Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Sinergija Kristova nauka i liberalnih nazora – put prema boljoj Hrvatskoj

Hrvatska još nije postigla konsenzus ni o prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti, niti imamo dugoročnije vizije koja nas okuplja i motivira. Zato bi valjalo tražiti uzroke takvog stanja u društvu i tragati za rješenjima – kako pomiriti podijeljeno hrvatsko društvo
04. prosinca 2019. u 18:41 6 komentara 1060 prikaza
Kardinal Bozanić predvodio svetu misu povodom blagdana Svih svetih
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Svaki se put iznova obradujem kad se u našoj javnosti pojavi knjiga koja propituje viziju i budućnost Hrvatske, njezine mogućnosti i potencijale, u nadi da će takvo štivo pročitati netko od odgovornih i trgnuti se iz letargije, pronaći kakvu inspirativnu pouku i strateški početi osmišljavati našu zajedničku budućnost. A posljednjih dvadesetak godina imali smo različitih pristupa i vizija, od one Branimira Lokina (2001.) „Hrvatska 2015.“, preko Nikole Frankopana „Hrvatska – sadašnjost, prošlost, budućnost“ (2007.) i „Hrvatske 2020.“ Velimira Sriće iz 2010. pa sve do „Nove hrvatske paradigme“ (2015.) Davora Ive Stiera ili knjige „Moj brod je Hrvatska“ (2018.) Irca Paula O’Gradyja, koji je odlučio živjeti u Hrvatskoj i promišlja njezine mogućnosti i promašaje.

Božo Skoko Božo Skoko Novu sliku o sebi Hrvatska treba graditi kroz 25 zanimljivih priča

Spomenuti autori, ali i niz drugih, pokušali su sagledati hrvatsku sadašnjost iz različitih kutova, kritički analizirati ono što je dobro i što bi trebalo promijeniti te su dali svoje viđenje njezine budućnosti. Neke ideje su još aktualne, neke je vrijeme pregazilo, a mogućnosti smo prokockali, a neki prijedlozi su trajno korisni… Međutim, ostaje činjenica kako Hrvatska još nije postigla konsenzus ni o prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti, niti imamo dugoročnije vizije koja nas okuplja i motivira. Zato bi valjalo tražiti uzroke takvog stanja u društvu i tragati za rješenjima – kako pomiriti podijeljeno hrvatsko društvo te kako energiju koju trošimo na svađe, podjele, nadmudrivanja i rasprave o prošlosti preusmjeriti u rad za zajedničko dobro.

Upravo na tom području svoj doprinos je dao dr.sc. Goran Granić u nedavno objavljenoj knjizi „Hrvatska stvarnost u Deset zapovijedi“ u nakladi Večernjeg lista. Granića hrvatska javnost prepoznaje kao znanstvenika i stručnjaka za energetiku te desnu ruku premijera Ivice Račana u crveno-žutoj Vladi od 2000. do 2003., ali i uvjerenog liberala. Zato bi vas moglo zbuniti ovih Deset zapovijedi u naslovu knjige. No Granić je i praktični vjernik, katolik, pa je pokušao hrvatsku stvarnost sagledati upravo kroz prizmu tog Božjeg i crkvenog nauka, koji je Mojsije objavio izraelskom narodu, a kasnije je utkan u pravne i zakonodavne te vrijednosne sustave mnogobrojnih zemalja. Upravo ta činjenica izaziva pozornost jer knjiga pokušava spojiti liberalni pogled na svijet s Kristovim naukom u tumačenju društvenih odnosa s jedne strane te znanstvenu objektivnost promatrača koji je već godinama izvan politike, ali je itekako upućen u sve tajne hrvatskih potencijala i pogrešaka (budući da je tri godine imao priliku voditi državu) s druge strane.

Zagreb: Promocija knjige Gorana Granića 'Hrvatska stvarnost u 10 zapovijedi - Kako pomiriti podijeljeno društvo' 'Hrvatska stvarnost u 10 zapovijedi' Predstavljena knjiga Gorana Granića: 'U nametnutom ratu nije pobijedio hrvatski ni srpski bog'

Autor zagovara odvojenost Crkve od države, ali je svjestan da su duhovne potrebe pojedinca ujedno javne potrebe društva, baš kao i kulturne, obrazovne i zdravstvene (tim više ako se vjernicima izjašnjava više od 90 posto stanovništva). Zato tu prožetost duhovnoga i svjetovnoga koju osjećamo u našoj stvarnosti ne sagledava kao prepreku, već bogatstvo i priliku, u promišljanju hrvatske budućnosti i stvaranju boljeg društva jer se te dvije stvarnosti nadopunjuju, a ne isključuju. Uostalom, objema je stalo do boljitka zajednice. Upravo zbog toga Granić u knjizi pokušava dokučiti u kojoj mjeri su njihova učenja, odnosno očekivanja od građana, slična, kakve to „standarde“ ponašanja promiču te što možemo preuzeti iz učenja Isusa Krista i primijeniti u svakodnevnom političkom životu. Zaključci bi vas mogli iznenaditi jer je spornih pitanja u kojima bismo morali svrstati u nepomirljive rovove daleko manje nego nam se to nameće u javnom forumu.

Naime, kako autor piše u predgovoru, Isus Krist je prije dvije tisuće godina, postavljajući ljubav u prvi plan odnosa svakog čovjeka prema bližnjemu definirao bezvremensku platformu izgradnje društvenih odnosa. Sva ona načela za koja se Isus borio – od jednakosti u društvu, protivljenja bilo kakvoj diskriminaciji, za veća prava žena, protiv izrabljivanja radnika, pa sve do odijeljenosti Crkve od države („Caru carevo, a Bogu Božje“) danas su dio općeljudskih vrednota pa bi bilo suludo ta Kristova načela isključivati iz javnog života, smatrati zaostalima, konzervativnima ili štetnima za moderno društvo, iako neupućeni to nerijetko čine.

Nažalost, „sadašnja je hrvatska stvarnost to da oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju žele drugima nametnuti svoje životne i duhovne stavove“, piše Granić, a to „često završava omalovažavanjem, diskreditacijom, optuživanjem i isključivošću, iako ni Kristov nauk, ni temeljne postavke građanskog društva ne polaze od nametanja temeljnih vrijednosti društva nego od slobode izbora“. Dapače, oba pristupa polaze od pojedinca i njegova odnosa prema drugima, poštovanja različitosti i suživota s njima. Zato autor kreće od slobode i dijaloga kao nužnosti u iskorištavanju hrvatskih potencijala jer „budućnost Hrvatske treba biti ispred svakog pojedinačnog ili grupnog interesa“.

Goran Granić GORAN GRANIĆ Pred bolnicama se ne moli, Bogu je mjesto i u školi

Razbijanje predrasuda

Kako je taj dijalog moguć i kako su nam nepotrebne te granice koje sami sebi postavljamo, posvjedočilo mi je jedno nedavno iskustvo. Baš dok sam čitao Granićevu analizu hrvatskog društva, dugogodišnja prijateljica, inače ateistkinja, pohvalila mi se kako je svoje dijete, koje je krenulo u prvi razred po novom programu, upisala na vjeronauk. Bio sam malo iznenađen, ali su njezini argumenti bili prilično jednostavni: „Proučila sam program i udžbenike i vidjela da tu nema nikakvog ispiranja mozga, kako su me prijatelji uvjeravali. Ovo je jedan od rijetkih predmeta gdje se govori o vrijednostima, važnosti da budemo dobri i odgovorni članovi društva, međusobnom poštovanju i pomaganju, poštovanju različitosti… Sigurno neće čuti ništa loše. S druge strane, moje dijete odrasta u državi čiji je identitet – od umjetnosti i arhitekture do tradicije i načina života obilježen kršćanskim vrijednostima pa mi se činilo korisnim da se s time upozna, da zna zašto se slave Božić i Uskrs, čemu služe katedrale, tko je sveti Nikola, a tko sveti Ante...“

Iako ateistkinja, ona ne želi podizati zidove svome djetetu, već mu širiti vidike, a ono će ionako jednoga dana samo odlučivati o svome vjerskom identitetu. Dapače, bit će mu lakše kad zna između čega bira. Baš o toj temi Granić piše: „Šutnja o Bogu osiromašuje mlade generacije, neovisno o tome je li riječ o djeci iz vjerničkih ili nevjerničkih obitelji. Nije moguće odgojiti slobodnog čovjeka koji će odabrati svoje životno opredjeljenje ako mu se uskrati Kristov nauk.“ Uostalom, ovdje se najveći dio građana izjašnjava katolicima pa čemu to ignorirati. Možda su slično razmišljali i diljem Europe, jer danas u Europskoj uniji samo dvije države nemaju vjeronauk u školi, a neke poput Italije ili Irske nude samo katolički vjeronauk, kao što Grčka nudi samo pravoslavni, jer to smatraju dijelom identiteta. Iako u Hrvatskoj 90 posto djece pohađa vjeronauk te je osiguran vjeronauk za učenike različitih religija i konfesija, nerijetko se stječe dojam da smo isključivi, nazadni i zaostali. A upravo o tome piše Granić – kako razbiti iluzije i predrasude, a isključivost zamijeniti suradnjom, razumijevanjem i međusobnim nadopunjavanjem u izgradnji bolje Hrvatske, odnosno kako iskoristiti snagu, energiju i dobru volju – i vjernika, i nevjernika.

Hrvatska kakvu trebamo: 'Kako komuniciramo sa svijetom, a kako bismo trebali?' Hrvatska kakvu trebamo Novi imidž Hrvatske: Osniva se ured za brendiranje zemlje

Analizirajući prvu Božju zapovijed „Ja sam Gospodin, Bog tvoj…“ Granić zapravo piše o odnosu Crkve i države te naglašava kako je pitanje vjere osobni izbor svakoga čovjeka te kako smo u prošlosti imali pokušaja da se silom natjera ljude da vjeruju ili da ne vjeruju u Boga. U oba slučaja se radilo o kršenju osobnih sloboda. Zato se u demokraciji zalaže za slobodnu volju i okruženje u kojem je moguć izbor bez posljedica. U stavu da u javnoj školi nema mjesta za Boga Granić prepoznaje duh komunizma, kad je vjera bila zatvorena u crkve i domove. On drži da se roditelje ne može isključiti iz odgoja i osporiti im pravo na vjersku komponentu odgoja, ali isto tako nitko im ne može ni nametnuti vjeronauk zbog čega je on izborni predmet. U istom poglavlju piše i o zabludama da su vjernici ujedno i konzervativci te desno orijentirani birači. „Pođemo li od Kristova nauka, vrijednosnog sustava i društvenih odnosa među ljudima, Kristov nauk je bio i onda, a i danas ispred vremena. Ljestvica poželjnih odnosa u društvu po Kristovu je nauku daleko iznad onoga što danas primjenjuju i najdemokratskije zemlje“, zaključuje Granić. Također upozorava da se Boga ne može i ne smije zlorabiti za nacionalno, jer se nacionalno i vjersko vrlo često isključuje, budući da vjera traži ljubav prema bližnjemu, pravdu, skromnost i poniznost, bez nasilja i prihvaćajući različitosti, slobodu izbora i vrijednosnog sustava. A nažalost mnogi u našem društvu koji se pozivaju na Boga daleko su od tih i takvih standarda. On piše kako se današnjim rječnikom može reći da je Krist bio prvi istinski globalist jer je izišao iz okvira židovske zajednice i obratio se cijelom svijetu. Kod njega nije bilo isključenih, ni manjina…

Dotiče se on i uobičajenih prijepora kao što je pitanje pobačaja, pa tako jednima zamjera pokušaj uvođenja represivnih mjera onima koji se pozivaju na prigovor savjesti, ali se protivi i molitvenim skupinama ispred bolnica, jer se tako „u ime Boga oduzima nekome pravo na slobodnu odluku“. Pritom se zalaže za molitvu za sve potrebe domovine, ali je protiv demonstracija molitve.

Zagreb: Konferencija "Hrvatska kakvu trebamo - dvije godine poslije", panel Politički sustav HRVATSKA KAKVU TREBAMO Goran Granić otkriva što je fokus hrvatske energetske strategije

U četvrtoj zapovijedi „Poštuj oca i majku…“ analizira niz vrućih pitanja, među kojima je i definicija braka. Smatra kako je izjednačavanje braka i istospolnih zajednica pogrešno jer je „brak brend registriran i posvećen prije više od dva tisućljeća i kao takav može se koristiti isključivo u toj definiciji, kao zajednica muškarca i žene“. Omogućavanje posvajanja djece istospolnim parovima smatra složenim jer to pitanje uključuje ne samo ljubav prema djetetu već i pravo djeteta na normalan razvoj bez stresa i problema. Bavi se i Istanbulskom konvencijom te pokušava na odmjeren način pristupiti argumentima obje skupine. Tumači kako je Kristov nauk na strani žene, koja se ne treba prilagođavati muškarcu, trpjeti ga i služiti mu, već sama odlučivati o tome kako će se izraziti kao osoba, čime će se baviti i kako će organizirati svoj život. U tom kontekstu konvencija mu se čini suvišnom. Iako, prema njemu, konvencija ne može štetiti, smatra kako prihvaćanje „noviteta iz međunarodne zajednice bez kritičkog stava može biti opasno za razvoj svakog pojedinca, pa i društva u cjelini“. Pišući o potpomognutoj oplodnji, smatra kako je u skladu s Kristovim naukom.

Kod pete Božje zapovijedi „Ne ubij!“ bavi se zločinima iz proteklih ratova i piše kako se Hrvati vole poigravati s tumačenjima ove zapovijedi kad su u pitanju zločini pojedinih strana. No Krist je tu jasan pa je i Granić, pozivajući se na njegovo učenje, rezolutan: „Ustaški zločini jesu zločini protiv čovjeka i Boga, ničim se ne mogu opravdati niti umanjiti.“ Ali istodobno dodaje kako je dovoditi u pitanje ideju i težnju hrvatskoga naroda za stvaranjem vlastite države i to isticati kao glavni razlog za zločine – bolesno i zločesto. Zalaže se za zdravi antifašizam (koji također nije bez zločina, dodaje) te jasnu, nedvojbenu i glasnu osudu zločina na svim stranama. Isto tako uvećavanje ili umanjivanje žrtava smatra ponovnim zločinom jer se radi iz političkih i interesnih razloga. Kad je u pitanju nasljeđe Komunističke partije tu je također jasan: „Komunistička partija se može smatrati zločinačkom organizacijom, jer je kao organizacija utjecala na zločine!“ Dodaje kako sve pozitivno što je Partija napravila na pitanju zdravstva, socijale i obrazovanja ne može umanjiti odgovornost za zločine, baš kao ni lidera koji su joj bili na čelu. U tom kontekstu kaže kako bi za hrvatsku državu kriterij o tome može li neka povijesna osoba ili lider imati javno poštovanje trebao biti odgovornost prema zločinu. Time se neizravno očitovao i o povijesnoj ulozi Tita, koji je za dio hrvatske javnosti i dalje „najveći sin naših naroda i narodnosti“. Kaže kako je Crkva u pravu kad tvrdi kako se komunistički zločini u dijelu javnosti tretiraju kao „pojedinačni i usputni, a u odnosu na neprijatelje gotovo dopušteni i uglavnom se guraju pod okrilje antifašizma, što je nedopustivo“. No, za dobro Crkve sugerira da se makne od tih pitanja i više fokusira na ona moralna i Kristov nauk. Kad je u pitanju Pravoslavna crkva zamjećuje kako je snažnije povezana s politikom od Katoličke te da je njezino opravdavanje politika dovelo do velikih žrtava na obje strane, a njezina doktrina „gdje živi jedan Srbin, to je Srbija“ nažalost još nije nestala, unatoč velikoj tragediji.

Božo Skoko Hrvatska je globalni fenomen - sad je stvarno lijepo biti Hrvat u svijetu

Percepcija pravovjernosti

Kod sedme Božje zapovijedi „Ne ukradi!“ smatra kako korupcija nije samo uzimanje novca za kakvu protuuslugu već i svaki oblik podilaženja i nesuprotstavljanja neprimjerenom ponašanju pa bi se mnogi u tome mogli prepoznati. Baš kao i u tvrdnji da krše ovu zapovijed političari koji daju lažna obećanja i lažno se predstavljaju jer time kradu građanima budućnost.

Niz je tu i drugih zanimljivih opaski i dijagnoza hrvatskoga društva. Ali čitajući Granićev pogled na deset zapovijedi, dio vjernika će sigurno naći razloga za negodovanje jer će im njegov liberalni pogled narušiti njihovu percepciju pravovjernosti. Neki koji sebe nazivaju vjernicima ostat će iznenađeni pred odstupanjem vlastitih stavova od Kristova učenja pred ovim Granićevim zrcalom. Isto tako, mnogi među onima koji su svojedobno glasovali za koaliciju SDP-HSLS ostat će razočarani kad čuju prava stajališta nekadašnjeg zamjenika premijera o nizu životnih pitanja. A oni koji silno žele omalovažiti Crkvu i Krista te njihovo učenje smatraju zastarjelima, mogli bi ostati posramljeni kad vide koliko je zapravo aktualno, pa čak i potrebno suvremenoj (vrijednostima osiromašenoj) politici.

Pogled na Hrvatsku i život općenito Gorana Granića nije uniformiran i ne može se svrstati u lijevo-desne ideološke pretince, u koje nas godinama guraju. Zato nam se može činiti kao zrnce razuma i trezvenosti u često zaglušujućim sukobima i odsustvu bilo kakvog dijaloga o ključnim nacionalnim i životnim pitanjima. A upravo te dodirne točke mogu nam postati nova jezgra okupljanja i zajedništva želimo li se konačno okrenuti boljoj budućnosti.

Zoran Mamić
DVA PUTA U SMRTNOJ OPASNOSTI
Život Zorana Mamića visio o koncu, tu nesreću preživi tek jedna od tisuću osoba
ZŠEM
ZŠEM
Zbog ovih profesora gotovo svi studenti pronađu posao u prvoj godini dana nakon završetka studija
  • Avatar Speedy Gonzales
    Speedy Gonzales:

    Vrhunski članak i analiza. VL i Skoko svaka čast!!!

  • bakulušić:

    Samo istina! Samo istina može ujediniti podjeljeno hrvatsko društvo.

  • Avatar BuzzLightyear
    BuzzLightyear:

    Da, "uvećavanje ili umanjivanje žrtava smatra ponovnim zločinom jer se radi iz političkih i interesnih razloga". Desetljećima, pa i danas, su se hrvatske žrtve od 1918.-1945. umanjivale, a neke druge uveličavale. Sorošev istoričar Tvrtko Jakovina čak opravdava zločine iz 1945, ... prikaži još! jer je "to u to vrijeme bilo normalno i u drugim zemljama Europe npr. Belgiji".