Politika ih malo ili gotovo uopće ne zanima, ekologija im je deklarativno bitna, jer svjesni su, generacija su koja još nije ponudila konkretnija ekološka rješenja.
Engleski razumiju bolje nego vlastiti jezik, bez njega je, kažu, nemoguće uspjeti. Druže se u grupama – formiraju ih po području interesa, ne mjestu stanovanja.
Itekako im je bitno što će drugi misliti o njima – o njihovu znanju, ponašanju, stavovima, izgledu i ukusu. Još im je bitnije kakvu će podršku imati u obitelji. Prava potrošača ne znaju, s time se ne zamaraju, od zakona poznaju uglavnom propise i pravilnike škola, vole odjenuti ono što se smatra modernim. Školske ocjene izuzetno su im bitne, vode brigu o prosjeku, jer smatraju to dobrom garancijom za daljnje školovanje i sigurnijom ulaznicom za fakultetsko mjesto. Matura im je podjednako stresna, iako se priprema za nju drastično razlikuje.
I tu uglavnom završavaju sve sličnosti učenika u Hrvatskoj i Sloveniji koje su nam naveli sami slovenski gimnazijalci s kojima smo proveli dan. Ispod sličnosti dviju istih generacija, dviju različitih država, podvlači se PISA crta (Program za međunarodno ispitivanje znanja i vještina učenika) kao granica obrazovne realnosti i različitosti sustava – naši su učenici ispodprosječni, a Slovenski iznadprosječni u čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti. A isti bi se epiteti, iznad i ispodprosječni mogli bez imalo zadrške primijeniti i na dvoje predstavnika obrazovne politike u obje zemlje i njihovo razumijevanje važnosti PISA rezultata.
Naša ministrica obrazovanja Blaženka Divjak od ispodprosječnih rezultata ne pravi dramu, kaže, doduše, da rezultati nisu dobri, ali bit će bolji 2024. godine kada njezina “Škola za život” zaživi u punom jeku, dok slovenski ministar obrazovanja Jernej Pikalo o iznadprosječnim rezultatima slovenskih 15-godišnjaka, unatoč činjenici da se zbog njihova znanja Slovenija zapisala na 16. mjesto među državama članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, kaže da su rezultati stabilni, ali da postoji trend pada, čemu ubuduće treba posvetiti punu pozornost. I pritom su Slovenci krajnje ozbiljni, kao što su ozbiljni i u raspravama oko novih izbornih predmeta koje moraju ponuditi svojim učenicima.
Oni ne troše vrijeme na dva različita popisa lektire, ne gube novac na nabavu tableta bez kamera, ne spotiču se o nebitno i grade obrazovni proces koji se temelji isključivo na interesu učenika, vrednujući pritom i rad nastavnika. Knjige i olovke su im ispred tableta, ali pritom ne ignoriraju važnost informatike. Ona je ionako obvezni predmet.
O međusobnim razlikama u školskom sustavu i važnosti nastavnika razgovarali smo s odličnim učenicima Ljubljanske gimnazije Vič. Gimnaziju smo izabrali prema uspješnosti i broju učenika koji se svake godine u nju upisuju. U razgovoru s učenicima dotaknuli smo se njihova obrazovnog sustava, pravila, načina na koji uče i pripremaju se za maturu, pitali smo ih što misle o profesorima, ispitima i važnosti obrazovanja.
Prije samog razgovora u školi nam je dano do znanja – iako je riječ o kvalitetnoj gimnaziji, oni nisu zaslužni niti sebi pripisuju uspjeh učenika na PISA testu – za to je, kazat će odmah ravnateljica gimnazije Vič Alenka Krapež, zaslužan osnovnoškolski obrazovni sustav podijeljen na trijade – jer 15- godišnjaci koji su pristupili ispitu u Sloveniji, njih 6401 tek su upisali prvi razred srednjih škola.
Ni doma nisam u tenisicama
Mi smo razgovarali s gimnazijalcima koji ove godine izlaze na maturu zamolivši ih da detaljno opišu i usporede dva obrazovna sustava, od kojih se onaj u Hrvatskoj razvijao i implementirao baš u godinama njihova gimnazijskog obrazovanja. Dok sjede ispred nas, ovi 18-godišnjaci imaju šlape na nogama, to je jedno od ključnih pravila škole – ne smatraju to pravilo čudnim, neobičnim niti uvredljivim – štoviše više se čude tome da u školi hodaju u tenisicama. To je jednostavno tako; ni doma, kažu, ne hodaju u tenisicama. Iako školu pohađa 751 učenik, nastavu imaju u jednoj smjeni – počinju u 8, završavaju u 14.30 sati. Nastavni sat traje 45 minuta, kratki odmori pet, a takozvani veliki odmor 30 minuta – tada se služi ručak koji roditelji financiraju svojoj djeci. Ručak se sastoji od juhe, glavnog jela i deserta te se priprema i poslužuje u školskoj kuhinji. Školske kuhinje u Hrvatskoj imaju osnovne, ne i srednje škole. U prosjeku, kažu slovenski gimnazijalci, u danu imaju sedam do osam školskih sati.
I imaju privilegij kazati da uče samo ono što ih zanima.
– Jednostavno ne bih mogao učiti predmete koji me ne interesiraju. Biramo one koji nam leže, koji su nam zanimljivi. Kroz gimnazijsko školovanje, kako prelazimo u više razrede, imamo sve manje predmeta i tada su naši rezultati bolji. S manje predmeta kvalitetnije učimo – kaže Maj Dimitrijevič. U gimnaziji nemaju vjeronauk ni ikakav drugi religijski predmet, to su učenici koji se nisu susreli s latinskim ni grčkim kao naši gimnazijalci, ali zato bez imalo problema sudjeluju u obveznim aktivnostima škole – od koncerata, priredbi, izložbi, predstava, natjecanja, do organizacije različitih događanja – sami biraju gdje će se i na što od ponuđenih aktivnosti prijaviti. Ovih se dana upravo pripremaju za božićni tulum u školi. Podijeljeni su u grupe, kažu, i svatko za tulum ima svoja zaduženja – od uređenja prostora, logistike, do izbora glazbe... Iako sve djeluje ležerno, sve je to dio u kojem se uče svakodnevici i životnim stvarima.
Zašto cijene maturu
U prvom gimnazijskom razredu, kako opisuju naši sugovornici i učenici gimnazije Vič Jure Dolinar, Magdalena Radovanović, Erik Contreros Mencinger i Maj Dimitrijevič, imaju 13 predmeta – od toga dva strana jezika i jedan projekt koji se odnosi na informatiku. Tako je u cijeloj Sloveniji, no onda različite gimnazije u višim godinama nude različite programe. Njihova gimnazija u drugom razredu ima 12 predmeta u koji ulazi drugi projektni rad koji pak učenik bira prema svom interesu iz bilo kojeg predmeta. U trećem razredu imaju 9 obveznih i tri izborna predmeta. Među izbornim predmetima biraju dodatnu kemiju, biologiju, sociologiju ili još jedan, treći strani jezik. I tu im ponude ne manjka – mogu birati žele li učiti talijanski, francuski, njemački ili španjolski.
– Kada biramo izborne predmete, poštuje se naš izbor, tako nam se organizira satnica ili grupira razred. Neće se dogoditi da izaberemo jedan predmet pa nakon toga saznamo da taj izbor nije moguć – opisuju Maj i Erik. Upravo ta izbornost ključ je uspjeha njihovih učenika.
– Poštujemo njihov izbor jer kada imaju mogućnost biranja trude se više i kvalitetnije uče. Uostalom i nastavniku je odmah lakše, on zna da pred sobom ima učenike spremne i zainteresirane za rad, može temeljitije i jasnije prolaziti gradivo – opisuje ravnateljica Krapež. Njihovi učenici nemaju tablete u školama niti digitalne sadržaje u udžbenicima iz kojih trebaju učiti.
– Iskreno, ne mogu zamisliti da moram proučavati ili učiti digitalni sadržaj. Svatko od nas uči drukčije, primjerice ja volim uzeti knjigu i šetati po sobi učeći naglas. Kada bih bio vezan za uređaj, vjerujem da ne bih bio tako uspješan, a mislim da ne bih ni bio motiviran čitati na tabletu tekstove od tridesetak stranica – kaže Erik. Ali zato imaju laboratorije, u školama izvode pokuse, ostaju na dodatnim satima ako nešto nisu dobro razumjeli ili shvatili ili ako žele još nešto naučiti. Imaju li digitalni dnevnik, kao što to imaju naši učenici, pitamo ih.
– Dio slovenskih gimnazija uveo je digitalne dnevnike, naša škola toga nema. Mi vjerujemo svojim učenicima i puštamo ih da sami svojim roditeljima objektivno prenose svoje ocjene kao i razloge zbog čega su izvrsni ili loši. Dajemo im vremena za to. Roditelji se u školi osobno mogu informirati o uspjehu učenika, no ako nam se i dogodi da roditelj neku ocjenu ne zna, mi imamo jednostavno pravilo – ne ulazimo u odnos između djece i roditelja. Poštujući naše učenike, puštamo ih da sami svojim roditeljima objasne što se i kako dogodilo u školi, roditeljima koji nisu upoznati s ocjenom to ne pojašnjavamo. Uputimo ga da razgovara sa svojim djetetom – kaže ravnateljica škole. Takav pristup, potvrđuju to i naši sugovornici, učenici cijene. Ne skrivaju ocjene roditeljima.
A koliko često im roditelji dolaze u školu i vrše li ikada pritisak na nastavnike zbog čestih ispita ili ocjena, pitamo učenike. To smo pitanje morali ponoviti tri puta, jer učenici jednostavno nisu razumjeli bit – ulovili su se rasporeda da bi prebrojili koliko u godini imaju roditeljskih sastanaka.
– Roditelji dolaze na roditeljske sastanke koji i nisu tako česti. To je jedino vrijeme kada su u školi. Ne razumijem pritiske, ni njihovu poantu jer će se ionako na maturi znati koliko i što znam tako da mi nije baš jasno kako roditelji mogu utjecati na to – kaže Magdalena Radovanović. Otkako je Slovenija školske 2003./2004. godine uvela obvezno devetogodišnje osnovnoškolsko obrazovanje, nacionalni ispiti učenicima nisu stran pojam. S njima se susreću u šestom, a onda iznova u devetom razredu. Upravo ovaj državni ispit u devetom razredu ima veliku važnost pri upisu u srednje škole. Naime, iako ne donosi bodove, već se upis odvija na temelju prosjeka posljednja tri razreda osnovnih škola, srednje škole pri upisu provjeravaju u nacionalnom sustavu rezultate nacionalnih ispita svakog učenika kako bi dobili sliku o učenikovim temeljnim znanjima.
To u konačnici utječe i na činjenicu hoće li škola upisati tog učenika, kao što utječe i na to da ga prema rezultatima nacionalnog ispita rangira u razred s učenicima istog stupnja znanja ili točnije predznanja kako bi imali jednake šanse za napredak. Upravo takav objektivni podatak ključ je zbog kojeg su Slovenski učenici počeli intenzivnije učiti vodeći se teorijom da im znanje treba zbog njih samih, a ne zbog drugih. Naime, kako je potvrdila i sama ravnateljica gimnazije Vič, rezultati nacionalnog ispita u 9. razredu koristili su se u prvo vrijeme za upis u srednje škole, no čim oni nisu bili prioritetni pri upisu u srednje škole, rezultati učenika na nacionalnim ispitima iz godine u godinu su se poboljšavali.
Zato učenici i cijene maturu. Na njoj ponovno dobivaju objektivni prikaz svog znanja, kao i ključnu informaciju o svom napredovanju kroz srednjoškolsko obrazovanje. Prije negoli pristupe maturi, u posljednjem gimnazijskom razredu srednjoškolci imaju sedam obveznih predmeta – slovenski, povijest, matematiku, filozofiju, drugi strani jezik i tjelesni. Uz tih sedam, biraju dva izborna predmeta – i to one izborne predmete koje će prijaviti na maturi. Godinu dana unaprijed znaju koje predmete željeni fakulteti traže. Tako se godinu dana intenzivno pripremaju za svoj najvažniji ispit u školovanju. Na samoj maturi imaju tri obvezna i biraju dva izborna predmeta.
Svatko vrednuje svakog
– I tada biramo predmete koji nam leže i u kojima smo dobri – kažu učenici. Slovenski na maturi sastoji se od dva dijela – gramatike i književnosti odnosno esejskog dijela. Na esejskom dijelu moraju znati povezati sadržaje nekoliko knjiga koje u startu imaju svoju poveznicu, primjerice četiri Cankareve drame. Uostalom, prije nego što izađu na maturu, svake godine dobiju popis od maksimalno šest knjiga koje ulaze u uži izbor na maturi te se po njima pripremaju. Matura se iz materinjeg jezika polaže i u usmenom dijelu gdje još jednom dokazuju da su razumjeli pročitana djela. A da učenici imaju itekako važnu ulogu u obrazovnom sustavu, svjedoči i činjenica da se u srednjoškolskom sustavu uče vrednovati i samovrednovati, ali uče i argumentirano vrednovati rad nastavnika.
Njihovi komentari koji se svake godine prikupljaju anketom za svakog pojedinačnog nastavnika zlatan su izvor korisnih informacija ravnateljici koja, između ostalog, na temelju učenikovih ocjena odlučuje o povišicama nastavnicima.
– Nastavnici se za veću plaću mogu izboriti profesionalnim napredovanjem, ali veću plaću mogu steći i dobrim ocjenama. Kao ravnateljica odgovorna sam za njihovo ocjenjivanje, a oni također procjenjuju mene i moj rad – boduju se stručnost, odgovornost, sudjelovanje. Boduje se i nastavnikov angažman u školi i u nastavnim i nenastavnim aktivnostima, uspjeh njihovih učenika na važnim natjecanjima i ispitima, procjenjuje se i koliko ih učenici često biraju za svoje projekte, koliko biraju njihove izborne predmete i, u konačnici, učenici argumentirano u jednogodišnjim anketama navode kvalitete nastavnika. To možda nije najbolji način vrednovanja rada nastavnika, ali je jedini koji imamo i kojim želimo potaknuti izvrsnost – kaže ravnateljica Krapež.
U Hrvatskoj se o izvrsnosti ne razgovara, kažu predstavnici naših obrazovnih institucija da nije moguće mjeriti kvalitetu rada. Ali govori se o plaćama. U Sloveniji će sljedeće godine najniža nastavnička bruto plaća iznositi 1428, a najviša 2675 eura. Nastavnici gimnazije Vič imaju normativ – njihov razred broji najviše do 31 učenika, a uzme li se u obzir prosjek u cijeloj Sloveniji, jedan nastavnik dolazi na 17 učenika. Znatno više nego što je to u Hrvatskoj.
Najvjerojatnije kriv vjeronauk.glupi novinari