ratu nisu (bili) dostatni za prevladavanje trauma i podjela, a političari ih podgrijavaju zbog izbora
11. svibnja 2016. u 22:05 3 komentara 2707 prikaza
desničari
Foto: Robert Anić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Što su Hrvati radili u Drugom svjetskom ratu? Zujanje iz političke košnice, ovoga proljeća posebno kakofonično, pokazuje da su kod nas mnogi jako zainteresirani za to pitanje i pripadajući pravorijek. Najviše interesenata bjelodano ima među vodećim političarima i njihovim vazalima spremnima i za najgnusnije manipulacije, naročito uoči izbora.

Odgovori na navedeno pitanje sve se manje dobivaju od neposrednih aktera i svjedoka zbivanja iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Najdugovječniji sudionici toga sukoba napuštaju život, najvrjednija djela intelektualaca koji su imali iskustvo toga rata uglavnom skupljaju prašinu na policama knjižnica i arhiva (kazneno pitanje za mnoge čitatelje: jeste li barem prelistali ključne knjige s tom tematikom, primjerice “Konclogor na Savi“ Ilije Jakovljevića ili “Sjećanja“ Ivana Šibla?). I najistaknutiji prijašnji političari imali su, prema raširenom mišljenju, staromodne poglede na tu problematiku. Na desnici, što se toga tiče, demode je i sam “otac domovine“: poglede prvoga predsjednika HDZ-a i Republike o fašizmu i antifašizmu bjelodano ne dijele Tomislav Karamarko i suradnici, iako se inače pozivaju na retuđmanizaciju stranke. A shvaćanja političara i povjesničara Franje Tuđmana o toj problematici krucijalna su: prema sudu ozbiljnih znanstvenika poput Hrvoja Klasića, on je unatoč svome oportunizmu najviše vrednovao događaje iz Drugoga svjetskog rata kod nas; upravo za vrijeme njegove vladavine antifašizam je istaknut u Ustavu; baš na Tuđmanovo inzistiranje uveden je Dan antifašističke borbe...

Razumljivo je da svaki naraštaj (političara, znanstvenika, građana...) nastoji dati svoj “potpis“ u interpretaciji zbivanja iz prošlih vremena, ali treba jako paziti da se pritom poštuju činjenice i izbjegnu isključivosti. Margaret MacMillan, istaknuta kanadska povjesničarka, upozorava da zloupotrebljavamo povijest kad “stvaramo laži o prošlosti ili pišemo povijesti koje prezentiraju samo jedno stajalište“. Baš takvih je zloporaba ovdje napretek: mnogi zbog različitih razloga zanemaruju ili izvrgavaju istinu o nadasve osjetljivoj problematici uloge Hrvata u najvećem ratu 20. stoljeća. Riječ je o zastranjivanju koje je izrazito prisutno u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu.

Rašireni stereotipi

Na početku prošle godine kod nas objavljenoga romana “HHhH“ (akronim fraze na njemačkom: “Himmlerov mozak zove se Heydrich“) francuski pisac Laurent Binet (rođen 1972.) piše: “Zapravo, tek kad sam doznao da je Tito bio Hrvat (svi Hrvati nisu, dakle, surađivali s okupatorom, a samim time ni svi Srbi možda nisu pružali otpor), situacija tijekom rata u Čehoslovačkoj postala mi je jasnija...“ Binet zapravo pokušava razumjeti okolnost da je Josef Gabčik, jedan od dvojice atentatora na zloglasnoga Reinharda Heydricha, drugoga čovjeka SS-a te protektora Češke i Moravske, bio Slovak, dakle pripadnik naroda koji je, prema uvriježenom poimanju, bio kolaboracionistički orijentiran, za razliku od Čeha. Pri tome koristi analogiju s Hrvatima i Srbima. Njegova je poruka zapravo sljedeća: okolnost da se svi Hrvati nisu svrstali na stranu okupatora pokazuje da je u četrdesetim godinama prošloga stoljeća bilo i antifašistički orijentiranih Hrvata. Francuski pisac tu inače znalački napisanu knjigu zasniva na brojnim podacima koje je pomno provjerio. Zašto takav minuciozan postupak nije koristio kako bi ispitao činjenice o stvarnoj ulozi pripadnika različitih naroda u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu? Najvjerojatnije zato što u francuskoj javnosti postoji uvriježen stereotip kako su u to vrijeme Srbi bili antifašisti, a Hrvati fašisti, kolaboracionisti. Za ukorijenjenost takvoga stereotipa brojni su pokazatelji, od kojih je posebno upečatljiv odnos Françoisa Mitteranda, predsjednika Republike Francuske u dva mandata, koji je za vrijeme ratova u devedesetima tvrdoglavo davao potporu srpskoj strani, čak i kad je ta potpora pridonijela nastavljanju mučne opsade Sarajeva.

Načelno nije uputno uspoređivati doprinose različitih naroda velikim ratovima, uz ostalo i zato što se konteksti jako razlikuju, ali u ovoj situaciji nužno je upozoriti na “tvrde“ činjenice. Prema procjenama znanstvenika, broj poginulih u Drugom svjetskom ratu u Francuskoj bio je 567.000, dok je u tada deseterostruko manje brojnoj Hrvatskoj život izgubilo 260.000 ljudi (nešto više od četvrtine ukupnoga broja poginulih u Jugoslaviji). Početkom posljednje godine rata u Narodnooslobodilačkoj vojsci bilo je angažirano oko 200.000 vojnika iz Hrvatske, što je razmjerno (s obzirom na razliku u broju stanovnika) barem nekoliko puta više nego što je iznosio ukupan broj francuskih vojnika i civila koji su se oružjem borili protiv fašizma. U epskim bitkama na Neretvi i Sutjesci u prvoj polovini 1943. poginulo je posebno mnogo Dalmatinaca, većinom hrvatske etničke pripadnosti; samo iz šibenske općine u posljednjoj je od tih ofenziva palo čak 785 boraca, a primjerice iz Beograda 41 (podaci iz knjige Viktora Kučana “Borci Sutjeske“). Od jeseni 1943., uz ostalo i slijedom pada Italije te priključivanja dijela vodstva HSS-a antifašistima, većina partizana u Hrvatskoj etnički su Hrvati. Krajem sljedeće godine pripadnici toga naroda sudjeluju sa 61 posto u brojčanom sastavu jedinica NOV-a, pri čemu treba istaknuti kako je i tada u toj vojsci Srba bilo znatno više nego u stanovništvu – 28 posto.

Najveća je pak razlika između odnosa Hrvata i Francuza prema Drugom svjetskom ratu sljedeća: naši su preci bili izloženi građanskom sukobu u kojem je bilo jako teško, često nemoguće ostati po strani, dok su se u tadašnjoj Francuskoj, podijeljenoj na okupirani i višijevski dio, obični ljudi manje međusobno sukobljavali (iako je i ondje itekako bilo razračunavanja) i više zadržavali neutralnu poziciju. Suvremeni politički rascjepi u Francuskoj nisu bitno određeni zbivanjima u Drugom svjetskom ratu, dok u Hrvatskoj svakodnevno osjećamo tegobne posljedice građanskoga sukoba iz četrdesetih godina. Gotovo pola stoljeća kasnije došlo je u Domovinskom ratu do nacionalne homogenizacije kao reakcije na povezanu vanjsku agresiju i unutarnju pobunu dijela Srba. Međutim, pokazalo se da učinci toga povezivanja potomaka ustaša, domobrana i partizana nisu (bili) dostatni za prevladavanje trauma i podjela. Uz to, neke ideje i prakse uspostavljene još devedesetih (korištenje ustaških parola i simbola veterana HOS-a, dijela navijača i protagonista nogometne reprezentacije i drugih aktera ekstremno desne orijentacije) još uvijek izazivaju nesporazume i konflikte.

I suvremeni je antifašizam kod nas opterećen mnogim nedostacima. Uz ostalo, previše je obilježen emocijama, što ga ograničava i slabi

Politička sukobljavanja vezana za zbivanja u Drugom svjetskom ratu kod nas su naročito intenzivirana od dolaska na vlast desne koalicije. U njoj istaknutu ulogu imaju akteri koji očito teže nekom novom, baš za sve obaveznom tumačenju povijesti. Izjave Hasanbegovića, Tepeša i nekih drugih vodećih ljudi nove vlasti osobito dižu kosu na glavi aktivistima ljudsko-pravaških, antifašističkih i etničko manjinskih organizacija te mnogim demokratski orijentiranim građanima, pa je došlo do niza prosvjeda. Strani mediji učestalo upozoravaju na “nostalgiju za nacističkom prošlošću“ (Agencija France Press, 29. travnja), okolnost da se “u Hrvatskoj fašizam sve više vidi na ulicama, ali i otvoreno tolerira“ (dokumentarac “Desno, dva, tri – skreće li Europa udesno“, emitiran 5. travnja na njemačko-francuskom televizijskom kanalu Arte) i slične nemile pojave u Hrvatskoj. Tome treba pridodati zamjerke vezane za povijesni revizionizam koje je Nicholas Dean, izaslanik američkoga State Departmenta zadužen za pitanja holokausta, 11. travnja prenio vladajućima, kao i nezadovoljstvo više veleposlanika.

Istina nema jednu stranu

Da je vladajućima kod nas pritisak iz zapadnih medija i središta moći u vezi sa sporovima koji se odnose na Drugi svjetski rat postao neizdrživ pokazuje okolnost da su neki od njih drastično reterirali u retorici koja se odnosi na tu problematiku. Kao posrednik između suprotstavljenih strana ponudila se predsjednica Republike. Nakon što je bezuspješno pokušala nagovoriti židovske, srpske i druge udruge da pristanu sudjelovati u službenoj komemoraciji u Jasenovcu, dala je prošli tjedan Jutarnjem listu intervju s neobično ambicioznom namjerom da njime “zatvorimo poglavlje ideoloških podjela i sukoba i stvarno se okrenemo budućnosti“. Grabar-Kitarović je u tom istupu uputila neke vrijedne poruke. Ponajprije da “tzv. NDH nije bila nezavisna niti je bila u interesu hrvatskog naroda“, ali i da su je njezini baka i djed koji su bili pripadnici NOV-a “odgajali istinom“, odnosno da su joj govorili “i o zločinima koje su, nažalost, počinili i partizani i komunisti“. Na kraju je ustvrdila: “Želite li pročitati knjigu, ne možete se stalno vraćati na isto poglavlje. Morate okrenuti stranicu i krenuti dalje. Isto je tako i s državom. Ne možete neprestance gledati u retrovizor“. Pritom je zanemarila da snage koje se stalno vraćaju na poglavlje Drugoga svjetskog rata najviše dolaze iz redova stranaka koje su podržale njezinu kandidaturu, a sada imaju vlast.

Unatoč po mnogo čemu nepovoljnom tuzemnom i inozemnom kontekstu (jačanje ksenofobne desnice u ovom dijelu Europe u uvjetima društvene krize), antifašistički orijentirani akteri posljednjih mjeseci pružaju osobito snažan otpor povijesnom revizionizmu. Održavaju razmjerno dobro posjećene skupove i komemoracije; aktivisti i glumci na javnim mjestima, unatoč nekim provokacijama, čitaju tekst “Kako prepoznati fašizam“ Umberta Eca; intelektualci pišu članke i daju intervjue kritične prema politici povijesti sadašnje vlasti, i slično.

Ipak, i suvremeni je antifašizam kod nas opterećen mnogim nedostacima. Uz ostalo, previše je obilježen emocijama, što ga ograničava i slabi. Baš emocije neke ljude osobito priječe da priznaju kako su i s partizanske strane, pogotovo 1945., počinjeni teški zločini. Nemaju ni dovoljno jasne i kontekstu primjerene kriterije za prepoznavanje suvremenih pokušaja fašizacije političkoga i društvenoga života. Fašizam naime više uglavnom ne postoji u obliku iz prve polovine prošloga stoljeća. To je lako ustanoviti analizom jesu li prisutni temeljni elementi fašističke ideologije i prakse na našoj desnici – teror i fizičko nasilje, princip vođe, rasizam, revolucionarni mentalitet odnosno autoritarnost i slični. Neki od tih elemenata kod nas (više) nisu na političkoj mapi ili su na njoj samo u naznakama, prisutni kod ekstremista koji su organizirani i opasni, ali razmjerno malobrojni. Osim toga, oznaka “anti“ u kovanici antifašizam, iako vjerojatno nužna, svojevrsno je opterećenje. Političko djelovanje koje je dominantno negativno usmjereno ne može imati snagu u javnosti kao djelovanje koje je afirmativno. Ovdašnji antifašisti posebno trebaju biti snažniji u promicanju seta ideja vodilja prosvjetiteljstva i demokracije – slobode, jednakosti, napretka, razuma, mira i drugih.

Dok u obradi tegobnoga ljudskog iskustva vezanoga za Drugi svjetski rat i njegove suvremene implikacije kod nas desničari intenzivno koriste snagu subjektivne percepcije, antifašisti se nedovoljno služe alatima utvrđivanja i promicanja za tu problematiku vezanih objektivnih, provjerljivih činjenica. A uvid u te činjenice upućuju da istina o tim povijesnim zbivanjima uglavnom nema samo jednu stranu...

Od hrvatskih antifašista, naposljetku, valja očekivati da se još više nego dosad pokazuju kao akteri koji se istovremeno suprotstavljaju ekskluzivističkom domoljublju i promiču vrijednost pluralističkoga domoljublja. Pri tome im od velike koristi može biti isticanje dalekosežne poruke Miroslava Krleže iz eseja “Deset krvavih godina“: “Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnova ovoga razmatranja.“ Za valjano suočavanje s prošlošću svakako treba pročitati vrijedne knjige. I to svako poglavlje: od korica do korica.

>> Antifašistička liga tvrdnje Ivana Tepeša smatra klevetom

>> Markovina: Hasanbegović je samo pijun Tomislava Karamarka

RBA
INVESTIRANJE JE PRIRODNO
Kako je to živjeti pored Dunje? U svakom slučaju, potaknula me na razmišljanje – koji je moj cilj?

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar lunar777
    lunar777:

    Kada lustriramo tj ekshumiramo i dostojno pokopamo stotine tisuća od partizana ubijenih žrtava, i kada u znanstvenoj raspravi dokažemo da je ovakav Jasenovac sa 80.000 žrtava kakvim ga prikazuju srbokomunisti jedna velika prljava laž, onda će ideološki rat biti gotov. ... prikaži još! Meni bi bilo sumnjivo da isti taj koji tvrdi da je tamo bilo 80.000 žrtava do 1990 je isto tako, također i tamo sa nekakvim popisom imena tvrdio da je u Jasenovcu bilo 700.000 ili čak više žrtava.