U prethodnoj kolumni pokušao sam naglasiti presudan značaj kvalitetnog sudstva za gospodarski razvitak. Bez njega je sve drugo na klimavim nogama. Čak besmisleno. I najbolji zakon postane bezvrijedan ako je provedba kompromitirana lošim sudstvom. Nakon reforme sudstva logički slijedi pitanje zakonodavnog kapaciteta. Za reforme! Kako na izborima dobiti jasnu parlamentarnu većinu izabranu na reformskom programu – to je apsolutno najvažniji, nužni, sljedeći korak. U ovom izbornom sustavu, s ovakvom stranačkom fragmentacijom Sabora – nemoguće.
Logična posljedica sadašnjeg izbornog sustava je heterogena, fluidna i kolebljiva parlamentarna većina koja dolazi u pitanje svakog mjeseca. Isto kao i parlamentarna manjina, koja zakonito u ovakvom sustavu degenerira u nepovezan skup nekolicine neodgovornih redikula koji potom teroriziraju kompletan Sabor, uključujući vlastite stranke. Koliki je to danas problem najbolje je neki dan ilustrirao jedan ugledni bivši SDP-ov ministar koji mi predlaže da se predsjednik HDZ-a Plenković pokuša u provođenju najvažnijih reformi osloniti na, citiram, „dvadesetak razumnih SDP-ovih zastupnika“.
Dok pišem ovaj tekst, razmišljam o gotovo shizofrenoj situaciji koju najbolje opisuju simultana događanja u Zagrebu, Opatiji i Londonu. U Opatiji predsjednica Republike na savjetovanju ekonomista u neuobičajeno oštro intoniranom političkom govoru postavlja retorička pitanja – tko ne provodi reforme, zašto se ne provode, nedostaje li možda politička volja… Ne daje odgovore niti nudi ijedno rješenje. Iz Londona pak dolaze ružne i tužne snimke ulične utrke između najvećeg hrvatskog poduzetnika i snimatelja državne televizije. Teško je to uopće komentirati.
Optuženik i bjegunac od hrvatskog pravosuđa prikuplja moguće „dokaze“ o tobožnjem političkom progonu. Pa ga, eto, proganja i „državni“ kamerman. A u Zagrebu – kaos u parlamentu. Cijeli božji dan predsjednik Vlade kroz sve tri točke dnevnog reda pokušava ostati miran na najstrašnije uvrede i objede koje dolaze od uvijek jednih te istih neozbiljnih zastupnika koje je generirao ovakav izborni sustav. Glavna je tema, nazovite to kako god hoćete, provedba najveće gospodarske reforme u zadnjih dvadeset godina – provedba zakona koji je donio isti taj Sabor! Pokušava se srušiti Vladu u najdelikatnijem trenutku. I dokazati tezu o političkom progonu! I onda još dometnu – sukob unutar obitelji. Kako podlo, glupo, kako jadno, kako antireformski, kako vulgarno politikantski … I onda me navečer dočeka poziv za svjedočenje na istražnom povjerenstvu o Agrokoru (i svemu i svačemu). Kažu – ne zanimaju ih financijska izvješća, nego politika!? Stvarno? Isto to tvrde i oni koji pripremaju obranu od „političkog“ procesa.
Veselim se tom pozivu, ipak ćemo podsjetiti na neke relevantne brojke. Dvadeset sedam godina kasnije. Nakon 27 godina bjesomučne medijsko-političke hajke na nekakvu „HDZ-ovu kriminalnu pretvorbu i privatizaciju“. Znam, teško je naknadno uvjeriti ljude da su žrtva pomno građenog mita. Ali ipak… uvijek ima smisla pokušavati osvijestiti istinu. Opisane blokade svih reformi mora se srušiti na jedino mogućem mjestu – promjenom kompletnog izbornog sustava. Uzalud imate u Vladi ekonomski najmoćniji tim u hrvatskoj povijesti, kada svaki pa i najmanji zahtjev naleti na neku nagaznu minu unutar šarolike parlamentarne koalicije. To je neodrživo i predstavlja jedini ispravan odgovor na pitanje – zbog čega nas drugi ekonomski prestižu?
Novi izborni sustav mora biti u stanju generirati homogenu većinu u Saboru. Kojom kombinacijom broja izbornih jedinica, koalicija, pragova, preferencijalnih glasova, direktnih, indirektnih… sasvim mi je svejedno. Ali dajmo se jednom uozbiljimo i kreirajmo sustav koji će omogućiti reforme. O tom sustavu treba postići konsenzus najvećih stranaka. O tim novim pravilima igre. I doista, stvarni kapacitet političkih elita pokazat će se upravo na tom pitanju. Inače parlamentarna predstavnička demokracija degenerira u samo malo suženu ulicu, u pejorativnom smislu. Ulicu koja nikada ništa nije napravila, samo je počesto rušila. A ta ulica je spektakularnim razvitkom telekomunikacijskih i informatičkih tehnologija i doslovno provalila u Sabor.
Gledam sinoć iza ponoći izravan prijenos („live streaming“) iz Sabora. Pernar provocira, valjda sedamnaesti put, čitajući nečiji e-mail. Druga dvojica zastupnika u kadru ga ne slušaju i čitaju nešto zabavno na pametnim telefonima (možda gledaju ulicu s utrkom iz Londona). Četvrti snima lijevom rukom dok desnom drži pločicu „replika“. I taman kad pomislite pogledati nešto drugo, s desne strane ekrana nude vam se isječci s prostotama iz rasprave od prije jednog sata. Predsjednice, to žurno trebamo reformirati. Ekonomisti tada neće biti problem.
"Novi izborni sustav mora biti u stanju generirati homogenu većinu u Saboru." Ne, to nije zadaća izbornog sustava, nego su birači ti koji "generiraju" sastav Sabora kakav im odgovara. Umjesto još jednog zazivanja Šeksovih "reformi" treba ići u pravcu Markićkinog izvornog prijedloga. Cijela Hrvatska kao jedna izborna jedinica, zabrana predizbornih koalicijskih lista i otvorene izborne liste. Dakle, umjesto partitokracije uvesti u ovu zemlju pravu demokraciji. Sušta suprotnost Šeksovim prijedlozima koje Škegro ovdje zaziva i koji pod plaštom "stabilnosti" idu prema formalnom prelijevanje cjelokupne političke moći u ovoj zemlji i formalno u ruke nekoliko partijskih čelnika. Strašno.