Najbolji svjetski tenisač Novak Đoković primjer je Srbina kojega svaki čestiti Hrvat rado ima kao susjeda i koji nam vraća nadu da bi budućnost odnosa između Srbije i Hrvatske mogla biti drukčija nego što je bila. Nikad nije krio simpatije za našu zemlju i njezine sportaše, navijao je za naše nogometaše na Svjetskom prvenstvu u Rusiji pošto je Srbija ispala, sada se odmara na Korčuli, gdje se druži s mještanima, pjeva pjesme Olivera Dragojevića i na društvenim se mrežama oduševljava hrvatskim ljepotama...
Ne čini sve to da bi prkosio nekim svojim sunarodnjacima kojima smetaju sama imena Hrvat i Hrvatska, niti da bi isticao neko novo bratstvo i jedinstvo, nego to čini prirodno i spontano. Naravno, ne bez osjećaja da su Hrvati i Srbi susjedi, da su po mnogočemu slični, da smo u dvama sustavima živjeli u istoj državi koja nas nije usrećila ali smo ipak dijelili zajedništvo koje je uz gorke uspomene i tragične posljedice ostavilo i pozitivne emotivne tragove. Na svoj način Đoković to kadšto naglasi, ali nikad s jugounitarističkom nostalgijom i nikad s nijekanjem nacionalnih posebnosti, ni hrvatske ni srpske.
Svojedobno sam s odobravanjem pisao o dolasku na Bobanovu oproštajnu utakmicu u Zagrebu Miljana Miljanića i još nekih Srba i Crnogoraca, koje je pozvao legendarni kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, neupitni hrvatski domoljub i za mnoge Srbe hrvatski nacionalist. Svoju veličinu s terena Boban je prenio i u svoj odnos prema ljudima, baš kao i Đoković. Ti su primjeri utoliko dragocjeniji što su sportska natjecanja i velika rivalstva obojena politikom, što u njima strasti znaju izići iz sportskih okvira i što su, na žalost, praćena divljaštvom navijača. U “gospodskom” tenisu Đoković je daleko od takvih navijačkih ozračja, i vjerujem da mnogi Hrvati rado gledaju njegove mečeve i za njega navijaju. I zato što je veliki igrač i zato što u njegovu ponašanju, premda mu nimalo ne nedostaje srpskog patriotizma, nema ni traga onom srbovanju koje bi nas moglo iritirati. I njegovo “bre” kad ga poslije meča napiše na staklu kamere djeluje nam simpatično.
Malo se koji Srbin u javnom životu, pogotovo posljednjih desetljeća, tako uzdigao iznad srpsko-hrvatskih animoziteta i bez ikakva i suzdržavanja i namještenosti pokazao takvu naklonost Hrvatskoj a u ovom slučaju i njezinim sportašima. Možda je nekome paradoksalno da se s njim rado slikaju isti oni hrvatski nogometni reprezentativci koji zahtijevaju da im na dočeku u Zagrebu poslije trijumfa pjeva Thompson ili rado slušaju njegove pjesme prije utakmice. Hrvatsko domoljublje koje nikoga ne vrijeđa nije razlog da ne budu prijatelji s Đokovićem koji se u Beogradu zna naći na okupljanjima na kojima se gromoglasno izražava srpsko domoljublje, pa i četnikuje, zacijelo ne po tenisačevoj želji.
Kad se pak Đokoviću u Srbiji zamjeralo što je navijao za našu nogometnu reprezentaciju u Rusiji i što je Luki Modriću među prvima čestitao kad je izabran za najboljeg igrača svijeta, izjavio je:
“Svatko ima pravo na svoje mišljenje i ima pravo izraziti se kako želi. To sam ja uvijek poštovao. Nerijetko sam u posljednje dvije godine osuđivan zbog ovih ili onih srca. Što se tiče podrške Hrvatskoj, to je došlo iz srca. Ja njima stvarno želim sve najbolje. Imam puno prijatelja u Hrvatskoj, a vjerujem i da dosta ljudi iz Srbije ima svoje prijatelje u Hrvatskoj. Ja imam puno prijatelja među hrvatskim sportašima i gledam ih kao na svoje”.
To je izjavio u intervju na Radio-televiziji Srbije i dobio veliki pljesak publike u studiju. Vjerujem da mu ne bi tako pljeskali da je izjava bila politička, brastvojedinstena, jugoslavenstvujuća. Bila je obična, u prijateljstvu koje ističe nema političkih računica, ono je iznad njih, tamo gdje ljudi i ostaju i prestaju biti Srbi i Hrvati. U svakom se prijateljstvu ljudi radi prijatelja odriču svojih egoizama pa i nacionalnih. Na tom međusobnom odricanju i temelji se prijateljstvo između Đokovića i hrvatskih nogometaša i drugih sportaša, a tim se odricanjem njihovo domoljublje ne osiromašuje nego obogaćuje, obogaćuje za još jedno. Navodno je nakon jednog poraza u meču s Čilićem Đoković u pozdravu preko mreže kroza smijeh hrvatskom tenisaču rekao: “Da mi to više nikad nisi učinio!”. Što bi “u prijevodu” značilo: “Ti ‘moj’ Hrvat pa da mi to činiš!”
Ne znam je li to ili nije istina, ali dobro pogađa narav Đokovićeva prijateljstva s Čilićem, s hrvatskim nogometašima i drugim sportašima. Narav dobrog susjedstva.
Lako je Noletu širit brastvo jedinstvo ka ima privatnu hrvatsku poslugu na privatnim otocima daleko od svakodnevnog hrvata i srbina, tad može prićat svašta. Aj sad piši kako se diplomate vole hihihi